- 1 -              Rev 176/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 176/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. d.o.o. (ranije M.-B. L. H. d.o.o.), OIB ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicima D. F. i I. E., odvjetnicima u Z., protiv tuženika Š. B., OIB ..., iz S., zastupanog po punomoćniku F. G., odvjetniku u S., radi isplate, te u pravnoj stvari tužitelja Š. B., OIB ..., iz S., zastupanog po punomoćniku F. G., odvjetniku u S., protiv tuženika M. L. d.o.o. (ranije M.-B. L. H. d.o.o.), OIB ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicima D. F. i I. E., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2056/17-2 od 19. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8170/15 od 9. lipnja 2017., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2056/17-2 od 19. srpnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8170/15 od 9. lipnja 2017. pod točkom II., IV. i V. izreke te se ukida i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8170/15 od 9. lipnja 2017. u dijelu pod točkom II., IV. i V. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-8072/05 od 09. siječnja 2006. (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 1.990.981,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom II. izreke. Prihvaćen je protutužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna i pravno nevaljana mjenica serijskog broja A 04244293, izdana u  Z. 7. srpnja 2000. u kojoj je tužitelj-protutuženik neistinito i protupravno naveo da je izdana na mjeničnu svotu od 2.992.095,60 kn i s dospijećem na naplatu 6. rujna 2005. po naredbi D. L. H. d.o.o. Z., u svoti od dva milijuna devetsto devedeset dvije tisuće devedeset pet kuna i šezdeset lipa (točka III. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 445.351,00 kn sa zateznima kamatama tekućim od 9. lipnja 2017. do isplate, dok je za više zatraženi iznos od  256.775,00 kn zahtjev tuženika odbijen (točka IV. izreke). Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 941.025,00 kn (točka V. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke te u dijelu kojim je u točki IV. izreke prihvaćen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev i odbije protutužbeni zahtjev uz naknadu mu troškova parničnog postupka i troška revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao jamac plati iznos od 1.990.981,17 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, na temelju više ugovora o jamstvu kojima je tuženik kao solidarni jamac preuzeo obvezu prema tužitelju za ispunjenje dospjelih obveza glavnog dužnika trgovačkog društva P. d.o.o. iz S., prema ugovorima o poslovnom najmu sklopljenim između glavnog dužnika i tužitelja kao vjerovnika.

 

7.1. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika kao mjeničnog dužnika za utvrđenje ništavom i pravno nevaljanom mjenice ''U Z., 7. svibnja 2000.'', jer je mjenica protuugovorno ispunjena.

 

8. Postupak u ovom predmetu započeo je prijedlogom za ovrhu ovrhovoditelja D. L. H. d.o.o. Z. (koji je kasnije promijenio naziv tvrtke u D. C. L. H. d.o.o. Z., a nakon toga u M.-B. L. H. d.o.o. Z., potom u M. L. d.o.o.) na temelju vjerodostojne isprave-mjenice protiv ovršenika Š. B., tuženika u ovoj parnici, radi namirenja tražbine u iznosu od 2.992.095,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 7. rujna 2005. do isplate te je prvostupanjski sud 9. siječnja 2006. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-8072/05. U povodu prigovora ovršenika (tuženika) prvostupanjski je sud rješenjem poslovni broj Ovrv-8072/05 od 5. srpnja 2006. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

8.1. Potrebno je i navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj podneskom od 13. travnja 2013. naveo da svoju tražbinu u iznosu od 1.990.981,19 kuna temelji na ugovorima o jamstvu koje je sklopio s tuženikom kao solidarnim jamcem, a ne na mjeničnoj obvezi.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio kao nesporne činjenice da su tužitelj kao davatelj leasinga i trgovačko društvo P. d.o.o. iz S. kao najmoprimatelj sklopili 229 ugovora o poslovnom najmu i da je tuženik s tužiteljem uz svaki od tih ugovora o poslovnom najmu sklopio ugovor o jamstvu kojim se obvezao davatelju leasinga ispuniti dospjele obveze najmoprimatelja iz ugovora o poslovnom najmu, ako to ne učini najmoprimatelj te da je tuženik kao jamac dana 7. srpnja 2000. izdao vlastitu bjanko mjenicu.

 

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 7. srpnja 2000. sklopljen ugovor o poslovnom najmu broj 0573/00, vrijednosti ugovora 60.030,72 DEM, između trgovačkog društva P. d.o.o. kao najmoprimatelja i tužitelja kao davatelja leasinga i da je istog dana sklopljen ugovor o jamstvu između tuženika i tužitelja kojim je tuženik kao solidarni jamac preuzeo obvezu ispunjenja dospjelih obveza najmoprimatelja iz navedenog ugovora o poslovnom najmu po opomeni, time da je u čl. 4. istog ugovora o jamstvu određeno da će jamac prilikom sklapanja ugovora izručiti najmodavatelju jednu bjanko mjenicu,

- da je izdana mjenica od 7. srpnja 2000. izravno vezana za ugovor o jamstvu (služila je kao osiguranje ugovora o jamstvu) koji je tuženik kao solidarni jamac sklopio s tužiteljem, slijedom čega je sud zaključio da je tuženik ovlašten isticati prema tužitelju materijalnopravne prigovore iz osnovnog posla u smislu čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine, broj 74/94 i 92/10),

