- 1 -              Rev 637/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 637/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S., OIB ..., iz S., zastupane po punomoćnicama M. B.-P. i E. K. B., odvjetnicama u S., protiv tuženika L. H. d.o.o., OIB ..., K., zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici u Z., radi zaštite od diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-862/2020-2 od 22. prosinca 2021. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,             

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-862/2020-2 od 22. prosinca 2021. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika, te neosnovanim smanjenjem plaće, narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast tužiteljice (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici s osnove naknade neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka II. izreke), kao i isplatiti tužiteljici razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarivala za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta po pojedinim iznosima kako su navedeni u izreci prvostupanjske presude, dok je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 5.424,70 kn (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 22.625,00 kn, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 2.187,50 kn (točka V. izreke).

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem prekinut je postupak u odnosu na točku tužbenog zahtjeva koji glasi: „II. Nalaže se tuženiku da u cilju zaštite dostojanstva tužiteljice i zaštite njezinog prava na jednako postupanje glede rada i radnih uvjeta, omogući tužiteljici, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, rad na radnom mjestu administrativno komercijalnog referenta sukladno ugovoru o radu od 31. svibnja 2008. te da se ubuduće kani svakog sličnog ponašanja kojim se tužiteljica diskriminira kao radnik tuženika.“, do pravomoćnog okončanja predmeta koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod brojem Pr -649/18.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, te je u tom dijelu suđeno:

 

              ''Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem isti glasi:

              "I. Utvrđuje se da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika te neosnovanim smanjenjem plaće, joj narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast.

 

              II. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

              III. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarila za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta, i to kako slijedi :

- za siječanj 2013. iznos od 336,53 kn,

- za veljaču 2013. iznos od 254,80 kn,

- za ožujak 2013. iznos od 320,16 kn,

- za travanj 2013. iznos od 525,39 kn,

- za travanj 2014. iznos od 2.682,07 kn,

- za svibanj 2014. iznos od 2.414,01 kn,

- za lipanj 2014. iznos od 2.300,11 kn,

- za srpanj 2014. iznos od 2.424,66 kn,

- za kolovoz 2014. iznos od 2.621,74 kn

sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15-tog dana slijedećeg mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2.ZOO-a i određuje se uvećanjem eskontne stope NHB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

 

2.1. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 22.625,00 kn te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja). Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (točka II. izreke rješenja).

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 39/2023-2 od 11. siječnja 2023. dopušteno je tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

              ''Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373. ZPP, povredu 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP te povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada pozivom na čl. 373. utvrdivši činjenično stanje drugačije od prvostupanjskog suda, a da pri tome nije ocijenio sve izvedene dokaze niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu, na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoje odlučivanje, ne prihvaća, drugačije ih ocjenjuje ili isti nisu od značaja za donošenje presude to končano svoje odlučivanje utemelji na dokazima koji nisu izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka?''.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužiteljica je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), podnijela reviziju i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju.

 

6. Revizija tužiteljice je osnovana.

 

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog mobinga te utvrđenje da joj je poslodavac narušio dostojanstvo i povrijedio čast i ugled.

 

9. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužiteljica do listopada 2012. radila na poslovima tajnice direktora iako je imala ugovor za obavljanje poslove komercijalno administrativnog referenta koji poslovi su po obimu i prirodi bili složeniji nego poslovi koje je tužiteljica nakon provedene edukacije trebala obavljati u Uredu tj. birou,

- da je tužiteljica zajedno s N. M., K. Ž., T. M. i J. M. bila na edukaciji kao i njihov voditelj T. M., prilikom koje edukacije je odnos tužiteljice i navedenih kolegica bio kolegijalan i dobar,

- da je tužiteljica na edukaciji dobila najviši broj bodova,

- da tužiteljica ima visoku stručnu spremu a većina djelatnica srednju stručnu spremu,

- da je rad Ureda tj. biroa bio osmišljen kao timski rad na način da se radi dvokratno u timovima te je u jednoj smjeni je radila tužiteljica, K. Ž., te D. K., a u drugoj je radila Ž. M. te N. M., time da je radno vrijeme kroz jutro od 8 do 15 sati, a u popodnevnoj od 14 do 20:30 sati,

- da je tužiteljica kroz studeni 2012. bila na bolovanju dva tjedna kao i kroz prosinac 2012. također dva tjedna kada nastaju problemi u odnosima i komunikaciji između tužiteljice i radnih kolegica, koje su iste navele u pisanom prigovoru te ga nakon potpisa dostavile direktoru S. uz znanje voditelja ureda M.,

