- 1 -              Revd 242/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 242/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. /OIB: …/ iz Ž., koga zastupa J. Č.-D., odvjetnica u O., protiv tuženika trgovačkog društva, H. d.o.o. /OIB: …/ iz D., koga zastupa H. K., odvjetnik u D., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1310/2021-2 od 10. listopada 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-103/2018-79 od 7. svibnja 2021., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I.              Prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1310/2021-2 od 10. listopada 2023., odbija se u odnosu na postavljena pitanja.

 

              II.              Prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1310/2021-2 od 10. listopada 2023., odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1310/2021-2 od 10. listopada 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-103/2018-79 od 7. svibnja 2021., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi uz tvrdnju da iznesena pravna shvaćanja drugostupanjskog suda odstupaju od prakse Vrhovnog suda RH.

 

2. U prijedlogu je postavio slijedeća pravna pitanja:

 

              1. „Može li sud otkloniti objektivnu odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koju trpi tužitelj kao radnik zbog ozljede na radu koja je utvrđena u upravnom postupku od strane nadležnog javnopravnog tijela samo pozivom na zakonski razlog za otlon objektivne odgovornosti, i to konkretno na višu silu, bez navođenja činjenica koje dokazuju da šteta na strani tužitelja potječe od nekog uzroka koji se nalazi izvan opasne djelatnosti (stvari), a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti?"

 

              2. „Kada je nastala šteta tužitelju u ovoj pravnoj stvari ? Je li to dan zaključenja bolovanja tj. privremene spriječenosti za rad zbog zadobivene ozljede na radu od strane obiteljskog liječnika dakle 9.rujna 2013., ili je to 16.11.2011. kada vještak psihijatrijske struke utvrđuje da je zdravstveno stanje tužitelja definitivno a što prihvaća sud drugog stupnja ili je to dan zaprimanja rješenja u upravnom postupku da se radi o ozljedi na radu, tj. 12.4.2013., ili je to dan donošenja Rješenja HZMO - Područni ured Vukovar od 28.8.2013. kojim se kao uzrok profesionalne nesposobnost za rad utvrđuje bolest i to počevši od 28.9.2012. ili je to dan donošenja konačnog rješenja HZMO od 2.03.2020. kojim se utvrđuje da je kod tužitelja nastupila potpuna nesposobnost za rad i to s osnova ozljede na radu 50% a 50% s osnova bolesti?“

 

3. Kao razloge važnosti za prvo pitanje pozvao se na odluku Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev - 2329/11-3 od 17. veljače 2015., Revr- 404/06 -2 od 25. listopada 2006., dok se vezano za drugo postavljeno pitanje pozvao na odluku broj Rev 2774/2015-2 od 6. veljače 2019. i Rev 2076/13-3 od 6. prosinca 2016.

 

4. Tužitelj se pozvao na zauzeta pravna shvaćanja VSRH u naprijed navedenim odlukama za koja tvrdi da su suprotna odluci u ovom sporu koja se pobija i stoga smatra da je pobijanom drugostupanjskom presudom povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. Ustava RH, kao i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističući da pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na “rješavanje” spora od strane suda te se pozvao na odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-2466/2017.

 

5. U odgovoru na prijedlog tužitelj osporava osnovanost podnesenog prijedloga uz tvrdnju da prvim pitanjem tužitelj polazi od netočne činjenice da je drugostupanjski sud „bez navođenja činjenica“ donio odluku o nepostojanju objektivne odgovornosti tuženika za štetni događaj, dok drugo pitanje, kada je tužitelju nastala šteta nije riječ o pitanju iz čl.385.a ZPP-a koje bi bilo važno za odluku u sporu i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o pitanju konkretne pravne stvari. Stoga predlaže prijedlog odbaciti kao nedopušten.

 

6. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

 

5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljena dva pravna pitanja i da su izneseni određeni razlozi njihove važnosti,

 

6. Međutim, prvo pitanje nije važno jer suprotno navodima tužitelja, drugostupanjski sud je u točkama 19., 20. i 21. obrazloženja drugostupanjske odluke detaljno istaknuo razloge zbog kojih smatra da ne postoji objektivna odgovornost tuženika (poslodavca) za naknadu štete po kriteriju uzročnosti (kauzaliteta), odnosno zbog kojih postoji oslobođenje od odgovornosti.

