1                                           Poslovni broj: UsI-2587/2022-7

 

 

 

 

  REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

    Avenija Dubrovnik 6 i 8                                             Poslovni broj: UsI-2587/2022-7

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Mirjani Harapin, uz sudjelovanje Ljerke Perice, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice E. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik K. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., Gradonačelnika, Z., OIB: …, radi prava na naknadu troškova prijevoza, 08. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Z., Gradonačelnika, KLASA: UP/II-121-04/22-001/18, URBROJ: 251-02-01-22-2 od 27. srpnja 2022.

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanim rješenjem tuženika Grada Z., Gradonačelnika, KLASA: UP/II-121-04/22-001/18, URBROJ: 251-02-01-22-2 od 27. srpnja 2022. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-121-04/22-001/3123, URBROJ: 251-10-01/01-22-1 od 13. lipnja 2022.

 

2.              Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se da tužiteljica službenica, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, ostvaruje pravo na naknadu troškova javnog mjesnog prijevoza u mjestu rada kupnjom godišnje karte ZET-a.

 

3.              Tužiteljica pobija zakonitost rješenja tuženika zbog povreda odredaba postupka, u bitnome navodeći da nije bilo osnova donošenju novog rješenja o pravu na naknadu troškova prijevoza, budući da je o tom pitanju riješeno pravomoćnim rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-121-04/14-01/127, URBROJ: 251-13-001/25-14-1 od 16. siječnja 2014., a koje rješenje ni na koji način nije stavljeno izvan snage. Nadalje, navodi da se radi o pravomoćnom rješenju koje se može izmijeniti ili staviti izvan snage isključivo primjenom izvanrednih pravnih lijekova, a da se upravna tijela ne pozivaju na zakonski članak koji daje osnova za intervenciju u pravomoćno rješenje, posebno ono kojim je stranka stekla određena prava. Nadalje pobija rješenje iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, odredaba članka 59. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima Grada Z. („Službeni glasnik Grada Z.“ broj: 17/04., 21/14., 1/15. 2/16., 21/16., 2/17., 5/18., 16/18., 1/19., 3/19., 14/19., 19/19., 1/20., 7/20., 8/20., 24/20., 26/20., 1/21. i 32/21., dalje u tekstu: KU) kao i tumačenja članka 59. stavka 3. KU od strane Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU na 6. sjednici održanoj 1. srpnja 2019. kojim je utvrđeno da se kao druga opcija prijevoza službenicima i namještenicima na području Grada Z. može utvrditi kombinacija postojećih prijevoznika (ZET-HŽ), a pri određivanju kombinacije postojećih prijevoznika poslodavac uzima u obzir isključivo, okolnost da je lokacija mjesta stanovanja u neposrednoj blizini željezničkog stajališta te da je lokacija rada u neposrednoj blizini željezničkog stajališta, odnosno postoji direktna povezanost s drugim postojećim prijevoznikom. Osporava navod tuženika u obrazloženju rješenja da je najbliže željezničko stajalište mjestu stanovanja željezničko stajalište B. udaljeno cca 2 km, već da je to željezničko stajalište K. udaljeno manje od 2, odnosno 1,2 km, dok je autobusno stajalište udaljeno 1,1 km od mjesta stanovanja, pa je za dolazak na obje lokacije potrebno jednako vrijeme odnosno 14 min uobičajenog hoda, pa ne stoji navod tuženika da korištenje željezničkog prijevoza iziskuje daleko više vremena za dolazak do prijevoznog sredstva. Navodi kako kombinacijom prijevoza ZET-HŽ na način kako je opisano (str. 6. tužbe) maksimalno skraćuje ukupno trajanje vremena potrebnog za dolazak i odlazak s  posla a je poslodavac prvim rješenjem od 16.1.2014. pravilno odlučio kada je kao vremenski najpovoljnije za službenika, uvažavajući racionalnost troškova utvrdio pravo na kartu ZET-HŽ.

Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova spora.

 