- da svaki pojedini ugovor o jamstvu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika predviđa da tuženik preda tužitelju bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja plaćanja za obveze iz osnovnog posla odnosno točno određenog ugovora o poslovnom najmu (a sklopljeno je 229 ugovora),

- da nije postojala pisana suglasnost između stranaka da se bjanko mjenica izdana 7. srpnja 2000. koristi kao osiguranje za ispunjenje svih tražbina koje tužitelj ima prema glavnom dužniku trgovačkom društvu P. d.o.o.,

- da nikada nije postojao jednak broj ugovora o jamstvu i mjenica, već je broj mjenica bio manji,

- da je predmetna bjanko mjenica izdana godinu dana prije nego su sklopljeni ugovori o poslovnom najmu po kojima tužitelj traži ispunjenje obveze (za ugovore sklopljene u 2002., 2003., 2004. i 2005.),

- da dug tuženika prema tužitelju s osnove jamstva po ugovoru o poslovnom najmu br. 0573/00 od 7. srpnja 2000. iznosi 390,09 kuna (na temelju nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije).

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, s obzirom na navedene okolnosti u vezi s izdavanjem bjanko mjenica kao sredstva osiguranja, zaključio da se svaka pojedina mjenica što je tako dana odnosi samo na osiguranje tražbine tužitelja iz točno određenog ugovora o jamstvu i slijedom toga iz točno određenog ugovora o poslovnom najmu. Stoga je ocijenio da predmetna mjenica od 7. srpnja 2000. nije izdana kao osiguranje za obveze tuženika iz svih 229 ugovora o najmu koje je tuženik sklopio s tužiteljem, nego samo za ugovor o jamstvu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 7. srpnja 2000. Nadalje je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje sporazuma o popunjavanju mjenične isprave i da je stoga tužitelj kao imatelj mjenice bio dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla u vezi s kojim se obvezao mjenični dužnik. Obzirom da je utvrđeno da dug tuženika prema tužitelju s osnove jamstva po ugovoru o poslovnom najmu br. 0573 od 7. srpnja 2000. iznosi 390,09 kuna, sud je zaključio da je stoga tužitelj ispunivši predmetnu bjanko mjenicu na iznos od 2.992.095,60 kn, mjenicu ispunio protivno ugovoru jer je u bjanko mjenicu unio podatke o novčanoj tražbini koja ne proizlazi iz ugovora o jamstvu od 7. srpnja 2000., već iz tražbina po drugim ugovorima o jamstvu za koje ugovore predmetna mjenica nije dana kao sredstvo osiguranja. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da je predmetna bjanko mjenica ispunjena protivno sporazumu stranaka, pa je prihvatio protutužbeni zahtjev i utvrdio ništavom i pravno nevaljanom predmetnu bjanko mjenicu.

 

11.1.  Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj podneskom od 13. travnja 2013. (u kojem je naveo da svoju tražbinu u iznosu od 1.990.981,19 kuna temelji na ugovorima o jamstvu koje je sklopio s tuženikom kao solidarnim jamcem, a ne na mjeničnoj obvezi) promijenio činjeničnu osnovu tužbe i time izvršio objektivnu preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, pa da se za ocjenu zastare preinačenog tužbenog zahtjeva uzima u obzir vrijeme kada je preinačeni tužbeni zahtjev istaknut.

 

11.2. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, obzirom je utvrdio da su ugovori o jamstvu na kojima tužitelj temelji svoju tražbinu sklopljeni 2002., 2003. 2004. i 2005. i da je najstarija tražbina dospjela tijekom 2002. a posljednja tijekom 2005. te je od dospijeća tražbine do 13. travnja 2013. (kada je preinačio tužbu) protekao trogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 374. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO), koji Zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), u odnosu na glavnog dužnika P. d.o.o., a time i u odnosu na jamca u smislu odredbe čl. 1019. st. 1. ZOO.

 

12. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao pravilno, kao i primjenu materijalnog prava.

 

13. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

14. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaju zapisnika s ročišta na kojem je izveden dokaz saslušanjem svjedoka  B. F.

 

15. Međutim, osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP o preinaci tužbe. Prema navedenoj odredbi preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U konkretnom slučaju ne radi se o promjeni istovjetnosti zahtjeva obzirom da je tuženik prema ugovoru o jamstvu solidarni jamac i obveznik plaćanja i kao takav je na temelju ugovora o jamstvu izdao bianco mjenicu (tako ovaj sud u odlukama broj Rev-209/08 od 9. rujna 2009. i Rev 4467/2019 od 12. svibnja 2020.

 

16. Stoga proizlazi da su sudovi, pogrešno ocjenjujući da se radi o objektivnoj preinaci tužbe, pogrešno ocijenili i materijalnopravni prigovor zastare, u dijelu glavnice, dok je osnovan prigovor zastare za zatezne kamate na tražbine zaključno do 6. rujna 2005.

 

17. Slijedom navedenog, pogrešnom primjenom odredaba ZPP o preinaci tužbe sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka (opisno istaknutu u reviziji) iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. st. 1. ZPP.

 

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u dijelu u kojem je revizija osnovana i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 1. veljače 2024.