 

- U točki 19. obrazloženja drugostupanjske odluke navedena su pravila o odgovornosti za štetu po kriteriju uzročnosti (kauzaliteta) iz čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a), čl. 1064. ZOO-a, i pravila o oslobađaju vlasnika od odgovornosti u potpunosti (čl. 1067. st. 1. ZOO-a, čl. 1067. st. 2. ZOO-a), te djelomično (čl. 1067. st. 3. i 4. ZOO-a), a u točki 20. obrazloženja analizirani su iskazi svjedoka (D., C., P., Š., K., M., R., C.), analizirane su fotografije radilišta, te je na temelju ocjene tih dokaza.

 

- U točki 21. obrazloženja presude iznio zaključak da su iskazi svjedoka vezano za događaj od 23. kolovoza 2009. podudarni priloženom fotografijom stanja radilišta, te da je poslodavac (tuženik) za obavljanje djelatnosti razminiranja osigurao sve zakonom propisane uvjete rada odnosno da je tuženik mogao predvidjeti eksploziju mine kao izniman i neuklonjiv događaj, ali da nije mogao 23. kolovoza 2009. uslijed takvog iznimnog i neuklonjivog događaja otkloniti uznemirenost i strah tužitelja zbog pogibije M. B. i ozljeđivanja G. M. (pirotehničara tuženika). Uz to je zaključio da je tuženik tužitelju, (koji uslijed eksplozije mine 23. kolovoza 2009. nije ozlijeđen), nije mogao vidjeti mjesto stradavanja M. B. i ozljeđivanja G. M., nije dozvolio odlazak do mjesta stradavanja, da mu je dao na izbor da nakon iskorištenih slobodnih dana odluči hoće li ili ne nastaviti raditi na istom radilištu, bez ikakvih posljedica na njegov radni odnos, čime su u smislu odredbe čl.1067. st.2. ZOO-a ispunjene pretpostavke da se tuženika u potpunosti oslobodi od kauzalne (uzročne / objektivne) odgovornosti za štetu koju tužitelj potražuje u predmetnoj parnici.

 

7. Ni drugo pitanje nije važno jer nije općenito pitanje kojim se zauzima jedinstvena sudska praksa, nego je riječ o pitanju konkretne pravne stvari, kojim tužitelj od Vrhovnog suda RH traži da se utvrdi činjenica, kada je u konkretnom slučaju tužitelju nastala šteta. Uz to se ističe da izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-x-859/2016-2 od 12. svibnja 2021., Broj: Rev 2213/2016-4 od 6. rujna 2022. Rev 2054/2019-2 od 20. prosinca 2022. i dr. s obzirom da je zdravstveno stanje tužitelja postalo definitivno nakon proteka dvije godine trajanja poremećaja, temeljem čega je zaključeno da je tužitelju neimovinska štete nastala u 2011., pa je tužitelju rok zastare za potraživanje naknade neimovinske štete počeo teći 2011., a tužba podnesena (29. lipnja 2018.), tj. istekom petogodišnjeg roka zastare, te s obzirom na primitak odluke HZMO, kojom je tužitelju (zbog bolesti) (28. rujna 2012.) utvrđeno da je nastala profesionalna nesposobnost za rad, zbog čega mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 28. rujna 2012., rješenjem od 12. travnja 2012. i od 28. kolovoza 2013., kako je navedeno, najkasnije u travnju 2013. (najranije 2012. kad je primio rješenje HZMO o visini invalidske mirovine) kada je bilo izvjesno da tužitelj gubi na primanjima i da će i sukcesivno ubuduće gubiti na primanjima od rada kod tuženika zbog nesposobnosti za rad, jer je tužbu je podnio 29. lipnja 2018. (istekom objektivnog roka od pet godina) pa budući da predmetnom tužbom potražuje izmaklu dobit u vidu razlike između invalidske mirovine koju je primao od 2012. godine (kad je utvrđena nesposobnost za rad) nadalje i plaće koju bi primao da je ostao raditi kod tuženika (od siječnja 2014. do 31. prosinca 2019.), sudovi su ocijenili da je u zastari.

 

8. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja.

 

9. Tužitelj se u prijedlogu, više uopćeno, pozvao na povredu temeljnih ljudskih prava, a nije iznio razloge kojima bi učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017).

 

10. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a glede pozivanja na povrede temeljnih ljudskih prava, valjalo odbaciti i na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 23. siječnja 2024.