1              Poslovni broj: Gž Ob-228/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž Ob-228/2023-3

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća, te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja N. Z. iz M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. S. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice M. Z. iz M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica U. Z. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod poslovnim brojem P Ob-38/2022.-38. od 17. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod poslovnim brojem P Ob-38/2022.-38. od 17. kolovoza 2023. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužitelja N. Z. iz M., OIB: .. i tuženice M. Z. iz M., OIB: .., čini nekretnina i to čkbr. 1094/1 kuća i dvorište površine 138 čhv (497 m2), kuća površine 11 čhv (40 m2), dvorište površine 127 čhv (457 m2), upisana u z.k.ul.br. 2423, k.o. G. te su tužitelj i tuženica suvlasnici svako u 1/2 dijela navedene nekretnine, a tuženici se nalaže trpjeti upis prava suvlasništva tužitelja u 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.979,05 EUR/ 14.911,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 17. kolovoza 2023. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška kao neosnovan.".

 

2.Protiv gornje presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužena pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu prvostupanjsku odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženoj, odnosno ukinuti pobijanu presudu u cijelosti te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

 

3.Žalba tužene nije osnovana.

 

4.Suprotno tvrdnji tužene pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, a ni razlozi koji su navedeni nisu proturječni, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da bračnu stečevinu stranaka čini nekretnina i to čkbr. 1094/1 kuća i dvorište površine 138 čhv (497 m2), kuća površine 11 čhv (40 m2), dvorište površine 127 čhv (457 m2), upisana u z.k.ul.br. 2423, k.o. G. te da su tužitelj i tuženica suvlasnici svatko u 1/2 dijela navedene nekretnine, uz zahtjev spram tužene za trpljenje upisa prava suvlasništva tužitelja u 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

 

6.Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće, dijelom i nesporne, relevantne činjenice:

-kako su stranke bile u braku od 6. kolovoza 2011. do razvoda (neutvrđenog datuma) 2021., a u kojem je rođeno dvoje djece,

-kako je tijekom bračne zajednice i baš 11. svibnja 2012. tužena, kao kupac s R. B. kao prodavateljem zaključila ugovor o kupnji sporne nekretninu te ishodila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo ( pri čemu se građevinski objekt nakon toga proširivao iznad gornje ploče, izgradilo krovište, uredio za stanovanje te izgradila garaža),

-kako između stranaka nije zaključen ugovor kojim bi riješili pitanje vlasništva i
diobe imovine stečene za vrijeme trajanja braka,

-kako je očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničkog sudskog vještaka B. K. utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini ucrtana kuća koja se cijelim svojim tlocrtnim dimenzijama nalazi na čkbr 1094/1 k.o. G., dok je s istočne strane dograđena garaža koja se dijelom nalazi na susjednoj čkbr 1096 upisanoj na M. M., a sa zapadne strane dograđena je veranda koja se dijelom nalazi na čkbr 1094/3 u vlasništvu A. D.,

-kako je tijekom bračne zajednice i baš 20. travnja 2012. tužena kao korisnik kredita kod Z. B. d.d. podignula kredit u iznosu od 11.000,00 EUR-a uz rok otplate od 54 mjeseca, a radi osiguranja tražbine kreditora je otac tužene M. G. založio i prenio na banku tražbinu koju ima s osnova ugovora o oročenom štetnom ulogu kod iste banke od 19. travnja 2012. u iznosu od 11.600,00 EUR, a koji kredit je tužena otplatila 2015.,

