Broj:10.P-2114/2019-22

 

      Broj:10.P-2114/2019-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7            

31000 Osijek

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P  R  E  S  U  D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz O., OIB  zastupanog po punomoćnici M. A., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. društva K. & partneri iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. rujna 2023., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja V. E. Đ., odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika T. B. iz O., i zamjenika punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnice iz V., dana 24. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Nalaže se tuženiku R. A. d.d. sa sjedištem u Z., OIB:, da tužitelju S. B. iz O., OIB:, isplati novčani iznos od 889,22 eura/6.699,89 kuna[1] zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 0,72 eura / 5,39 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 22,54 eura / 169,85 kuna od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 19,43 eura / 146,40 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 26,00 eura / 195,88 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 34,35 eura / 258,82 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 28,44 eura / 214,25 kuna od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 30,51 eura / 229,88 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 27,87 eura / 210,00 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 28,35 eura / 213,57 kuna od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 39,54 eura / 297,95 kuna od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 40,64 eura / 306,17 kuna od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 49,72 eura / 374,64 kuna od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 44,92 eura / 338,48 kuna od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 39,67 eura / 298,91 kuna od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 38,51 eura / 290,13 kuna od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 38,10 eura / 287,10 kuna od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 40,60 eura / 305,90 kuna od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 42,78 eura / 322,30 kuna od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 43,07 eura / 324,50 kuna od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 41,56 eura / 313,16 kuna od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- 42,58 eura / 320,81 kuna od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- 43,27 eura / 326,05 kuna od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- 42,10 eura / 317,24 kuna od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- 42,41 eura / 319,56 kuna od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- 41,54 eura / 312,95 kuna od 31.08.2012. godine pa do isplate,

 

od 1. siječnja 2009., po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011.; od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje; od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II/              Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.851,85 eura/13.952,76 kuna, uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

 

 

Obrazloženje

             

1.               Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 3. kolovoza 2005., zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-2978620, koje potvrđen dana 4. kolovoza 2005., od strane Javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem OU-1720/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.306,82 CHF, prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 197,60 CHF. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim odlukama kreditora, a koja se sa početnih 6,50% godišnje, tijekom otplate kredita, u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, budući je tečaj CHF u odnosu na kunu povećan i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ali i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koje odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača /07, koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost sukladno članku 102. Zakona o zaštiti potrošača/07. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su donesene pravomoćne odluke i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to presuda Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, to je tuženik sukladno članku 323., u svezi s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora s općim zastarnim rokom od 5 godina, budući pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku, u kojemu je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema odredbi članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu odluku i njoj se pokoriti. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz naknadu prouzročenog parničnog troška u iznosu od 6.699.69 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.                    Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno ističući prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući su parnične stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnosti u mjestu sjedišta kreditora. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te presudu Vrhovnog suda RH broj RevT-249/2014, i Rev-2245/2017, u cijelosti promašeno, budući je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda RH priznato takvo pravo potrošačima, međutim na svakom pojedino potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Neosnovano je pozivanje tužitelja na članak 502. c. ZPP-a, obzirom da se predmetni članak odnosi na postupke pokrenute radi naknade štete, a kako sam tužitelj ispravno navodi u svojo tužbi dok se u konkretnom slučaju radi o postupku radi povrata stečenog bez osnove, a kako to tužitelj navodi u tužbi. Tuženik navodi da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelje. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu i to u članku 9. tužitelj je izjavio da je upoznat, ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, dakle uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno na promjenjivu kamatnu stopu, a predmetni ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu, objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, slijedom čega je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornim, te na njih pristao. Tuženik ističe da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato, a tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. Kako je ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od 7 godina, nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, kao i da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tužitelj osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja, te temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška,

 

3.                    Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj se po punomoćniku protivi prigovoru tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao i prigovoru zastare, kao neosnovanom, a što potvrđuje i recentna sudska praksa, kako zastarni rok za restituciju od pet godina počinje ponovo teći tek od 13. lipnja 2014., u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke, a u odnosu na ništetnost valutne klauzule od 14. lipnja 2018..

