Baza je ažurirana 08.05.2025.
zaključno sa NN 72/25
EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: P-1967/2021-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja S. Č., O.:…,
L., P., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S.,
protiv tuženika O. banka d.d., O.:
…, S., zastupanog odvjetnicima iz O.
društva A.&A. d.o.o. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon
provedene glavne i javne rasprave zaključene 25.rujna 2023. u prisutnosti tužitelja
osobno, punomoćnika tužitelja S. K., odvjetnika u S. i zamjenika
punomoćnika tuženika D. Č., odvjetnika u S., na ročištu za objavu i
uručenje presude 3.studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se daje ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj … od 18.10.2005., kojeg
su zaključili S. Č., O.:…, iz L., P.,
i H. S. d.d., OIB:
…, sada O. d.d., OIB:… S., u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na
raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.365,00 CHF prema
kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10., a), 1., u
dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim
anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno
kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj
protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu prema tečajnoj listi kreditora
na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko
korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu
primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru
omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 9.Ugovora o kreditu broj … od 18.10.2005., kojeg
su zaključili S. Č., O.:…, iz L., i H. S. d.d., O.:…
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
sada O. d.d., O. S., u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa
promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili
drugim aktom kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.022,84
Eura/7.706,59 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj
po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do
31.prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od
dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos 17,00 EUR /128,11 HRK od 10.11.2005. na iznos od 19,14 EUR/144,24 HRK od 12.12.2005.
na iznos 17,07 EUR/ 128,65 HRK od 10.1.2006. na iznos 12,87 EUR/96,98 HRK od 10.2.2006. na iznos 10,00 EUR/75,33 HRK od 10.3.2006. na iznos 3,47 EUR/26,15 HRK od 12.4.2006. na iznos 5,68 EUR/42,82 HRK od 11.5.2006. na iznos 7,32 EUR/55,18 HRK od 12.6.2006. na iznos 5,10 EUR/38,44 HRK od 10.7.2006. na iznos 4,23 EUR/31,85 HRK od 10.8.2006. na iznos 6,14 EUR/46,24 HRK od 11.9.2006. na iznos 7,83 EUR/59,02 HRK od 10.10.2006. na iznos 0,88 EUR/6,66 HRK od 13.11.2006. na iznos 4,00 EUR/30,17 HRK od 11.12.2006. na iznos 5,30 EUR/39,96 HRK od 10.3.2008. na iznos 3,21 EUR/24,19 HRK od 10.10.2008. na iznos 12,17 EUR/91,67 HRK od 10.11.2008. na iznos 8,84 EUR/66,57 HRK od 10.12.2008. na iznos 27,86 EUR/209,91 HRK od 12.1.2009. na iznos 35,11 EUR/264,57 HRK od 10.2.2009. na iznos 44,01 EUR/331,57 HRK od 10.3.2009. na iznos 28,39 EUR/213,94 HRK od 10.4.2009. na iznos 27,41 EUR/ 206,49 HRK od 5.6.2009. na iznos 23,64 EUR/178,09 HRK od 23.6.2009. na iznos 27,19 EUR/204,90 HRK od 10.7.2009. na iznos 20,91 EUR/157,57 HRK od 10.8.2009. na iznos 23,77 EUR/179,07 HRK od 10.9.2009. na iznos 18,87 EUR/142,18 HRK od 12.10.2009. na iznos 23,22 EUR /174,98 HRK od 10.11.2009. na iznos 20,73 EUR/156,17 HRK od 10.12.2009.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
na iznos 31,05 EUR/ 233,92 HRK od 11.1.2010.
na iznos 37,74 EUR/ 284,37 HRK od 10.2.2010.
na iznos 36,32 EUR/273,68 HRK od 10.3.2010.
na iznos 42,01 EUR/316,56 HRK od 12.4.2010.
na iznos 50,20 EUR/378,25 HRK od 10.5.2010.
na iznos 57,50 EUR/ 433,25 HRK od 10.6.2010.
na iznos 71,50 EUR/ 538,68 HRK od 12.7.2010.
na iznos 57,81 EUR/ 435,58 HRK od 10.8.2010.
na iznos 92,58 EUR/697,52 HRK od 10.9.2010.
na iznos 74,74 EUR/ 563,11 HRK od 11.10.2010.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u
iznosu od 1.350,89 EUR/10.178,28 kn sa zateznom kamatom od dana
presuđenja odnosno od 3.studenoga 2023. pa do isplate, po kamatnoj
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 18. svibnja 2021. navodi se da je tužitelj
18.listopada 2005., s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim
društvom S. banka d.d. (dalje B.), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor)
broj …, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan
kao 30.365,00 CHF, a isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika. Banka je
u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1.
Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita, u čl.
10. Ugovora, vezala uz ovu valutu te je u čl. 4. navela visinu kamatne stope u iznosu
6,88% godišnje ugovorivši u čl. 9. Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da
ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom kreditora“) bez
navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona
mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradila
nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih
stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno
pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu
na promjenu stope ugovorene kamate, Banka je suprotno odredbama Zakona o
zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu
savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno
zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog
postupanja Banke protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa
potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred T. sudom u
Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku V. trgovački
sud R. je 13.lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim
brojem P.-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu T. u Z., poslovni broj P-
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
1401/12, kojom se utvrđuje da je S. banka d.d. (kao sedmotuženik u tom
postupku) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što
je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim
brojem P.-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. potvrdio presudu T. u Z., poslovni
broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik S. banka d.d. (kao
sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.listopada 2004. do
31.prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time
interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je
time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do
31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju
dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu
neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti
švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne
otplate kredita ukupno 7.743,98 kn (sada 1.027,80 EUR). Slijedom navedenog,
činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te
nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od
samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj
postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o
parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne
pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem
ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu
kojom će: utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj … od 18.10.2005., kojeg su zaključili S.
Č., O.: …, iz L., P., i H. S.
banka d.d., O. …, sada O. banka d.d., O.
…., S., u dijelu u kojem je, u članku 1.,
ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti
30.365,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak
10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim
anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se
mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po
prodajnom tečaju za valutu prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u
dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom
mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na
dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (točka
I.tužbenog zahtjeva); utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 9. Ugovora o kreditu broj …. od 18.10.2005., kojeg su
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
zaključili S. Č., O.:…, iz L., P., i H. S. banka d.d., O. …, sada O. banka
d.d., O.:…., S., u dijelu u kojem je, ugovoreno
kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih
stopa ili drugim aktom kreditora (točka II.tužbenog zahtjeva); da se naloži tuženiku da
tužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 7.743,98 kuna (sada 1.027,80 EUR), sa
zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka III.
tužbenog zahtjeva), i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog
postupka (IV.točka tužbenog zahtjeva).
1.1.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je
podneskom od 2.lipnja 2023. uredio točku III.tužbenog zahtjeva kojim potražuje
isplatu novčanog iznosa od 1.022,84 EUR/7.706,59 HRK, dok je u preostalom dijelu
tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava
osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti
odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik
ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je
obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u
cijelosti otplaćen 23.11.2010. Bez obzira na prethodno, tužitelju svakako nedostaje
pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u
dijelu kako je to zatraženo toč. 2. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila
zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Naime, predmetni Ugovor o kreditu
otplaćen je 23.11.2010., dok je ova tužba podnesena 17.05.2021., a glede vraćanja
uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a
o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od
5 godina. Slijednom navedenog, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne
preplate anuiteta po ovom osnovu. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare
koji je nastupio donošenjem presude u predmetu V. posl. br. P.-7129/13 od
13.06.2014. (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon
prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu
tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek
17.05.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.). Navedeno je nedvojbeno
potvrđeno objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 01.03.2022.,
danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke VSRH br. Rev-
2245/2017-2 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-
IV-47/2020-2 od 30.01.2020. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva
kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, prema kojem, u slučaju
utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite potrošača,
zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom
postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti
pojedine ugovorne odredbe u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih
parnica potrošača. Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s
eventualnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti
utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to
zatraženo toč. 2. tužbenog zahtjeva, slijedom čega se predlaže tužbu u tom dijelu
odbaciti. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula
u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih
odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005., tužitelj je s tuženikom pregovarao o
spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je
imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o
sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je
potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja
izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne
klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog
franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom
upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005. tuženik je
u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz
valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite
bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu,
upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne
klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa
promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun
kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i
dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak
15.1. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno
izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna
klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim
odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između
ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o
kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama
ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik
ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive,
slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene
poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor
na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim
odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče
razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je
tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno
sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o
valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i
obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo sedamnaest
godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da
nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom
upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih
službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i
pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o
kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84.
ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije
dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne
uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud
utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te
je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije
dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu
savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i
obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na
stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017.
i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom
ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od
presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s
potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja
ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom
tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju
trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje
su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je
nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je
li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je
teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz
kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati
za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na
EUR je i rastao i padao (od 2003. -2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom
pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010.,
dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje
kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu
svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo
predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje
špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je
napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao
niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način
postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali
pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača
prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik
u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005. nije postupao
protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu
potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se
određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora
prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana
valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu
potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih
pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja
na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih
obveza jedne strane (ovdje tužitelja -potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih
promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu
potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i
ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i
tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je
činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno
svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do
promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati
razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do
primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke
(npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u
kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj
bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile
ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba
dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz
sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom
da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ
o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih
interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena
apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi
ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog
zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava
potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno
znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza,
mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle,
činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod
brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu
od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga,
jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su
važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je
stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i
dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza
zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka,
odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi
činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku,
bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u
svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03). Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski
ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim
ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga
između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka
ugovora o kreditu. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna
osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ako sud prihvati
izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra
suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S
obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva -stjecanje bez osnova- i odredbe ZPP-
a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo
naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i
iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (početnom otplatnom
planu i primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis
dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer
kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može
se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od
glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba članka 258. st.
1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno
navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s
pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i
mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s
negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a
matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
Slijedom navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao
neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zateznom kamatom
od presuđenja do isplate.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj …
od 18.listopada 2005., otplatnog plana predmetnog kredita, obavijesti o promjeni
kamatne stope od 5.rujna 2008., 16.prosinca 2009. i 6.veljače 2007., prometa po
računu, Interne konto kartice tuženika, vještačenjem po sudskom vještaku za
financije I. L., i saslušanjem tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Između parničnih strankama nije sporno da su 18.listopada 2005. i to prednik
tuženika H. S. d.d. kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili
Ugovor o kreditu broj: … kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao
korisniku iznos kredita od 30.365,00 CHF isplaćen u kunama prema kupovnom
tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 60 mjeseci, i obvezu tužitelja na
otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 599,76 CHF u kunskoj
protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.
Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak
(CHF), te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je
od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju
valute CHF, kao ni da je tuženik pravni slijednik H. S. banke d.d.
6. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.
7. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 18.listopada
2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon
o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6.
kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07,
75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
8.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li
poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03
proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
9.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
10. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja
1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ
1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.)
smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i
ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed
formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi
individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih
odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i
mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj
utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
11.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu
broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način
da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
12. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja
općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se
ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i
savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu
na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog
Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do
31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
14. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od
13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je
utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i
koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je
kako je ovdje tuženik a tamo sedmotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do
31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita
zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da
je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja
predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona
o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do
06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.,
12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti
potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju
od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,
koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotuženika i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotuženik
kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku sedmotuženika.
15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na
tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj
pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na
nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
16. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.
17.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu
da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i
one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene
ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o
utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li
su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
18. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu
na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za
ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao
na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački
sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu
švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže
uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u
švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim
stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali
prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak
poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem,
a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač
nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost
ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog
suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik
zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim
francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je
za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome
još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je
švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji
ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je.
Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu
vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle,
promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su
u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu
valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji
rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za
ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten
način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u
švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu
dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i
poštenja.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
19. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe ugovora o
kreditu o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja,
te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
20. Isto tako tužitelj, iako ne potražuje isplatu na ime promjenjive kamatne stope ima
pravnog interesa da se ništetnim utvrdi i odredba ugovora o kreditu kojim je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod
točkom II.
21. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez
osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog
dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako
zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a
propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom
radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi
utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
21.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za
zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili
pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem
tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor
okončan ili završen na neki drugi način.
21.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u
pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača
izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare
na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača
podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-
1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5
godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14.
lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno
počeo teći od 14. lipnja 2018.
21.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 18.svibnja 2021. znači da
računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok
zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti
neosnovanim.
22. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju
tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao
odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda
U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi
saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo
povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao
izvođenje nikakvih dokaza.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
23. Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio dugogodišnji klijent S. banke, sada
O., preko koje je primao osobna primanja i koristio ostale usluge. U trenutku
kada mu je novac zatrebao, najvećim dijelom za školovanje sina, obratio se s
povjerenjem u poslovnicu tuženika sa potrebnim papirima. Banka-tuženik ponudio
mu je jedino opciju sklapanja kredita u CHF, s tim da ga nitko nije upozorio na ikakve
promjene u rastu ni kamata ni rata. Tekst kredita napisali su zaposlenici banke,
tužitelj je isti pročitao prije potpisivanja, ali iako je ekonomske struke, ne može reći da
je razumio pojedine odredbe. Kod javnog bilježnika je išao na ovjeru ugovora, koji
tužitelju nije tumačio sadržaj tog ugovora, nego je samo ovjerio ugovor i naplatio
svoju uslugu. Što se tiče eventualne mogućnosti pregovaranja prilikom sklapanja
ugovora, tužitelj navodi da je ugovor sastavljen, imao je povjerenje i nije mu padalo
na pamet eventualno pregovarati o pojedinim dijelovima. Ističe da nije bio obrtnik u
vrijeme sklapanja ugovora niti je novčana sredstva podignuta s osnove ugovora o
kreditu koristio za bilo kakve poslovne djelatnosti. Rate su neznatno počele rasti
odmah nakon sklapanja kredita, a kako se rata odbijala od plaće nije na to obraćao
posebnu pažnju, dok naknadno rata nije počela naglo rasti, te je došla do nekih
3.500,00 kn/464,53 EUR-3.600,00 kn/477,80 EUR, s tim da je početna rata bila
negdje oko 2.800,00 kn/371,62 EUR, tako da se u cijelosti osjeća prevarenim
prilikom sklapanja ovog kredita.
24. Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao
provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke I. L. pri
C. za vještačenja d.d. na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih
primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez
proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne
metodologije obračuna.
25. U nalazu i mišljenju sudski vještak Ines Lozić navodi da je zadatak vještaka da
utvrdi po datumima uplata preplatu, više plaćeno po valuti, na način da iz iste bude
vidljivo koliko je preplata po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve na
način da plaćene anuitete u CHF pomnoži sa početnim tečajem te sa primijenjenim
tečajem te iskaže razliku u kunama. Tužitelj je dana 18.10.2005. sklopio Ugovor o
kreditu broj 91292/05 s tuženikom, sa sljedećim bitnim odredbama kredita te
promjena u vezi kreditnog odnosa: korisnik kredita-S. Č., kreditor-O. banka
d.d. (ranije H. S. banka d.d.), ugovor/ kreditna parija-…, datum
ugovora -18.10.2005, iznos kredita -30.365,00 CHF, tečaj CHF na dan isplate kredita
-4,624900, rok otplate (mjeseci)-60, rok otplate godine -5, ugovorena kamatna stopa
(Inicijalni otplatni plan)-6,88%, anuitet prilikom ugovaranja u valuti -599,76 CHF,
iznos anuiteta na dan isplate kredita -2.773,83 kn/368,15 EUR, ugovoreni tečaj za
otplatu-prodajni tečaj kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Ugovorena je promjenjiva
kamatna stopa koja je iznosila 6,88% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim
anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit je isplaćen dana 21.10.2005.
Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10.11.2005. u iznosu od
599,76 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 2.773,83
kn/368,15 EUR, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u
mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne
radi ili na dane kada kreditor ne radi. Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju
kreditora na dan dospijeća. Ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog
anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl.10 Ugovora o kreditu).
Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o
kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene
kamatnih stopa kretale kako
slijedi:
- 6,88% godišnje do 12.02.2007., - 7,40% godišnje do 10.09.2008., - 8,20% godišnje do 10.12.2009.,
- 9,70% godišnje do kraja otplate kredita.
U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao
na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na
promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio
prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio
inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju
potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su
vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom
sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna
preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S
obzirom da je tužitelj plaćanja vršio u kunama a od 01.01.2023. euro je službena
valuta u RH vještak je izvršio izračune i u EUR. Zakon o uvođenju eura kao službene
valute u R. H. (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje
cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja
konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona.
Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom
punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog
iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni
rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije
decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga
decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet,
druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je
određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Sukladno Zakonu čl. 43.
razdoblje dvojnog iskazivanja određeno na način da dvojno iskazivanje započinje
prvog ponedjeljka u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem istekne 30 dana od
dana donošenja uredbe Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o
funkcioniranju Europske unije kojom će biti utvrđen fiksni tečaj konverzije i završava
protekom 12 mjeseci od dana uvođenja eura. Slijedom navedenog, razdoblje dvojnog
iskazivanja je u primjeni od 05.09.2022. do 31.12.2023. Izračun razlika u iznosu
anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a
zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i
izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR
(1 EUR = 7,534500 HRK) daje se u tabeli. U razdoblju otplate kredita zbog promjene
tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno
je preplaćeno 878,90 EUR (6.622,07 kn), od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta
tečaja odnosi 1.022,84 EUR (7.706,59 kn), te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan
isplate kredita iznos od 143,94 EUR (1.084,52 kn).
25.1.U mišljenju vještak ističe da je na temelju stanja u spisu i raspoložive
dokumentacije vještak dao mišljenje na postavljeni zadatak. Pod pretpostavkom da
se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
mijenjati tečaj. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u
odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita
iznose 1.022,84 EUR (7.706,59 kn). Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio
posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita
ukupno iznosi 143,94 EUR (1.084,52 kn). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji
je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom
promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate
kredita, iznosi 878,90 EUR (6.622,07 kn).
26. Tuženik je predložio da se vještači i tzv. negativna razlika, odnosno koliko je
tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja. Tuženiku valja navesti da je Vrhovni sud
Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na
pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o
kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu
tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet
kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji
od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne
razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba
podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini
i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje
bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i
predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne
naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi
prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.
26.1.Okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na
rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem
ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323.
stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog
ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno
primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi
koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski
franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz
članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez
osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog
suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-
2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).
27. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 2.lipnja 2022. korigirao
iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom na ime valutne klauzule tako da potražuje
iznos od 1.022,84 EUR/7.706,59 HRK, odnosno 4,96 EUR/37,39 kn manje nego u
prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.
28.Za navesti je i da je zbroj pojedinačnih iznosa koji tužitelj potražuje u neznatnom
dijelu manji od ukupnog novčanog iznosa (za 3 centa), ali tužitelj je ovlašten
zahtijevati isplatu zateznih kamata u manjem obujmu od onog koji bi mu pripadao,
što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zatezne kamate
nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužitelja na ime povrata
stečenog bez osnove.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
29. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada
pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure,
povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog
pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno
čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po
stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
30.U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije
sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova
stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih
odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik
dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana
isplate anuiteta.
31.Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje
je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule zajedno sa zateznom kamatom od
dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na
nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod
točkom III.
32.U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3.
stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao
na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti
ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je upotreba novčanih
sredstava od strane tužitelja kao fizičke osobe, kako to tužitelj navodi i u svom
iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje
okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su
namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,
pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.
33.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.
33.1. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14.,
107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama
(Narodne novine 118/2018., 51/2023. dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi
(Narodne novine 53/2019., 92/2021., 37/2023.), i priloženom popisu parničnog
troška, a imajući na umu vrijednost predmeta spora od 1.022,84 EUR/7.706,59 HRK
prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu, za sljedeće radnje: za sastav tužbe
75 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 13.veljače 2023. kojim se tužitelj
očituje na navode iz odgovora na tužbu 75 bodova, za sastav podneska od 2.lipnja
2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uređuje tužbeni zahtjev
75 bodova, za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili
su se izvodili dokazi održanim 27.veljače 2023. i 25.rujna 2023. po 75 bodova za
svako ročište, odnosno ukupno 375 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od
15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 746,25 EUR/5.622,62 kn, što uvećano za 25%
PDV-a ukupno iznosi 932,81 EUR/7.028,26 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak
financijskog vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn i trošak sudske pristojbe na
tužbu u iznosu od 19,91 EUR/150,00 kn, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u
iznosu od 1.350,89 EUR/10.178,28 kn. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
za presudu u iznosu od 39,82 EUR/300,00 kn iz razloga što je Zakonom o izmjenama
i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) mijenjana
toč.20. članka 11.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, prema kojoj su od plaćanja
sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne
sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle u ovom sporu. Na dosuđeni
trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po
stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod
točkom IV.
U Splitu, 3.studenoga 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo
žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a
za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.