-kako je tužitelj iskazivao da su stranke zajedno kupile predmetnu nekretninu za iznos od 8.000,00-8500,00 Eura za koju je tužena digla „kreditić“ bez pologa odnosno njezin otac pri čemu misli da je glasio na suprugu, da je mjesečna rata bila oko 1.500,00 kn koju su vraćali ocu tužene i to uglavnom on a nekad i tužena, kako im nitko nije darovao novac osim jednom njegov otac iznos od 1.500,00 kn, kuća je kupljena kao vikendica nepodobna za stanovanje u vrijeme kupnje pa su srušili zidove nad prvom dekom (pločom), proširili kuću, izvodili radove glazure, prezida, krovišta, nije bilo vodovoda ni septičke jame, struje je bilo ali je valjalo mijenjati instalacije, što je sve radio on s kolegama kooperantima, materijal su kupovali kod tvrtke B. u vrijednosti od 30.000,00 do 40.000,00 kn koji nije u mogao u cijelosti isplatiti što je i rekao tuženoj, nije mu poznato koliki je dug iz tog odnosa ali se radi o velikom iznosu na ime kamata pa ako se nije platilo, smatra kako je tuženoj vjerojatno došla ovrha, bio je zaposlen cijelo vrijeme u M., a od 2016. do 2019. je imao obrt u kojemu je neko vrijeme bila prijavljena i supruga a inače je bila s djecom kod kuće i o njima vodila brigu te radila u zaštitarskoj firmi za plaću od 3.500,00 kn,

-kako je tužena iskazivala da je brak stranaka trajao do svibnja 2022., kako je imala malu plaću radi čega je za novčana sredstva kojima je kupljena predmetna nekretnina kreditor bio njezin otac M. G. lombardnim kreditom od 11.000,00 Eura, kuća je koštala 55.000,00 kn, a ostatak kredita je uložen u kuću, 2014. ili 2015. je podigla i kredit od 5.000,00 Eura koji je uložen u krovište kuće radi čega ocu nije mogla vraćati rate kredita koje je plaćao u visini od 1.580,00 kn a ona njemu uplaćivala sa svog računa, pa je on 2015. za sebe podigao kredit od 8.000,00 Eura, kojim je podmirio onaj prvi od 11.000,00 Eura a ostatak od 40.000,00 kn je njoj u tužiteljevoj nazočnosti darovao; inače je bila zaposlena u zaštitarskoj tvrtki s plaćom od 4.200,00 kn mjesečno a suprug u drugoj zaštitarskoj tvrtki uz plaću od 3.600,00 kn a radio je i na crno, koristila je porodiljni dopust za dvoje djece a bila je 7 mjeseci prijavljena u suprugovu obrtu za koje vrijeme joj je isplaćena jedna plaća i obrt je radio svega pola godine jer je odmah bio u blokadi ali je radio na crno, time da su od 2017. počeli problemi jer tužitelja nije bilo kod kuće, a bio je prijavljen kod prijatelja u obrt; tvrdi i kako joj je inače sjela i ovrha za 39.000,00 na ime nepodmirene tražbine poduzeća B., koja se plaća u malom iznosu jer ima obvezu po drugom kreditu,

-kako je svjedok M. G. (otac tužene) iskazivao da je za kupnju predmetne nekretnine podigao kredit od 11.000,00 Eura ne znajući kolika je bila kupovnina i je li taj iznos bio dovoljan, što mu je kćer vraćala trajnim nalogom oko 2 godine a kada je zbog nezaposlenosti prestala vraćati, podigao je drugi kredit od 8.000,00 Eura s kojim je zatvorio taj prvi a ostatak od 5.000,00 Eura je tuženoj darovao te joj darovao i 4.000,00 Eura za potrebe uvođenja vode; stranke su bili zaposlene te vodile brigu o djeci do pred kraj braka od kada to čini samo tužena, a tužitelj nije bio nazočan kada je darovao novac tuženoj,

-kako su svjedoci S. Š., I. D., M. P., D. P., R. H. i N. S., poznanici i radne kolege tužitelja u bitnome iskazivali o radovima koje su u kući na poziv tužitelja obavljali ili pozajmicama koje su mu davali, što je on vraćao odrađivanjem kao soboslikar (S. Š., I. D.,) dok je svjedok D. P. iskazivao kako je 2016., kao obrtnik (sada tvrtka M.) građevinar velikim i malim bagerom i kamionom vršio iskop i odvoz materijala na predmetnoj nekretnini za što ga je angažirao tužitelj, što je koštalo 8.000,00 Eura koje mu je tužitelj bez računa isplatio u gotovini i to novcem koji je kod njega zaradio radeći kao soboslikar, svjedok M. P. iskazivao je također o zemljanim radovima ali obavljenim u 2020 u vrijednosti od 35.000,00. do 40.000,00 kn za koje je s tužiteljem dogovorio kompenzaciju na način što bi mu tužitelj obavio bojadisarske radove, što nije do saslušanja obavio, dok su svjedoci R. H., Z. G. i N. S. također iskazivali kako su za tužitelja obavljali radove na kući ali prijateljski i bez naknade, time što su svi osim M. P. koji se o tome nije izjašnjavao, bili suglasni u tome kako im nije poznato kojim sredstvima je nekretnina kupljena.

