- 1 -              Revd 3269/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3269/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo pravosuđa, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja, dopuni prijedloga tužitelja i prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-72/2023-2 od 13. srpnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-93/2019-36 od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije se odbijaju u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

 

II.              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

III.              Dopuna prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja od 25. listopada 2023. se odbacuje kao nepravodobna.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-72/2023-2 od 13. srpnja 2023., kojom je djelomično potvrđena (u odluci o glavnoj stvari radi isplate bruto iznosa od 3.366,99 € / 25.368,60 kuna bruto po osnovi naknade za neiskorištenu stanku), a djelomično preinačena (u odluci o parničnom trošku) presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-93/2019-36 od 3. ožujka 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prije svega stoga što sudska praksa županijskih sudova nije jedinstvena te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a pitanja glase:

 

„1. Je li je poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju (od 29.07.2014 do 29.07.2019) te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice su utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?

 

2. Je li poslodavac radnik dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?

 

3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristio pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenica?

 

4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavac da mu omogućiti korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenje pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegovog zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)?

 

5. Smatraju li se troškovi za "gablec" (topli obrok) i "kantina" dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?

 

6. Je li poslodavac u smislu članka 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine, 32/15, 97/15 i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju i o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u Kaznionica i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?

 

7. Je li tužena bila dužna državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?

 

8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise Kaznionica i Odgojnih domova koji, među inim, uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?

 

9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“.

 

2. Protiv iste presude i tuženica postavlja dva pitanja za koja ocjenjuje da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, a pitanja glase:

 

„1. Da li pravno shvaćanje o „prekomjernom teretu“ zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Republike Hrvatske isključuje primjenu članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku i u slučaju kada Republika Hrvatska kao stranka u postupku nije inicirala parnični postupak, a uspjela je u sporu u cijelosti, ili je u svakom pojedinom slučaju potrebno provesti test razmjernosti i analizu sudske odluke domaćeg suda u svjetlu ukupne prakse Europskog suda za ljudska prava o „prekomjernom teretu“ i povredi odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju?

 

2. Da li se svaki dosuđeni parnični trošak, u iznosu koji prelazi iznos neto plaće stranke kojoj je naložena isplata istog, smatrati „prekomjernim teretom“ za tu stranku, odnosno povredom zaštite vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju?“.

 

2.1. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj kao razlog važnosti navodi neujednačenost prakse županijskih sudova ističući da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda neujednačeno s praskom drugih županijskih sudova, i to presudama Županijskog suda u Zadru broj Gž R-107/2022-2 od 27. prosinca 2022., Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-763/2020-2 od 27. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-69/2016-2 od 5. listopada 2017. U odnosu na prijedlog iz članka 385.a stavka 2. ZPP, tužitelj povredu temeljenog ljudskog prava nalazi u povredi prava na pravično suđenje zbog toga što smatra da su sudovi proturječni u zaključku da tužitelj nije dokazao da nije mogao koristiti stanku i da je ustavnopravno neprihvatljivo tumačenje koje su sudovi dali u primjeni članka 42. KU.

 

2.2. Tuženica kao razloge važnosti ističe nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je u pobijanoj presudi utemeljena odluka o parničnim troškovima postupka s pravnim shvaćanjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 89/2021 od 2. ožujka 2021. te presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi, broj Gž R-43/2023 od 16. svibnja 2023. i presudi Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-740/2020 od 8. rujna 2022.

 

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

4. Tužitelj je zahtjev za isplatu koji je predmet ovog postupka utemeljio na tvrdnji da mu tuženica kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada. Tužbeni je zahtjev odbijen nakon što su sudovi ocijenili da je tuženica u postupku dokazala da je tužitelju bilo omogućeno ostvarivanje prava na dnevni odmor (stanku) u smislu odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19) te članka 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18 i 2/19 - dalje: KU), kao i da je tužitelj dnevni odmor koristio. Ujedno je ocijenjeno da poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme te nije propisano da se u vremenu dnevnog odmora (stanke) radniku mora omogućiti odlazak izvan mjesta na kojem obavlja rad.

 

5. Postupajući na temelju odredbe članka 385.a i 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, prvih sedam postavljenih pitanja tužitelja nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, u vezi s četvrtim postavljenim pitanjem razlozi važnosti ne ukazuju da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja u tim odlukama jer se te odluke nisu ni bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivale činjenicu je li tuženica kao poslodavac radniku omogućila korištenje dnevnog odmora ili nije. U tim je postupcima utvrđeno da je poslodavac onemogućio radnicima korištenje dnevnog odmora, dok je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevni odmor neometano koristio uz uvažavanje specifičnosti njegova posla. S tim u vezi ni o odgovoru na sedmo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu budući da je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevnu stanku neometano koristio, posebno stoga što u ovom postupku nije ni utvrđeno da je tužitelja netko mijenjao za vrijeme korištenja stanke. U vezi s osmim i devetim postavljenim pitanjima tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena.

 

6. U odnosu na pravna pitanja tuženice, uočava se da se ova pitanja tiču kriterija za odmjeravanje troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu prema odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s odredbom članka 163. ZPP. O kriterijima naknade parničnog troška u postupcima u kojima je stranka Republika Hrvatska koju zastupa državno odvjetništvo, ovaj se sud već izjasnio u rješenju broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, a o kojoj je praksi drugostupanjski sud vodio računa u pobijanoj presudi izravno se pozivajući upravo na tu praksu revizijskog suda i slijedeći tu praksu. Stoga ni postavljena pitanja tuženice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

7. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja tužitelja i tuženice nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud je na temelju odredbe članka 389.b. stavaka 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

8. Prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljenih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje, kako u procesnom tako i materijalnopravnom smislu, posebno s obzirom na utvrđenje sudova da je tužitelju bilo omogućeno korištenje stanke, uz uvažavanje specifičnosti njegova posla. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

 

9. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavak 3. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

10. Podneskom od 25. listopada 2023. tužitelj dopunjuje prijedlog za dopuštenje revizije, dostavljajući sudsku praksu.

 

11. Prema odredbi članka 388. stavak 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

 

11.1. Navedene odredbe primjenjuju se i na dopunu prijedloga.

 

12. U ovom slučaju drugostupanjska presuda je dostavljena tužitelju 5. rujna 2023., te je rok iz članka 388. stavak 1. ZPP za podnošenje dopune prijedloga za dopuštenje revizije za tužitelja počeo teći sljedeći dan nakon što je zaprimljena drugostupanjska presuda odnosno 6. rujna 2023. Posljednji dan roka za izjavljivanje dopune prijedloga za dopuštenje revizije protiv pobijane drugostupanjske presude bio je 5. listopada 2023.

 

13. S obzirom na to da je tužitelj podnio dopunu prijedloga za dopuštenje revizije prvostupanjskom sudu 25. listopada 2023. dakle izvan propisanog roka od 30 dana od primitka drugostupanjske presude, njegova dopuna prijedloga za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude je nepravodobna. Stoga je valjalo odbaciti dopunu prijedloga kao nepravodobnu temeljem odredbe članka 389.a stavak 1. ZPP (točka III. Izreke rješenja).

 

Zagreb, 11. siječnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.