1              Poslovni broj: UsI-3183/22-40

    REPUBLIKA HRVATSKA

  UPRAVNI SUD U ZAGREBU

      Avenija Dubrovnik  6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. G. iz Z., , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, u Z., radi odobravanja besplatne pravne pomoći, 15. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-701-03/17-01/182, URBROJ: 514-04-01-01-02/02-22-04, od 12. rujna 2022.

Obrazloženje

1.              Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja G. Z., Gradskog ureda za opću upravu, Sektora za besplatnu pravnu pomoć, KLASA: UP/I-701-03/17-004/392, URBROJ: 251-07-31-17-3, od 20. lipnja 2017. (u daljnjem tekstu prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za odobravanje sekundarne pravne pomoći u vidu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi u upravnom sporu koji je, vođen i okončan radi ocjene zakonitosti rješenja Hrvatske o. k., broj 2197/2012-2 od 16. siječnja 2017. i rješenja broj 2197/12 od 16. ožujka 2017. Osporeno rješenje utemeljeno je u stavu tuženika da u konkretnom nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 13. stavkom 5. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, jer su očekivanja tužitelja očito nesrazmjerna sa stvarnom situacijom i u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima, te da se ovim i sličnim postupcima, koje pokreće tužitelj, zlorabi institut besplatne pravne pomoći.

2.              Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je tuženik samostalno prosudio da se u konkretnom slučaju radi o obijesnom parničenju, čime je znatno prekoračio svoje ovlasti. Pojašnjavajući svoj stav ukazuje kako odluku o postojanju obijesnog parničenja donosi sud, dok tuženik za takvo odlučivanje nije ni nadležan, ni općenito stručan. Iz ovog smatra da je tuženik bio u obvezi od suda zatražiti mišljenje upravo u tom smislu. Isto tako nejasnim i nerazumljivim smatra zaključak tuženika po kojem su njegova očekivanja „očito nerazmjerna sa stvarnom situacijom“, odnosno da su „u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima“, jer ukazuje da se postojanje sličnih predmeta uopće i ne navodi, a što odluku u konkretnom čini baziranu na špekulacijama i pretpostavkama. Dodaje i da ga je tuženik oslobađao od plaćanja sudske pristojbe u brojnim predmetima koje je ranije vodio te da je promjena prakse u tom smislu potpuno bezrazložna. Mišljenja je kako je broj zahtjeva koje tuženik u svom rješenju navodi preuveličan. Posebno ističe i kako odlučivanje bez uvida u spis povodom kojeg se odlučuje, dokazni postupak čini manjkavim te da mu se uskratom oslobođenja od plaćanja pristojbe otežava, ako i ne i onemogućuje u cijelosti pristup sudu. Konačno navodi da upravni spor nije parnica, iz kojeg razloga obijesno parničenje i nije moguće. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev, poništi osporeno rješenje te ga oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

3.              Tuženik, u svom odgovoru, ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te posebno ukazuje da se kod odluke o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ne upušta u meritum stvari u sudskom postupku, ali je mišljenja kako je ovlašten ocjenjivati postojanje obijesnog parničenja, jer takvo ovlaštenje proizlazi iz Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Ističe kako je ovakav stav u istovrsnim predmetima zauzela i upravno - sudska praksa. Navodi kako je točno da je promijenio odluku koju je zauzimao u ranijim istovrsnim predmetima, ali dodaje kako je to učinio tek nakon što je utvrdio da zbog velikog broja istovrsnih zahtjeva očekivanja tužitelja nisu u skladu s stvarnošću. Mišljenja je da tužitelj zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, jer je podnio preko stotinu istovrsnih zahtjeva u postupcima čiji je ishod upitan. Ukazuje kako financijska sredstva za pružanje pomoći nisu neograničena te pravo na besplatnu pravnu pomoć treba biti smisleno korišteno upravo da i drugima ostvari pristup sudu. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev i na snazi održi osporeno rješenje.

4.              Sud je 8. studenoga 2023., održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti tužitelja osobno te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10.,  143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.              Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo dokaz uvidom u spis tuženika i priložene isprave.

6.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine, broj 143/13. i 98/19. - u daljnjem tekstu Zakon) propisani su uvjeti pod kojima se može odobriti sekundarna pravna pomoć, pa je među uvjetima člankom 13. stavkom 2. Zakona propisano u kojoj vrsti postupaka se ona može odobriti, dok je iznimno propisana mogućnost njenog odobrenja u svim ostalim upravnim i građanskim sudskim postupcima, kad takva potreba proizlazi iz konkretnih životnih okolnosti podnositelja zahtjeva i članova kućanstva u skladu s temeljnom svrhom ovoga Zakona.