 

7.Polazeći od navedenog te cijeneći iskaze stranaka i svjedoka M. G. (otac tužene), S. Š., I. D., M. P., D. P., R. H., Z. Z., Z. G. i N. S. te sadržaj isprava u spisu, prvostupanjski sud zaključuje kako je utužena nekretnina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, da su stranke nakon kupnje kuće vršile znatna ulaganja, odnosno uređenje i dogradnju, čime je stvorena nova veća vrijednost, a kreditna sredstva da su utrošena za kupnju predmetne kuće odnosno za zajedničke potrebe bračnih drugova u braku. Glede novčanog depozita tuženičinog oca sud utvrđuje kako je isti samo dat u zalog radi osiguranja vraćanja kredita ne smatrajući dokazanim da se radi o darovanju odnosno posebnoj imovini tuženice te da tužena tijekom postupka "nije na nedvojben način dokazala da bi određeni iznos novca tijekom braka bio darovan samo tuženici a ne strankama kao bračnim drugovima niti je na nedvojben način dokazala da bi isplata dijela kredita od strane njezina oca bilo uistinu darovanje učinjeno tuženici“, a niti činjenica da je otac tužene naknadno podmirio neke kreditne obveze nakon što to nije mogla tužena kako samo za sebe ne znači da se radilo o darovanju i to isključivo tuženici posebno s obzirom na utvrđenu zajedničku namjeru u koju su utrošena kreditna sredstva.

 

7.1.Nadalje, utvrđujući kako je kredit na temelju oročenog depozita iz 2012. bio nenamjenski čiji je korisnik bila tužena ali utrošen za kupnju nekretnine u cilju rješavanja stambenog pitanja stranaka, odnosno za zajedničke potrebe stranaka kao bračnih drugova, prvostupanjski sud je zaključio kako nakon razvoda braka neisplaćene rate kredita koji je realiziran za vrijeme trajanja braka predstavljaju teret bračne stečevine bivših bračnih drugova koji bračni drugovi snose na jednake dijelove ukoliko su novčane iznose dobivene realizacijom ugovora o kreditu utrošili za zajedničke potrebe za vrijeme trajanja bračne zajednice odnosno za stjecanje imovine koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu, s tim da onaj bračni drug koji je nastavio samostalno otplaćivati kredit podignut tijekom braka ima pravo jedino na obveznopravni zahtjev prema drugom bivšem bračnom drugu, ali ne na veći suvlasnički omjer u bračnoj stečevini, što vrijedi i za drugi kredit podignut 2015. te za potrošački kredit prema poduzeću B. ukoliko ih je tužena otplaćivala.

 

8.Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o tome da je predmetna nekretnina zajednička imovina stranaka kao bračnih drugova i da je suvlasnički dio stranaka u toj imovini jednak utemeljen je na rezultatima provedenih dokaza i njihovoj pravilnoj ocjeni, pa takav zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

9.Proizlazi nespornim na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja da je predmetna nekretnina, što uključuje kupnju te kasnije uređenje i dogradnju, stečena tijekom trajanja bračne zajednice stranaka.

 

10.Predmet spora valja razriješiti u smislu odredbe članka 248. st.1. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11 i 25/13, dalje: ObZ) koja se odredba ima primijeniti obzirom na vrijeme stjecanja prijeporne nekretnine ),a prema kojoj odredbi je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, te temeljem odredbe članka 249. st. 1. ObZ-a koja propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili.

 

10.1.Također je imati u vidu da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, kojom se smatra i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u čl. 248. ObZ (čl. 253. ObZ), pri čemu nije od značaja je li i koji dio imovine stečen po stupanju na snagu Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19, 47/20 i 49/23) jer se i u tom zakonu institut bračne stečevine definira na jednak način.