- iz iskaza saslušanih svjedokinja M., Ž., te svjedoka M. kao voditelja Ureda, kao i iz dopisa istih upućenog direktoru PC S. od 7. siječnja 2013. proizlazi da je tužiteljica djelatnicama ureda onemogućavala rad u Uredu a radi: otvaranja knjige montaže na računalu koju da ne bih zatvarala cijeli dan na koji način bi onemogućavala rad ostalih djelatnika, brisala je pristigle e -mailove dobavljača, isprintani dokument s printera ne bih dodala kolegici M. već bi ga stavila ispod svoje tastature i smijuljila se,

- da je voditelj Ureda M. znao za eksces koji je tužiteljica imala sa zaposlenicom M. radi kojeg je imenovana bila novčano kažnjena jer je uvrijedila tužiteljicu,

- da je tužiteljica 9. siječnja 2013. bila premještena i izmještena iz Ureda u prostoriju u blizini skladišta, koja prostorija nema uvjete za dugotrajan administrativni rad,

- da je od tada tužiteljica radila po nalozima voditelja skladišta I. N. i voditeljice ne namještaja S. J., koji nisu bili zadovoljni s radom iste,

- da je tužiteljica radeći na tim Odjelima kao i na odjelu za bebe po njezinom povratku s dužeg bolovanja radila na Odjelu za bebe, koji poslovi su bili poslovi pomoćnog prodavača ili prodavača ili pomoćnika skladištara, a koji poslovi su po obimu i strukturi a posebno obzirom na obrazovanje tužiteljice daleko ispod onih za koje je tužiteljica zaključila ugovor i za koje je bila osposobljena,

- da je tužiteljica od 26. travnja 2013. dakle, nakon četiri mjeseca rada u gore opisanim uvjetima, radeći sve naložene joj poslove na način na koji je znala, dakle, radeći poslove koji nisu poslovi komercijalno administrativnog referenta, otišla na bolovanje do travnja 2014.,

- da joj je tuženik u ožujku 2014. dok je bila na bolovanju dao poslovno uvjetovani otkaz, koji je nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu prava isti poništio i stavio izvan snage,

- da se nakon bolovanja u travnju 2014. javila direktoru koji joj je rekao da za nju nema mjesta te da se javi na rad voditeljici odjela ne namještaja koja ju je uputila na rad na Odjel za bebe, gdje je radila do srpnja 2014. time da se na bolovanju nalazi od 17. rujna 2014., nakon što joj je svjedokinja J. naložila da napuše loptu fotelju na „usta“,

- da je tužiteljica u međuvremenu dobila dva izvanredna otkaza ugovora o radu, od kojih je onaj radi kojega je vođen postupak broj Pr 561/16 utvrđen nedopušten,

- vještačenjem je utvrđeno da postoji uzročna-posljedična veza između načina ponašanja i postupanja tuženika (direktora koji donosi odluke (raspored na drugo radno mjesto, smanjenje plaće), voditelja odjela i radnica Ureda tj. biroa,) sa zdravstvenim stanjem tužiteljice, kao i da se u priloženoj psihijatrijskoj dokumentaciji u više navrata navodi uzročna veza između doživljene traume i psihičkih smetnji; da je kod tužiteljice objektivno ostalo kronificirano neurotsko stanje koje joj trajno smanjuje opću životnu i radnu efikasnost za 10-15%.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio, na temelju čl. 8. ZPP, da je tužiteljica bila izmještena sa svog radnog mjesta te poslove komercijaliste nije obavljala od siječnja 2013. do srpnja 2014. u kojem razdoblju je radila četiri mjeseca na poslovima skladištara, a potom dva mjeseca na poslovima prodavača. Dakle, u navedenom razdoblju nije obavljala poslove svog radnog mjesta a tuženik joj je oduzeo osnovne programe s kojima se služila radeći poslove svog radnog mjesta. Sud zaključuje da poslovi na koje je tužiteljica bila izmještena nisu poslovi njenog radnog mjesta već su jednostavniji poslovi, da je smještena u blizini skladišta, da je na dodijeljenom joj računalu bio program vezan za obavljanje skladišnih poslova, pa je evidentno da je tuženik tužiteljici oduzeo osnovno sredstvo za rad odnosno programske sustave u kojima je tužiteljica ranije radila vezano za nabavu i prodaju.