 

4.                    Rješenjem na zapisniku Općinskog suda u Osijeku, broj P-2114/2019-6, od 15. rujna 2020., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, a tuženik nije tražio pisani otpravak rješenja, te se na navedenom ročištu upustio u raspravljanje.

 

5.                    Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu broj 528-50-2978620, sklopljen 3. kolovoza 2005.; prvi otplatni plan; knjigovodstvenu karticu kredita; cjelokupni otplatni plan; izračun razlike više plaćenih anuiteta; suglasnost o zaplijeni plaće od 4. kolovoza 2005.; zahtjev za kredit od 29. srpnja 2005.; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. i proveo uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 30. prosinca 2020.; te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

 

6.                    Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka slijedi da je dana 3. kolovoza 2005. tužitelj kao korisnik kredita broj 528-50-2978620, koji je potvrđen dana 4. kolovoza 2005., kod javnog bilježnika pod brojem: OU-1720/2005, temeljem kojega je korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje iznos u visini 13.306,82 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita je 84 mjeseca, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je bila 6,50% godišnje. Visina izračunatog anuiteta temeljem uvodno navedenih parametara iznosi 197,60 CHF mjesečno. Tečaj na dan 31. kolovoz 2005., je 4,700282 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 197,60 CHF x 4,762380 kn=941,05 kn mjesečno. Promjena visine kamatne stope kroz razdoblje trajanja kredita je bila od 11/2007, je bila 6,70% godišnje, od 05/2008 je bila 7,00% godišnje, od 03/2009 je bila 7,75% godišnje, od 07/2011 je bila 7,50% godišnje, a od 10/2011 je bila 6,75% godišnje. lzračun razlike anuiteta (više i manje plaćenih iznosa) je 6.699,89 kn, pa je tako u odnosu na razliku anuiteta u 2005. godini više plaćeno 5,02 kune, u 2006. godini manje plaćeno 282,63 kune, u 2007. godini manje plaćeno 718,86 kuna, u 2008. godini manje plaćeno 368,20 kuna, u 2009. godini više plaćeno 499,98 kuna, u 2010. godini više plaćeno 1.641,03 kune, u 2011. godini više plaćeno 3.366,98 kuna, u 2012. godini više plaćeno 2.556,57 kuna, a svi više i manje plaćeni iznosi anuiteta su navedeni u tablicama pojedinačno po mjesecima i godinama.

 

7.                    Tužitelj je po punomoćniku u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i na isti nije imao primjedbi, kao niti pitanja za vještaka, te je sukladno nalazu vještaka uredio tužbeni zahtjev podneskom od 26. srpnja 2021., kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.699,89 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

8.                    Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik ističe kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem Ugovora o kreditu, te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao, budući je jasno iz samog ugovora o kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom, pa je razumno bilo očekivati promjenu istih. Tuženik se po punomoćniku protivio preinaci tužbe na način da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, a za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, te tuženik u odnosu na preinaku ističe prigovor zastare, budući da se preinake tužbenog zahtjeva s osnove kamatne stope, a koje preinake su napravljene nakon 15. lipnja 2019., smatraju zastarjele. Tuženik također ističe kako je tužitelj pogrešno specificirao pojedinačne iznose na koje teku zakonske zatezne kamate, budući da postoji razlika u odnosu na ukupni iznos koji tužitelj potražuje, i to razlika od 1.404,66 kuna.

 

9.                    Tužitelj po punomoćniku ističe da je preinaku tužbe napravio u skladu s odredbom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Izmjenom i dopunom ZPP-a i to odredbom članka 190. stavak 2., određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a navedena izmjena odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke u kojima do 1. rujna 2019., nije bio zaključen prethodni postupak, a što je slučaj u ovom predmetu. Kako tužitelj prije provedenog financijskog vještačenja nije mogao preinačiti tužbu to je njegova preinaka uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja pa je stoga ista u skladu s odredbom članka 190. stavak 2. ZPP-a.