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti pobija njenu osnovanost iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke. Dodaje kako je prvostupanjsko rješenje zakonito te da tužiteljici obzirom na adresu prebivanja u Z., pripada samo pravo na naknadu troškova javnog mjesnog prijevoza u mjestu rada kupnjom godišnje karte ZET-a (autobusni prijevoz) i to kao vremenski najprihvatljiviji prijevoz od mjesta stanovanja do lokacije mjesta rada i obratno. Prigovore o tome da je stavljena u nepovoljniji položaj od drugih službenika tuženik ne prihvaća, navodeći da su odluke donesene u okviru racionalizacije troškova sukladno odredbama čl. 59. KU i Zakonu o proračunu („Narodne novine“ broj: 144/21.), pravilima statističke metodologije Europske unije (ESA 2010, propisana Uredbom (EU) 549/2013 Europskog parlamenta i Vijeća) te Zakonu o fiskalnoj odgovornosti („Narodne novine“ broj: 111/18.) i Uredbi o sastavljanju i predaji Izjave o fiskalnoj odgovornosti i izvještaja o primjeni fiskalnih pravila („Narodne novine“ broj: 95/19.), a o čemu odlučuje čelnik upravnog tijela vodeći računa  o načinu trošenja sredstava koja su dodijeljena na korištenje za potrebe pojedinog upravnog tijela prema donesenom Proračunu Grada Z. za tekuću godinu. Tuženik ističe da se provođenje povremenih postupaka ocjene ispravnosti jednom utvrđenih materijalnih prava službenika i namještenika smatra ispravnim, ekonomičnim i racionalnim postupanjem, te da je poslodavac ispravno odlučio u kontekstu racionalizacije sveobuhvatnih troškova, a pritom ne zanemarivši da je ostvareno pravo na autobusni prijevoz kupnjom godišnje karte ZET-a za tužiteljicu ujedno i vremenski najprihvatljiviji prijevoz od mjesta stanovanja do lokacije mjesta rada, sve to uz predviđenu uštedu za Grad Z. na osnovi razlike cijene godišnje karte ZET-HŽ i ZET u iznosu od 110 kn, a što je bitna ušteda na nivou Grada Z., imajući u vidu da je riječ o poslodavcu koji ima 15 gradskih upravnih tijela u kojima radi znatan broj službenika koji također ostvaruju naknadu troškova prijevoza.

Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.              

 

5.              Spor je riješen presudom bez rasprave sukladno ovlaštenjima suda iz odredaba članka 36. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje ZUS), nakon što je u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. ZUS-a strankama dana mogućnost da se očituju o zahtjevima i navodima protivne stranke,  budući da činjenice od kojih ovisi primjena prava nisu sporne i mogu se utvrditi iz podataka spisa, a stranke spora ne predlažu izvođenje daljnjih dokaza niti izričito zahtijevaju održavanje rasprave. Sporna je primjena materijalnog prava.

 

6.              U ovom predmetu nije sporno da je do donošenja prvostupanjskog rješenja tužiteljica imala priznato pravo na naknadu troškova prijevoza rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-121-04/14-01/127, URBROJ: 251-13-001/25-14-1 od 16. siječnja 2014.

              Sporno je da li je upravno tijelo imalo ovlaštenje bez da je prethodno rješenje stavilo na neki način izvan snage, donijeti novo o pravu na naknadu troškova prijevoza kojim se na drugačiji način uređuje navedeno pravo.

 

7.              Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna pitanja, izvršen je uvid i pročitan je sudski spis i spis tuženika, te je utvrđeno da ne postoje tužbeni razlozi zbog kojih se rješenje pobija. Tuženik je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporavano rješenje bilo nezakonito.

 

8.              Članom 59. stavkom 1. KU propisano je da službenici i namještenici imaju pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u krugu od 50 kilometara.

              Prema stavku 2. članka 59. KU naknada troškova javnog mjesnog prijevoza u mjestu rada svim službenicima i namještenicima osigurava se kupnjom godišnje karte za mjesni javni prijevoz.

              Prema stavku 5. članka 59. KU ako postoji više mogućnosti prijevoza, o povoljnosti odlučuje poslodavac uzimajući u obzir vremenski najprihvatljiviji prijevoz za službenika i namještenika te poštujući racionalnost troškova.

             

9.              Primjenjujući citirane odredbe na konkretno u postupku utvrđeno činjenično stanje, a koje je prema ocjeni suda pravilno utvrđeno i proizlazi iz dokumentacije dostavljenog spisa, da tužiteljica ima mogućnost na relacija mjesta stanovanja do mjesta rada koristiti javni  gradski prijevoz ZET, kao  i prijevoz HŽ-om, imajući u vidu razloge kojima se rukovodio donositelj rješenja sud u cijelosti prihvaća obrazloženje tuženika izneseno u osporenom rješenju.

              Ovo zato, jer su u smislu odredbe članka 59. stavka 5. KU okolnosti kojima se poslodavac rukovodi kada donosi rješenje u situaciji kada postoji više mogućnosti prijevoza vremenski najprihvatljiviji prijevoz za službenika i namještenika i racionalnost troškova.

              U konkretnom slučaju poslodavac je prema ocjeni suda, dostatno obrazložio razloge donošenja rješenja, pa navode tužiteljice kojima osporava da se korištenjem javnog gradskog prijevoza ZET-om ne ostvaruje vremenski najprihvatljiviji prijevoz ne dovode do drugačije odluke. Pri tom se ističe da i sama tužiteljica u tužbi navodi da „najbliže željezničko stajalište nije stajalište B., nego željezničko stajalište K. i udaljeno je manje od 2 km odnosno iznosi 1,2 km, dok je autobusno stajalište udaljeno 1,1 km. Za dolazak na obje lokacije potrebno je jednako vrijeme odnosno 14 minuta uobičajenog hoda…“ (str. 5. tužbe, zadnji odlomak), pa imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tuženika kojima donošenje rješenja obrazlaže racionalizacijom troškova. Ovo zato, jer je tužiteljici osigurano ostvarenje prava u skladu s odredbom članka 59. stavka 5. KU i nije joj na štetu rješenje kojim joj se pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla određuje na način kako je izrekom prvostupanjskog rješenja određeno.

