- 1 -              Rev-472/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-472/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o. Z., Z., OIB …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-145/2018-2 od 12. srpnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj Pr-126/2017-12 od 26. ožujka 2018., na sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačava presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-145/2018-2 od 12. srpnja 2019. i sudi:

 

„Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku broj Pr-126/2017-12 od 26. ožujka 2018.“

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove nastale u postupku u povodu revizije u iznosu od 124,43 Eura (937,50 kn), sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Nalaže se tuženiku H.-O. d. s. d.o.o. Z., …, Z., zastupano po M. Š. dipl.ing.el. direktoru H.-O. d. s. d.o.o., Elektra S. iz S., …, OIB …, da tužitelju H. D., s boravištem u S., …, OIB …, isplati iznos 3.750,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku H.-O. d. s. d.o.o. Z., …, Z., zastupano po M. Š. dipl.ing.el. direktoru H.-O. d. s. d.o.o., Elektra S. iz S., …, OIB …, da tužitelju H. D. s boravištem u S., …, OIB …,  nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 26. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tuženika se prihvaća i preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-126/2017-12 od 26. ožujka 2018., te sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.750,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.”

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tužitelj smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda. Traži troškove sastava revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. Tužitelj u reviziji, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje sljedeće pitanje:

 

„Jesu li radnici tuženika, koji koriste javni prijevoz u svom mjestu prebivališta (u konkretnom slučaju S.), a kojim se koriste na putu do posla odnosno sa posla i to kako bi došli do međugradskog prijevoza kojim dolaze na posao u drugo mjesto rada, a imajući u vidu činjenicu da radnici tuženika, sukladno kolektivnom ugovoru, koji prebivaju u istom mjestu gdje obavljaju svoje radne zadatke za poslodavca, a u kojem koriste javni gradski prijevoz za dolazak i odlazak s posla jer je isti u tom mjestu organiziran, u konkretnom slučaju S., ostvaruju pravo na isplatu troškova takvog prijevoza diskriminirani, jer nemaju pravo na isplatu troškova javnog gradskog prijevoza u mjestu prebivališta, što je suprotno čl. 7. st. 4. Zakona o radu kojim je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada ili uvjeta rada?“

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom troškova javnog gradskog prijevoza u mjestu prebivališta - S.

 

10. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik donio 8. ožujka 2016. rješenje o naknadi troškova za prijevoz na posao i s posla kojim se tužitelju priznaju troškovi za prijevoz u visini troškova javnog međugradskog prijevoza na relaciji S.-P., u odnosu na koju odluku je tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava ali je je isti odbijen. Nadalje, tužitelj je 29. travnja 2016. podnio zahtjev za isplatom naknade troškova gradskog prijevoza u S. te mu je zahtjev odbijen. Naime, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da u mjestu prebivališta tužitelja - S. postoji organiziran gradski prijevoz i tužitelj doista da dođe do autobusne stanice (Glavni kolodvor u S.) gdje mu kreće međugradska linija za P. mora koristiti gradski prijevoz. Prvostupanjski sud, uzimajući u obzir činjenicu da su svim radnicima u S. koji i rade u S., te radnicima koji dolaze npr. iz P. i rade u S. priznati troškovi puta gradskog prijevoza u S., smatra da i tužitelj ima pravo na troškove gradskog prijevoza unutar S., a sve na temelju čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14, dalje: ZR) kojim je propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima.