 

10.               Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe na nalaz i mišljenje od strane tuženika su pravne prirode, a ne primjedbe na matematički izračun vještaka, a punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

 

11.               Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor zaključio negdje u svibnju 2005., u iznosu od oko 13.000,00 CHF, za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe, na rok otplate od 7 godina, te nije koristio nikakvu poreznu olakšicu. U to vrijeme nije imao obrt, niti firmu. Interesirao se i u drugim bankama prije podizanja predmetnog kredita, no valuta CHF je u to vrijeme bila sigurna valuta i kredit u CHF-u je bio najpovoljniji. O pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati, jedino o visini kredita i duljini otplate. Kredit je redovno osobno otplaćivao i otplatio ga je u cijelosti. Djelatnik banke mu je nešto malo objasnio vezano za promjenjivu kamatnu stopu, te mu je rekao da ona može biti promjenjiva, no da se neće nešto značajno mijenjati. Nisu ga upozorili na mogući rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a u to vrijeme je CHF bio stabilna valuta, odnosno godinama je imao takav tečaj u odnosu na kunu, dok su krediti u kunama i u eurima bili nepovoljniji u odnosu na kredite u CHF-u. Ugovor o kreditu je pročitao, budući je dobio već gotov i pripremljen ugovor, i razumio je ono što je pisalo, odnosno osnovno što ga je zanimalo i to visina kredita, rok otplate i visina anuiteta. Rata mu se s početnih 800,00 kuna, povećala do oko 1.500,00 kuna. U tom trenutku je li bio zadovoljan sklopljenim ugovorom o kreditu, no nije bio zadovoljan kada je rata kredita počela naglo rasti jer se znatno povećala kamatna stopa kao i tečaj CHF u odnosu na kunu.

 

12.               Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, budući je isti dan logično, uvjerljivo, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.   

 

13.          Tužitelj je podneskom od 30. svibnja 2023., konačno uredio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan pod I/izreke presude, posebno ističući da je u cilju pravne sigurnosti i ujednačavanja sudske prakse Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 26. studenoga 2021., pod poslovnim brojem: Su IV – 162/2021, na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je uredio tijek kamata u tužbenom zahtjevu i isti iskazao dvojno u eurima i kunama.

 

14.          Prigovor zastare je neosnovan u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih IV-tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

15.          Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

16.          Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

17.          Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

18.          Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

19.          Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

20.          Odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

21.          Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-2978620, od 3. kolovoza 2005., na iznos od 13.306,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 6,50% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a na štetu tužitelja. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 197,60 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, a tečaj za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,762380 kuna za 1 CHF, a mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita su se plaćali po srednjem tečaju kredita za CHF na dan plaćanja i kredit je u cijelosti otplaćen. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

 

22.          Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

23.          Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-2978620, sklopljenog dana 3. kolovoza 2005., između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

24.          Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 889,22 eura/6.699,89 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na ime tečajne razlike i na ime razlike u kamatnoj stopi, a kako je to zatražio tužitelj, sve pobliže opisano pod I/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 6,50% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

25.          Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO).

 

26.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

 

27.          Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 149,31 eura/1.125,00 kuna, sastav podneska od 7. srpnja 2020., 26. srpnja 2021., 13. lipnja 2022., 30. svibnja 2023., u iznosu od 149,31 eura, zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020., 12. srpnja 2023., i 25. rujna 2023., u iznosu od 149,31 eura za svako ročište, pristup na ročište za objavu presude u iznosu od  74,65 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 317,28 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.851,85 eura/13.952,76 kuna, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

28.          Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. rujna 2020., u iznosu od 49,77 eura, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer tužitelj nije platio pristojbu na tužbu, a Zakonom o izmjenama zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) člankom 11. stavak 1. točka 20. propisano je da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

 

  U Osijeku, 24. listopada 2023.

                                                                                                                                        

SUDAC:

Lidija Šmit,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

 

Fiksni tečaj konverzije 7,53450