 

10.2.Bračna stečevina je dakle imovina koja je stečena radom tijekom bračne zajednice pod kojim se smatra djelatnost bračnih drugova gdje oni ostvaruju prihode odnosno, pridonose povećanju svoje imovine što su primjerice prihodi ostvareni na temelju ugovora o radu, ugovora o djelu, prihodi iz obrta, poslova u domaćinstvu i poljoprivredi ili potječe iz takve imovine.

 

10.3.Kako bi se mogla točno utvrditi jasna granica između bračne stečevine i vlastite imovine ObZ je regulirao mogućnost ugovornog uređenja imovinskih odnosa bračnih drugova i odredio da bračni drugovi mogu sklopiti bračni ugovor kojim se uređuju odnosi na postojećoj ili budućoj imovini, a ako nisu sklopili takav ugovor, bračni drugovi imaju i mogućnost tijekom trajanja braka ili nakon njegova prestanka također sporazumno urediti svoje imovinskopravne odnose sklapanjem ugovora o diobi bračne stečevine gdje će bračni drugovi također utvrditi i između ostalog, koja imovina predstavlja bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu bračnih drugova.

 

10.4.Između stranaka nije sporno da nisu sklopili bračni sporazum prije, tijekom bračne zajednice niti nakon njezina prestanka kao prvu pretpostavku da bi postojala granica između bračne stečevine i vlastite imovine.

 

10.5.Suvlasništvo bračne stečevine u jednakim dijelovima (jer nisu drukčije ugovorili) imajući na umu odredbu čl. 249. st. 1. ObZ koja propisuju da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, predstavlja neoborivu zakonsku pretpostavku, nakon koje se u sudskom postupku više ne utvrđuju doprinosi bračnih drugova u stjecanju bračne stečevine jer se u ovom slučaju radi o imovini stečenoj nakon 30. lipnja 1999. kada je prestao važiti Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj: 11/78., 54/89. i 59/90.) prema kojemu je jedino bilo moguće utvrđivati različite doprinose u stjecanju bračne stečevine.

 

10.6.Ova neoboriva pretpostavka o jednakim suvlasničkim udjelima odnosi se samo na imovinu stečenu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice a ne i imovinu koja je kupljena odnosno pribavljena za vrijeme trajanja bračne zajednice vlastitom imovinom bračnog druga u kojem slučaju bi došlo do miješanja bračne stečevine i vlastite imovine bračnog druga.

 

11.Prema shvaćanju ovog suda navedena zakonska presumpcija prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, kao što je ovdje slučaj-odnosi se samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, pa zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je tužitelj, što je isti u konkretnom slučaju i dokazao, kako svojim iskazom, tako i onim saslušanih svjedoka pa i same tužene te dokumentacijom u spisu.

 

12.Kupnja nekretnine je nesporno obavljena 2012. za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka putem nenamjenskog kredita od 11.000,00 Eura koji je podignut na temelju oročenog depozita tuženičinog oca u iznosu od 11.600,00 Eura, a nakon toga, kuća je prema kazivanju stranaka i svjedoka, te rezultatima očevida uređivana i dograđivana u neutvrđenom razdoblju i opsegu (prema stanju spisa uređivana iznutra, dograđena na katu, radovi na krovištu, izgrađena garaža i veranda), za koje uređenje i dogradnju je nesporno uziman materijal od poduzeća B., nije poznato kada niti u kojoj vrijednosti, osim što tužitelj iskazuje da je bilo u visini od oko 35.000,00 do 40.000,00 kn, što nije u cijelosti isplaćeno, dok tužena tvrdi kako je za uređenje krovišta 2015. podigla kredit od 5.000,00 Eura ne prilažući u dokaz Ugovor o kreditu, a njezin otac tvrdi kako je za zatvaranje kredita iz 2012. podigao kredit od 8.000,00 eura od čega je sa 3.000,00 Eura zatvorio onaj kredit iz 2012. kao dar tuženoj kojoj je darovao i ostatak tog kredita te suviše joj darovao i 4.000,00 kn a potonje darovanje tužena niti bilo tko drugi ne potvrđuju.

