- 1 -              Rev 3238/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3238/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. Š., OIB …, iz R., zastupane po punomoćnicima A. Z. i T. K., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu A. Z. T. K. u P., protiv tuženika V. M., OIB …, iz R., zastupanog po punomoćniku N. I., odvjetniku u R., radi utvrđenja i trpljenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-97/2018-2 od 12. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno poslovni broj P-1818/2015-78 od 28. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

              II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je dosjelošću stekla pravo vlasništva dijela posebnog dijela zgrade sagrađene na k.č. br. 440/Z – kuća pop. br. 917, upisana u zk. ul. 124. k.o. R. i to posebnog dijela koji je označen kao 2. etaža: ¼ , upisana u podulošku 2, koji dio u naravi predstavlja jednu prostoriju u prizemlju sl. „B“ tipa 122, pa da se tužiteljica ovlašćuje da temeljem presude ishodi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rovinju upis prava vlasništva navedenog dijela nekretnine na svoje ime i u svoju korist (točka I izreke). Također je odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je tužiteljica na temelju kupoprodajnog ugovora stekla valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva istog dijela nekretnine kako je opisana pod točkom I izreke (točka II izreke).

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva dijela posebnog dijela zgrade sagrađene na k.č. br. 440/Z – kuća pop. br. 917, upisane u zk. ul. 124. k.o. R. koji je označen kao 2. etaža: ¼ upisana u podulošku 2, koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. „A“ i jedne prostorije u prizemlju sl. „B“ tipa 122, i to dijela koji je sastavni dio prostorije u prizemlju sl. „B“ tipa 122, a u naravi predstavlja jednu prostoriju, koja je u nalazu i mišljenju vještakinje M. K. od 22. travnja 2016., a  koji  nalaz i mišljenje je sastavni dio presude, obojen narančastom bojom, neto korisne površine od 13,90 m2, pa da je tuženik nakon pravomoćnosti presude dužan trpjeti izmjenu tipa 122 predmetne zgrade te izmjenu i dopunu etažnog elaborata predmetne zgrade kojim će se predmetna prostorija označiti kao zasebna etaža te se tužiteljica ovlašćuje na temelju presude izvršiti takvu izmjenu i u zemljišnoj knjizi uknjiži kao samovlasnica tako novoformirane etaže što je tuženik dužan trpjeti (točka III izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 27.855,17 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presuda do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 45.962,91 kn odbijen zajedno sa zahtjevom za zatezne kamate (točka IV izreke). Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen (točka V. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu toč. IV izreke presude suda prvog stupnja kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44.718,91 kn (točka 1. izreke). Nadalje, prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. III izreke te je suđeno na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              „Utvrđuje se da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva dijela posebnog dijela zgrade sagrađene na k.č. br. 440/Z-kuća pop. br. 917, upisane u zk.ul. 124 k.o. R., koji je označen kao 2. etaža: ¼, upisana u podulošku 2, koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. „A“ i jedne prostorije u prizemlju sl. „B“ tipa 122, i to dijela koji je sastavni dio prostorije u prizemlju sl. „B“ tipa 122, a u naravi predstavlja jednu prostoriju, koja je u nalazu i mišljenju vještakinje M. K. od 22. travnja 2016. godine, a koji je nalaz i mišljenje sastavni dio ove presude, obojen narančastom bojom neto korisne površine 13,90 m2 pa je tuženik nakon pravomoćnosti ove presude dužan trpjeti izmjenu tipa 122 predmetne zgrade te izmjenu i dopunu etažnog elaborata predmetne zgrade, kojim će se predmetna prostorija označiti kao zasebna etaža te se tužiteljica ovlašćuje da temeljem ove presude izvrši takvu izmjenu te da se temeljem ove presude u zemljišnoj knjizi uknjiži kao samovlasnica tako novoformirane etaže, što je sve tuženik dužan trpjeti.“ (točka 2. izreke). Također je prihvaćena žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu toč. IV izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 27.855,17 kn te je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbijen (točka 3. izreke), te je preinačena točka V. izreke prvostupanjske presude te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 87.093,50 kn (točka 4. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 370. i 373. t. 3. ZPP (čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno, opreza radi ako sud smatra da nije dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, tužiteljica podnosi reviziju i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje te naknadu troška revizije.