 

10.              Pozivanje tužiteljice na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima  Grada Z. (KLASA: 112-01/15-02/1, URBROJ: 251-03-12-19-34 od 1. srpnja 2019. kojim se u odnosu na odredbu stavka 5. članka 59. KU navodi da se na području Grada Z. kao druga opcija prijevoza može utvrditi kombinacija postojećih prijevoznika (ZET-HŽ), a pri određivanju kombinacije postojećih prijevoznika (ZET-HŽ) poslodavac uzima u obzir, isključivo, okolnost da je lokacija mjesta stanovanja u neposrednoj blizini željezničkog stajališta, te da je lokacija mjesta rada u neposrednoj blizini željezničkog stajališta, odnosno da postoji direktna povezanost s drugim postojećim prijevoznikom (tramvaj, autobus), nije opravdano.

              Ovo zato, jer navedeno tumačenje također ostavlja mogućnost poslodavcu, navodeći da se radi o drugoj opciji, da utvrdi koji je od više mogućnosti prijevoza najprihvatljiviji, vodeći računa o konkretnim okolnostima (lokacija mjesta stanovanja u neposrednoj blizini željezničkog stajališta, lokacija mjesta rada u neposrednoj blizini željezničkog stajališta, odnosno direktna povezanost s drugim postojećim prijevoznikom), te poštujući racionalnost troškova.

              Tužiteljica zahtjeva ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza isključivo kombinacijom dvije vrste mjesnog prijevoza ZET-HŽ, iako ima mogućnost prijevoza na posao i s posla ostvariti putovanjem ZET-om ili HŽ-om (imajući u vidu konkretnu lokaciju stanovanja i mjesta rada), pa  u takvoj situaciji prema ocjeni suda, nije opravdan zahtjev za ostvarenjem prava naknadom troškova javnog mjesnog prijevoza kupnjom godišnje karte ZET-HŽ, ne uvažavajući racionalnost troškova, na što se poziva tuženik prilikom donošenja odluke.

 

11.              Navod tužiteljice da nije bilo osnova donošenju novog rješenja o pravu na naknadu troškova prijevoza, jer da prethodno rješenje iz 2014. nije stavljeno izvan snage, ne dovodi do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

              Naime, upravno je tijelo  postupak preispitivanja prava pokrenulo po službenoj dužnosti, uz dostatno obrazloženje razloga vezanih za obveze koje proizlaze iz Zakona o proračunu, Zakona o fiskalnoj odgovornosti i Uredbe o sastavljanju i predaji Izjave o fiskalnoj odgovornosti i izvještaja o primjeni fiskalnih pravila, kao i Odluke o izvršenju Proračuna Grada Zagreba za tekuću godinu, te su pravilno provela upravni postupak i pravilno utvrdila činjenično stanje – da tužiteljica ima mogućnost za prijevoz na posao i s posla koristiti javni mjesni gradski prijevoz, pa joj je i pravo na naknadu troškova javnog mjesnog prijevoza u mjestu rada priznato kupnjom godišnje karte ZET-a, a njeni navodi o neadekvatnosti tog prijevoza jer da nije vremenski najprihvatljiviji, nisu odlučni. Ovo zato, jer iz cjelokupne dokumentacije proizlazi da je vremenska razlika neznatna, odnosno, kako opravdano navodi tuženik zanemariva u odnosu na razliku između cijene korištenja godišnje karte ZET-a i godišnje karte ZET-HŽ-a.              Upravno je tijelo imalo ovlaštenje donijeti novo rješenje kojim na drugačiji način uređuje pitanje naknade troškova prijevoza na posao i s posla, pa stoga niti navodi tužiteljice da su protekli rokovi za primjenu izvanrednih pravnih lijekova u odnosu na prethodno rješenje iz 2014. godine, ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

 

12.              Budući da tužiteljica razlozima navedenima u tužbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijanog rješenja koje je doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pobijano je rješenje zakonito, tužbeni zahtjev neosnovan, te je prijemnom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

13.              O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a. Tom je odredbom propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora, ako zakonom nije drukčije određeno. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja, to je i zahtjev za naknadom troškova neosnovan.

              Slijedom navedeno, riješeno je kao u točki II. izreke.

 

U Zagrebu 08. siječnja 2024.

                                             

Sutkinja

Mirjana Harapin, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u četiri primjerka, u roku od 15 dana računajući od dana dostave odluke.