 

10.1. Prvostupanjski sud zaključuje da se u odnosu na tužiteljicu dogodio školski primjer prvo horizontalnog a potom i vertikalni mobing, stoga što je očigledno da je u odnosima tužiteljice i radnih kolegica bilo sve u redu do momenta kada ona nije otišla na bolovanje u početku uspostave rada u uredu, radi čega su kolegice tužiteljice bile revoltirane i osvetile joj se na način da joj nisu htjele dati daljnje upute za rad koje su one usvojile dok je tužiteljica bila na bolovanju. Voditelj Ureda M. iako je to znao ili morao znati, kao i direktor, nisu se htjeli miješati i urediti te odnose, a sve radi nastavka rada, a da je zlostavljanje od strane direktora nastalo u momentu kada je tužiteljica zvala Z. i raspitivala se kako su se u drugim poslovnim jedinicama nakon reorganizacije premjestile bivše tajnice direktora. 

 

10.2. Sud prvog stupnja ocjenjuje i da tuženik nije dokazao da su tužiteljičine greške i ometanja koja su navele djelatnice Ureda bile takve da ju je trebalo „maknuti“ iz te sredine kao što nije dokazao da je zbog njezinog postupanja došlo za tuženika do nastanka nekakve štete, baš suprotno da sam voditelj Ureda M. navodi kako on nije imao primjedbi na tužiteljičin rad, stoga da sve ide u prilog tvrdnji tužiteljice da je nad njom sustavno i kontinuirano vršen mobing, odnosno, začeto je neprijateljsko okruženje koje je nastavljano po napucima direktora, a koje je dovelo do dodatnog narušavanja već narušenog zdravlja tužiteljice.

 

10.3. Sud prvog stupnja ocjenjuje da je tužiteljica u postupku na temelju izvedenih dokaza uspjela dokazati da je nad njom vršen mobing koji je izazvao i stres na radu koji je širi od pojma mobinga jer isti podrazumijeva zdravstvene i psihičke promjene do kojih je došlo uslijed dugotrajnog utjecaja stresora na poslu.

 

11. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 373. ZPP, ocjenjujući da je tužiteljica u postupku bila dužna dokazati da su postupanja tuženika kao poslodavca odnosno njoj nadređenih osoba imala obilježja uznemiravanja ili općenito elemente mobinga, a da tužiteljica to nije uspjela dokazati, kao što nije dokazala da davanje joj poslova koje je obavljala, samo za sebe, ne znači da je tužiteljica bila izložena mobingu, ako uz obavljanje tih poslova nisu utvrđene i radnje koje predstavljaju sustavno uznemiravanje.

 

11.1. Drugostupanjski sud smatra da u postupku nije utvrđeno da radnje tuženika u svojoj ukupnosti imaju obilježja mobinga tako da okolnost što je tužiteljica imala subjektivni osjećaj da je narušeno njezino dostojanstvo i da je bila izložena mobingu, neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu; da iz dokaznog postupka ne proizlazi da postupanja tuženika kao poslodavca za koja tužiteljica smatra da su joj narušila dostojanstvo i povrijedila čast i ugled, u svojoj ukupnosti predstavljaju sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje odnosno mobing. Posljedično tome, obzirom da tužiteljica u postupku nije dokazala postojanje štetne radnje kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, drugostupanjski sud smatra da nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete.

 

12. Odredbom čl. 373. ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu: 1) ako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima; 2) ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda; 3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

13. Prema tome, u obrazloženju pobijane presude bilo je potrebno navesti iz kojih razloga je preinačena prvostupanjska presuda odnosno zašto je ocijenio dokaze različito u odnosu na ocjenu dokaza prvostupanjskog suda.

 

13.1. S obzirom na to da je predmetna prvostupanjska presuda preinačena, a izostala je cjelovita ocjena svih dokaza, obrazloženje presude u pojedinim odlučnim dijelovima nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

14. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

14.1. Prema tome, sudovi su dužni odlučiti na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a ne na temelju selektivno odabranih dokaza.

 

15. Prema ocjeni revizijskog suda, drugostupanjski sud je, preinačujući prvostupanjsku odluku, zapravo  sudio na temelju odredbe čl. 221.a ZPP ocjenjujući da tužiteljica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. No, drugostupanjski sud nema ovlaštenje prvostupanjskog suda da o postojanju činjenica odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP). U takvom slučaju, ako na to ukazuju žalbeni navodi, ovlašten je ukinuti prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ako smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 370. ZPP).

 

16. Tako je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP obzirom je izostala cjelovita ocjena svih dokaza, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Posljedično tome počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373. ZPP, kao i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ne može se ispitati iz razloga što drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega ne prihvaća izvedene dokaze na temelju kojih je prvostupanjski sud donio presudu.

 

17. Slijedom iznesenog, budući je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

18. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 23. siječnja 2024.