 

11. Nasuprot tome, drugostupanjski sud navodi da je odredbom čl. 87. st. 6. Kolektivnog ugovora za H. grupu od 6. listopada 2014. (dalje: KU), te sadržajno identičnom odredbom čl. 75. st. 6. tuženikova Pravilnika o radu od 26. siječnja 2015. (dalje: Pravilnik), određeno da radnik kojem je prebivalište izvan mjesta rada ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema cijeni mjesečne karte u međumjesnom prijevozu i na naknadu prema cijeni mjesečne karte u mjesnom prijevozu u mjestu rada, a iznimno ako su mjesečnom ili godišnjom kartom pokriveni mjesni i međumjesni javni prijevoz (tzv. prijevozne zone), radnik ne ostvaruje pravo na mjesni javni prijevoz. Drugostupanjski sud smatra da iz sadržaja i smisla tih odredbi jasno proizlazi kako je radniku s prebivalištem izvan mjesta rada priznato pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza prema cijeni mjesečne karte u mjesnom prijevozu u mjestu rada ako je u tom mjestu organiziran mjesni (gradski) javni prijevoz, no nije mu priznato pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta. Drugostupanjski sud zaključuje da tužitelju, koji prema utvrđenju suda prvog stupnja ima prebivalište u S., a putuje na posao u P. u kojoj nije organiziran mjesni (gradski) prijevoz, ne pripada pravo na naknadu troška mjesnog prijevoza u S. kao mjestu prebivališta, već samo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji S.-P.

 

12. Obrazlažući razlog važnosti postavljenog pitanja, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-634/2018-3 od 24. siječnja 2020. Naime, prema KU za H. grupu od 6. listopada 2014. radnici tuženika imaju pravo na isplatu troškova gradskog prijevoza u mjestu rada osim ukoliko u mjestu rada nije osiguran gradski (mjesni) prijevoz, ali navedenim KU nije regulirano pravo radnika na isplatu troškova gradskog javnog prijevoza u mjestu prebivališta radnika. Županijski sud u Zagreb smatra da radnici tuženika koji koriste javni gradski prijevoz u svom mjestu prebivališta (u konkretnom slučaju S.), a kojim se koriste na putu na posao odnosno sa posla i to kako bi došli do međugradskog prijevoza kojim dolaze na posao u drugo mjesto rada, također imaju isto pravo na isplatu troškova javnog gradskog prijevoza u mjestu prebivališta. a imajući u vidu činjenicu da radnici tuženika, sukladno KU, koji prebivaju u istom mjestu gdje obavljaju svoje radne zadatke za poslodavca, a u kojem mjestu koriste javni gradski prijevoz za dolazak i odlazak s posla, jer je isti u tom mjestu organiziran, u konkretnom slučaju Sisak, ostvaruju pravo na isplatu troškova takvog prijevoza.

 

13. Na revizijske navode tužitelja valja reći da je prilikom odlučivanja u ovom predmetu bilo potrebno predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 55. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni radnik ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život. Nadalje, osnovna je intencija ZR da se radnicima zaposlenima kod poslodavca, kojeg pri tome vežu odredbe KU, jamči pravo na jednako postupanje i to na način da osnovni uvjeti rada budu jednaki za sve radnike poslodavca na istoj razini.

 

14. Stoga, a cijeneći činjenicu da radnici tuženika, sukladno KU, koji prebivaju u istom mjestu gdje obavljaju svoje radne zadatke za poslodavca a u kojem mjestu koriste javni gradski prijevoz za dolazak i odlazak s posla, jer je isti u tom mjestu organiziran, u konkretnom slučaju S., ostvaruju pravo na isplatu troškova takvog prijevoza, to svakako i radnici tuženika koji koriste javni gradski prijevoz u svom mjestu prebivališta (u konkretnom slučaju S.), a kojim se koriste na putu na posao odnosno sa posla i to kako bi došli do međugradskog prijevoza kojim dolaze na posao u drugo mjesto rada, imaju isto pravo na isplatu troškova javnog gradskog prijevoza u mjestu prebivališta, a svako drugo tumačenje bilo bi suprotno čl. 7 st. 4. ZR. Navedeno je ujedno i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje.

 

15. Slijedom toga, budući da je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilnost i potpunost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati, pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom pitanja iz revizije tužitelja, prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu te na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke (točka I. izreke).

 

16. Odluka o troškovima pod točkom II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, slijedom čega je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove sastava revizije u zatraženom iznosu prema Tbr. 10. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) od 124,43 Eura (937,50 kn).

 

17. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 20. prosinca 2023.