 

12.1.U bitnome tužena smatra da je kupnja nekretnine 2012. te uređenje i dogradnja obavljeno sredstvima koja joj je dao otac, a kako se tužitelj uporno poziva na ulaganje sredstava za adaptaciju kuće, da bi to mogao potraživati jedino obveznopravnim zahtjevom koji nije postavljen, što tužitelj poriče tvrdnjom kako se radi o bračnoj stečevini, da je otplatne anuitete kredita iz 2012. uglavnom on vraćao tastu koji ga je otplaćivao te s prijateljima i kooperantima obavljao radove na uređenju i dograđivanju.

 

12.2.Po ocjeni ovog suda, u pogledu pravnog statusa bračne stečevine nije odlučno pitanje, kako to žalbom naglašava tužena, što tužitelj nije bio stranka, kao korisnik ili sudužnik, ugovora o nenamjenskom kreditu kojim je nesporno kupljena nekretnina 2012., koja je po kupnji upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tužene za cijelo, što nakon otplate kredita 2015. nije polagao prava na tu nekretninu te što u istoj ne stanuje po prestanku bračne zajednice, niti opseg vraćanja kredita po pojedinom bračnom drugu iz sredstava bračne stečevine utječe na veličinu suvlasničkih dijelova. To stoga što je taj kredit otplaćivan i podmiren tijekom braka, a utrošen je za kupnju i uređenje kuće kojim su stranke rješavale svoje stambeno pitanje, kako to proizlazi iz njihovih iskaza i iskaza svjedoka, s kojim ciljem su podignuti i utrošeni i svi eventualno drugi krediti, pri čemu mogući neotplaćeni i nedospjeli obroci drugih kredita uzetih za uređenje kuće ili tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice nisu dio bračne stečevine već isti predstavljaju dug, odnosno teret bračne stečevine, za koji odgovaraju oba bračna druga, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

 

12.3.Naime, o bračnoj stečevini se načelno ne može raditi jedino ako je jedan bračni drug uzeo kredit samo u svoje ime i za svoj račun, tako da bude jedini korisnik kredita i jedini u obvezi vraćanja istog te istim kupljena nekretnina može predstavljati vlastitu imovinu jednog bračnog druga, ovdje tužene ako su bračni drugovi imali namjeru da tužena stekne pravo vlasništva nekretnine, odnosno ako ju je kupila samo tužena s namjerom da bude samovlasnica kupljenog i sredstvima koja čine njenu vlastitu imovinu, moguće i kreditom kojeg je sama ostvarila na svoje ime i za svoj račun - bez obveze tuženika da ga vraća iz svoje imovine ili bračne stečevine - a sve u smislu odredbe čl. 253. st. 2. ObZ-a (tako i u odluci Rev-775/15 od 19. veljače 2019.), što tužena i ne tvrdi niti proizlazi iz rezultata postupka.

 

12.4.Nije utemeljeno pravno shvaćanje tužene izloženo u žalbi kada istim ukazuje kako iz pisanih isprava, protivno iskazima svjedoka i zaključku suda, proizlazi da u vrijeme otplate kredita tužitelj nije imao primanja. Ovo se inače iz rezultata postupka ne može zaključiti, kada je tužena sama izjavila kako je tužitelj radio na "crno" (a prema potvrdi HZMO na koju se tužena poziva, isti je bio zaposlen, kao obrtnik ili kod trećih, time da za razdoblje 2016. pa nadalje nema podataka o primanjima, a kredit je otplaćen 2015.), a za rješenje spora nije odlučno koliki je njegov doprinos u bračnoj stečevini po osnovi primanja iz radnog odnosa ili ulaganja radom, obzirom su u smislu navedene zakonske presumpcije bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, a ovdje nisu.