 

4. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tužiteljice odnosno odbaciti istu te potražuje trošak pristojbe odgovora na reviziju.

 

5. U ovom predmetu dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t.1. ZPP, slijedom čega revizija na temelju čl. 382.st.2. ZPP nije razmatrana. Međutim, revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz članka 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

7. Revidentica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 370. i 373. t.3. ZPP (čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP).

 

7.1. Odredbom čl. 370. ZPP propisano je da će drugostupanjski sud rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda i vratiti predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

 

7.2. Odredbom čl. 373. t. 3. ZPP propisano je da će drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

7.3. Neosnovani su revizijski navodi da je drugostupanjski sud trebao vratiti predmet prvostupanjskom sudu radi raspravljanja odlučne činjenice postoji li ili ne postoji potvrda nadležnog tijela da sporni dio nekretnine predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kada već iz samog tužbenog zahtjeva proizlazi da ista ne postoji.

 

7.4. Prema ocjeni revizijskog suda pravilno je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu obzirom je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revidentica.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stekla pravo vlasništva dijela nekretnine tuženika (pobliže opisanog pod točkom III izreke presude suda prvog stupnja) koji u naravi predstavlja dio prostorije koja je fizički pripojena poslovnom prostoru kojeg tužiteljica posjeduje na temelju ugovora o zakupu.

 

9. Na temelju utvrđenja suda prvog stupnja da je tužiteljica od 1975. u posjedu prijepora, da je u zakupu poslovnog prostora iz kojeg se ulazi u prijepornu prostoriju (u tužbi se navodi da je probila zid kako bi iz zakupljene prostorije ušla u prijepornu), da joj nitko od 1975. nije osporavao pravo na posjed istog, da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik prijepora upisan tuženik, da je identifikacijom po mjerničkom vještaku na licu mjesta utvrđeno da prijepor u naravi predstavlja dio nekretnine tuženika, prvostupanjski sud je ocijenio da je pravo vlasništva stekla dosjelošću, na temelju odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje u tekstu: ZOVO) prema kojem se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem, a prema čl. 21. ZOVO po samom zakonu pravo vlasništva stječe se, između ostalog i dosjelošću pa tako savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina kako to propisuje čl. 28. st. 4. ZOVO.

 

10. No, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer je prihvaćanjem postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdio da je tužiteljica postala vlasnicom dijela jedne prostorije, a da dio prostorije u okolnostima konkretnog slučaja (u situaciji kada ne postoji potvrda nadležnog tijela da taj dio prostorije čini zasebnu uporabnu cjelinu) ne predstavlja stvar koja može biti predmet samostalnog pravnog prometa niti se na istoj može stjecati pravo vlasništva (res extra commercium).

 

11. Odredbom čl. 6. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZVDSP) propisano je da dio stvari koji se ne može od nje fizički odvojiti, a da ne bude time uništen on ili sama stvar (bitni dio), ne može biti samostalnim objektom stvarnih prava, ako zakonom nije što drugo određeno.

 

12. Odredbom čl. 67. st. 1. ZVDSP propisano je da vlasništvo posebnoga dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija.

 

13. Prema ocjeni revizijskog suda pravilno je shvaćanje suda drugog stupnja da bi određen dio nekretnine koja je predmet etažnog vlasništva mogao biti predmetom pravnog prometa potrebno je da je nadležno tijelo izdalo potvrdu da taj dio nekretnine čini zasebnu uporabnu cjelinu i tek se u toj situaciji može smatrati da je taj dio nekretnine podoban za pravni promet, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. i 3., čl. 6. st. 1. te čl. 67. st. 1. ZVDSP.

 

14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

15.1. Međutim, u reviziji se ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena, već se navodi da je opisana bitna povreda i navodi uz nju ostvarenje razloga za podnošenje revizije iz čl. 385. st. 1. t.3. ZPP jer je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je sam utvrđivao odlučnu činjenicu na temelju koje je donio odluku, a što nije bilo predmet dokaznog postupka. Ovakvo navođenje je suprotno odredbi članka 386. ZPP.  

 

16. Stoga nije osnovan revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. Slijedom navedenog, obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnijeta, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odbiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao u izreci presude.

 

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

Zagreb, 16. siječnja 2024.