8.              Člankom 13. stavkom 1. točkom d. Zakona određeno je da se sekundarna pravna pomoć može odobriti ako se ne radi o obijesnom parničenju.

9.              Člankom 13. stavkom 5. Zakona propisano je da će se smatrati da se radi o obijesnom parničenju: ako su očekivanja podnositelja zahtjeva očito ne razmjerna sa stvarnom situacijom, ako je razvidno da podnositelj zahtjeva zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu pomoć, ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima, ili ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom društva.

10.              Tuženik navodi kako je tužitelj, uz zahtjev koji je podnesen u postupku koji je prethodio ovom sporu, podnio preko stotinu zahtjeva za odobravanje sekundarne pravne pomoći u vidu od oslobođenja plaćanja sudskih pristojbi u parničnim postupcima, ili upravnim sporovima koje je pokrenuo protiv Republike Hrvatske radi naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca, odnosno radi ocjene zakonitosti rješenja kojima su odbijeni njegovi zahtjevi za odobrenjem besplatne pravne pomoći.

11.              Tužitelj spori da je pokrenuo 158 različitih postupaka odobrenja sekundarne pravne pomoći, smatrajući takav podatak preuveličanim. Vezano uz određenje točnog broja predmeta Sud navodi kako je iskaz tuženika utemeljen na njegovim službenim evidencijama što navedenom daje posebnu dokaznu snagu. Isto tako tužitelj ne navodi broj predmeta koje je pokrenuo radi odobrenja besplatne pravne pomoći, ali Sud zamjećuje kako upravo iz njegovih navoda proizlazi da su postojali i raniji predmeti koji su za tužitelja povoljno okončani, što broj zahtjeva u ukupnosti čini i većim. Konačno ovaj Sud je, uvidom u vlastite evidencije i na dan zaključenja rasprave u ovom upravnom sporu, utvrdio postojanje 97 upravnih sporova koji se vode ili koji su okončani u istovrsnim sporovima između istih stranaka. Niti jedan od tih predmeta nije okončan usvajanjem tužbenog zahtjeva, dok je u skoro svakom od tih sporova podnesen samostalan i novi zahtjev za odobrenjem besplatne pravne pomoći, što sadržajno multiplicira naprijed iskazani broj, koji se stalno i povećava.

12.              S tim u vezi, po ocjeni ovog Suda, pravilan je zaključak tuženika da je takvo postupanje zlouporaba mogućnosti podnošenja zahtjeva za sekundarnu pravnu pomoć, odnosno obijesno parničenje u smislu članka 13. stavka 5. podstavka 2. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, s obzirom na to da tužitelj nakon što iscrpi sva redovna i izvanredna pravna sredstva u sudskim postupcima koji su za njega nepovoljno završeni, pokreće sudske postupke protiv Republike Hrvatske radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada sudaca. S tim u vezi, pravilna je ocjena tuženika da bi odobravanje sekundarne pravne pomoći u konkretnom slučaju bilo protivno i članku 3. Zakona, a kojim je određeno da je svrha pravne pomoći u smislu toga Zakona ostvarenje jednakosti svih pred Zakonom, osiguranje građanima Republike Hrvatske i drugim osobama u skladu s odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći djelotvornog ostvarenja pravne zaštite, te pristupa sudu i drugim javnopravnim tijelima pod jednakim uvjetima, a ne omogućavanje vođenja neučinkovitih sudskih postupaka na teret sredstava državnog proračuna.

13.              Imajući u vidu navedeno, prigovori koje tužitelj ističe u tužbi, a koji su po svom sadržaju ponavljanje prigovora koje je isticao u žalbi, ocjenjuje se neosnovanim upravo iz razloga koje je već naveo tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja.

14.              Osim toga, napominje se kako se u konkretnom slučaju tužitelj neosnovano poziva na Zakon o parničnom postupku kojim je propisano obijesno parničenje, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje specijalno određenje iz Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, a koji propis je tuženik u obvezi primjenjivati u postupcima u njegovoj nadležnosti i koji je po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju, pravilno primijenjen.

15.              Valjalo je stoga temeljem odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 15. studenoga 2023.

                                                                                                                                               Sudac

    Vlaho Bassegli Gozze, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).