 

12.5.Također se neosnovano u žalbi ponavlja kako je nesporno utvrđeno da je kredit kojim je kupljena kuća (iz 2012.) u cijelosti otplaćen i to uplatom tuženice 6. listopada 2015. iznosom koji joj je darovao otac M. G., jer je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, posebno Ugovora o kreditu, valjano utvrdio da je korisnik kredita u visini od 11.000,00 Eura bila tužena, da je pored ostalog, instrument osiguranja bio i devizni depozit njezina oca M. G. od 11.600,00 Eura i nije predstavljao dar tuženici, da se radilo o anuitetskoj otplati u 54 obroka koji je u konačnici otplatila tužena navedenog datuma i zatražila njegovo zatvaranje, ali nije nesporno utvrđeno da je otplaćen sredstvima koje je tuženoj darovao otac.

 

12.6.I po ocjeni ovog suda, u situaciji kada je otac tužene imao depozit kod Zagrebačke banke od 11.600,00 Eura, koja banka je kreditor i po navedenom ugovoru, da je njegova namjera bila darovanje tuženoj novčanih sredstava za kupnju kuće, darovao bi joj taj iznos umjesto da isti posluži kao instrument osiguranja (čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju oročenog depozita) kredita čiji je korisnik i obveznik otplate uz tamo navedene kamate i troškove koji ga terete, bila upravo tužena a ne njezin otac, koji kredit je, kako je sama navela nekoliko godina otplaćivala od zajedničkih sredstava stranaka jer i u situaciji da je otplata ocu vršena s njezinog računa kako je izjavila za koji ne tvrdi da je osim plaće sadržavao sredstva njezine posebne imovine, dok tužitelj tvrdi kako je uglavnom on otplaćivao tastu, radilo bi se o sredstvima zajedničke imovine jer drugačije nisu ugovorili.

 

12.7.Naime, u situaciji kada je kredite ishodio jedan od bračnih drugova i to za vrijeme trajanja bračne zajednice to ne znači da iznos sredstava ostvarenih kreditima predstavlja vlastitu imovinu jednog od bračnih drugova kada je isplata kreditnih obroka vršena za vrijeme trajanja bračne zajednice, što znači na teret oba bračna druga. Stoga niti isplata kreditnih obroka iz plaće tužene takvoj isplati ne može dati značaj vlastite imovine.

 

12.8.Prihvatljiv i logičan je zaključak prvostupanjskog suda kako ugovaranje kredita u kojem je korisnica tužena i vraćanje iznosa anuiteta njezinom ocu koji je vršio otplatu, upravo ukazuje i potvrđuje postojanje namjere i volje na strani njezinog oca za terećenjem korisnika u visini isplaćenih anuiteta kredita koje je on uplaćivao, a ne na besplatna davanja tuženici.

 

13.Također u skladu s iskazima stranaka, sredstva kredita iz 2012., eventualnog kasnijeg iz 2015. utrošena su za kupnju i gradnju kuće, kao i materijal od B. koji nije u cijelosti otplaćen te ga, prema iskazu tužene sama otplaćuje putem ovrhe, što tužitelj ne poriče, iz čega proizlazi da je volja stranaka prilikom kupnje kuće i kasnijih ulaganja bila stjecanje zajedničke imovine i da je upravo s tim ciljem pribavljanje sredstava kreditom obavljeno i utrošeno, radi čega se i prema ocjeni ovoga suda radi o imovini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja predstavlja bračnu stečevinu sukladno odredbi čl. 248. ObZ-a.

 

13.1.Naime, proizlazi iz provedenih dokaza saslušanjem svjedoka predloženih po tužitelju, koje tužena s osnovom nije osporila jer to nisu paušalni navodi o neprihvatljivosti iskaza svjedoka, da su za tužitelja obavljali besplatno radove koji su u okviru djelatnosti kojima se bave, budući su ti svjedoci iskazivali da bi tužitelj, koji je prema sadržaju spisa soboslikar, zauzvrat za njih obavljao radove iz svoje djelatnosti, što je česta pojava kod takvih vrsta zanimanja.

 

13.2.Osim toga nije nađeno bitnih kontradiktornosti ili nelogičnosti u njihovim iskazima, a proizlazi kako je tužitelj bio angažiran u svim radovima na kući i oko kuće, posebno angažmanom poznanika s kojima ili u kojih je radio, kako osobno, tako i sa strojevima kao obrtnika odnosno vlasnika ili radnika u građevinskim tvrtkama, koje troškove je tužitelj podmirivao kompenzacijom, odrađujući kao bojadisar radove za njih ili njihove tvrtke, a prema pribavljenim podacima bio je i zaposlen u građevinskim tvrtkama te kao obrtnik i kao zaštitar, time da od 2016. nema podataka o primanjima iako je evidentirano zaposlenje. Stoga, imajući u vidu i iskaz tužene, koja je cijelo vrijeme bila zaposlena i to kratko u tužiteljevu obrtu te kao zaštitar, a tužitelj je također radio i “na crno“ pa primanja nisu evidentirana, to je nedvojbeno doprinosio u zajednicu jer tužena protivno ne iskazuje, pri čemu, zbog zakonske presumpcije nije bitno koliki je bio njegov doprinos kao bračnog druga.

 

13.3.To što svjedoci nisu imali saznanja o tome kako su pribavljena sredstva za kupnju nekretnine 2012. ne ukazuje na protivno od utvrđenja prvostupanjskog suda koji je utvrdio tko, kako i na koji način te s kojom namjerom je pribavio sredstva kredita te kako su otplaćena, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud, a nije neobično da radne kolege i poznanici nemaju takvih saznanja jer to nisu okolnosti u kojima treći uobičajeno posredno ili neposredno sudjeluju, kao što je izvođenje radova čiji su osobni sudionici.

 

14.Uzev u obzir sve navedeno te suviše i cijeneći kako ni iskazi tužene i njezinog oca nisu suglasni glede visine sredstava koje bi darovao tuženoj i prisutnosti tužitelja učinjenom darovanju, i po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je tužitelj dokazao da se radi o bračnoj stečevini stranaka, dok tužena nije na nedvojben način dokazala da se radi o njezinoj posebnoj imovini ili unošenju sredstava koja predstavljaju njezinu posebnu imovinu (čl. 221.a. ZPP-a), koji zaključak je utemeljen na rezultatima provedenih dokaza i njihovoj pravilnoj ocjeni, pa takav zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što tuženičina žalba s osnovom ne dovodi u pitanje.

 

15.Što se tiče odbijanja prijedloga za građevinsko vještačenje, i po stavu ovog suda, pravilno je ocijenjeno da nema mjesta izvođenju tog dokaza u situaciji kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da utužena imovina predstavlja bračnu stečevinu stranaka kao bivših bračnih drugova kod koje se primjenjuje presumpcija o suvlasništvu na jednake dijelove pa utvrđenje i procjena ulaganja nisu bili potrebni pri čemu okolnost što dodatno opravdanje toj odluci prvostupanjski sud nalazi u tome što nije postavljen obveznopravni već stvarnopravni zahtjev (toč. 5.1.obrazloženja), te što u toč. 27. utvrđuje kako su tijekom braka i nakon kupnje kuće vršena znatna ulaganja te što saslušani svjedoci nisu imali saznanja o tome čijim novcem je kupljena predmetna kuća, protivno žalbenim navodima, ne ukazuju na protivan zaključak i na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tužena, a s tim u svezi ni na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu su detaljniji razlozi ranije izloženi.

 

16.Posebno, glede eventualne otplate duga tvrtki B. za preuzeti materijal potreban za gradnju kuće, koji bi po prestanku bračne zajednice vršila tužena kao i eventualni neotplaćeni kredit, navesti je kako je odredbom čl. 91. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano da kada obvezu ispuni osoba koja ima pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima, time da prema čl. 94. ZOO ispunitelj na kojega je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego što je isplatio vjerovniku, a to iz razloga što se radi o teretu bračne stečevine, pa tek ispunjenjem obveze po tuženoj (isplatom vjerovniku) kada teret bračne stečevine postaje dug bračne stečevine, tužena dolazi u mogućnost da od tužitelja traži povrat polovice iznosa koji predstavlja njenu obvezu.

 

17.Slijedom svega iznijetog, naprijed navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužene, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ne temelju odredbe 365.st.2. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe članka 368.st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu. Ujedno je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka, koju tužena samo paušalno osporava, a ovaj sud joj ne nalazi povreda.

 

18.Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen budući sa žalbom nije uspjela (čl. 166. ZPP).

 

U Splitu 11. siječnja 2024.