Broj:10.P-890/2021-18

 

Broj:10.P-890/2021-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Č., OIB, zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika H. p. b. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. rujna 2023., a u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu tužiteljice V. E. Đ., odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika T. B. iz O. i zamjenice punomoćnika tuženika A. P., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika B. T. iz O., nakon donošenja i objave dana 5. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I/              Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 736298, zaključenog dana 27. lipnja 2006., između tužiteljice M. M. i V. d.d. Z., pravnog prednika tuženika S. d.d. Z., potvrđenog pod brojem brojem Ou-851/06 dana 27. lipnja 2006., kod javnog bilježnika Z. P.-M., a koja u članku 1. glasi: „...CHF...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“; u članku 2. stavak 1. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u članku 2. stavak 4. glasi: „Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u članku 4. glasi: „Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“; u članku 8. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.“; a u članku 11. stavak 4. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora...Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora... ugovorene strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.“.

 

II/              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.864,84 eura/21.585,14 kuna[1] (slovima: dvijetisućeosamstošezdesetčetirieura/dvadesetjednatisućapetsto osamdesetpetkunaičetrnaestlipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008., po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008., do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

 

- iznos od 15,99 EUR/120,31 kn od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 57,06 EUR/429,96 kn od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 85,58 EUR/644,78 kn od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 96,60 EUR/727,89 kn od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 100,16 EUR/754,73 kn od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 58,35 EUR/439,64 kn od 01.01.2014. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 337,87 EUR/2.545,65 kn od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 326,00 EUR/2.456,18 kn od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 798,59 EUR/6.016,85 kn od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 729,18 EUR/5.493,98 kn od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 259,46 EUR/1.955,00 kn od 01.01.2014. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

III/              U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 164,93 eura/1.242,90 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007., do isplate, se odbija kao neosnovan.

 

IV/              Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.675,00 kuna/1.549,54 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 27. lipnja 2006., s pravnim prednikom tuženika V. d.d. Z., zaključila Ugovor o kreditu broj: 736298, koji je potvrđen pod brojem Ou-851/06, dana 27. lipnja 2006., kod javnog bilježnika Z. P.-M., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.201,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da je početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio 265,80 CHF, u kunskoj protuvrijednosti tj. cca. 1.250,00 kn (članak 8. Ugovora). Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno članku 2. Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 5,99 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po prodajnom tečaju banke za devize na dan dospijeća. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 5,99 %, godišnje mijenjana na štetu tužitelja, kao i tečaj, stoga su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali te su umjesto početnih cca. 1.250,00 kn iznosili i preko 1.700,00 kn. Predmetni kredit je dana 10. srpnja 2013., otplaćen u cijelosti. Tužitelj od tuženika nije uspio pribaviti knjigovodstvenu karticu iz koje bi bilo vidljivo koliki dio svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Tuženik je tužitelju dostavio dio potrebite dokumentacije (dio u HRK, dio u CHF), no iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev u točki II., već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, VIII-tužena S. d.d. (prijašnja V. d.d., odnosno njen pravni slijednik), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003.,. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11, od 3. rujna 2019. S obzirom da su pravomoćnom presudom VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., i 1115., te člankom 1046. ZOO-a. Također, člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi članka 186. b. stavak 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet (265,80 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po isplatnome tečaju na dan korištenja kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisanog u izreci presude, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.Tuženik po punomoćniku, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. stavak 3. Ugovor o kreditu broj: 736298, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 27. lipnja 2006., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), u članku 70., dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su budući je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP-a). Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 20. kolovoza 2021., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – 29/18, dalje u tekstu: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, budući da ista nije specificirana tužbom. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovora o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca, u iznosu od 18.201,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,99 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Člankom 26. ZOO-a (Narodne novine 35/2005) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu: ZPK). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a, nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a, nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik nije mogao niti morao znati za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, jer je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva. Tuženik osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, koju tuženik ne osporava, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

 

3.Očitujući se na odgovor na tužbu tužiteljica se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku. Kako je tužiteljica u vrijeme predaje tužbe sudu imala prijavljeno prebivalište u Čepinu, a spor koji je pokrenut u vezi je ugovora o kreditu, jasno je da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Tužiteljica predlaže da se postupak nastavi pred Općinskim sudom u Osijeku kao stvarno i mjesno nadležnim sudom. Prigovor zastare je neosnovan u cijelosti. Kako je zastara za one koji su ugovarali kredite sa S. d.d., započela teći tek dana 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., evidentno je kako tražbina tužiteljice nije zastarjela. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, ističe se da je već u ranije spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao sa korisnicima kredita potrošačima, uključujući i tužiteljicu, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali nisu bile razumljive potrošačima, jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi. Pogrešna je i neutemeljena tvrdnja tuženika da bi tužiteljica ovom postupku bila dužna dokazivati ponovno ono što je utvrđeno presudom u kolektivnom sporu, jer bi to bilo suprotno smislu i svrsi kolektivnih sporova, a konačno i zakonskoj odredbi, budući su odlukom u kolektivnom sporu Sudovi vezani temeljem odredbe članka 138. a. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača.

 

4.Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 736298, sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika dana 27. lipnja 2006.; Prometna kartica i otplatni plan od 4. svibnja 2019.; povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika; sudsku praksu; Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima i potrošačkim ugovorima; djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra od 26. travnja 2022. i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 3. srpnja 2023., kojim se u sudski registar upisuje zabilježba i pripajanje N. h. b. d.d. sa sjedištem u Z., OIB  društvu H. p. b. d.d. Z., OIB, od 3. srpnja 2023.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 22. prosinca 2022.; te saslušao tužiteljicu na ročištu od 11. rujna 2023. 

 

5.Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 22. prosinca 2022., slijedi da je dana 27. lipnja 2006.., tužiteljica kao Korisnik kredita s V. d.d., kao Kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 736298, koji je potvrđen kod javnog bilježnika pod brojem Ou-851/06, dana 27. lipnja 2006., na iznos u visini od 18.201,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate/korištenja kredita. Visina kamatne stope iznosi 5,99 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Visina anuiteta iznosi 265,80 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti. Promjene visine kamatnih stope kroz razdoblje otplate kredita su bile: 03/2008., 6,40% godišnje, 12/2008., 7,00% godišnje, 9/2009., 7,70% godišnje. Razlika više plaćene kamate iznosi 3.117,31 kunu/413,74 eura. Tečajna razlika iznosi 16.615,52 kune/2.205,26 eura. Negativna tečajna razlika je prikazana sa predznakom "-" (minus).

 

6.Tužiteljica je po punomoćniku, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, nije imala primjedbi na isti te je uredila tužbeni zahtjev pobliže opisan na na način da potražuje pozitivnu preplatu po osnovi kamate i tečajne razlike, na način pobliže opisan pod II/izreke presude, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

 

7.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

 

8.Iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor o kreditu zaključila s tuženikom 2006., a nakon što se u ostalim bankama interesirala oko uvjeta vezano za podizanje kredita, budući je željela kupiti osobni automobil za vlastite potrebe jer živi u Č., a radi u O.. U to vrijeme nije bila vlasnik niti obrta, niti firme. Budući je prednik tuženika V. d.d., bila nova banka u O., odnosno bila je otvorena negdje prije godinu ili dvije dana, te su joj u toj banci rekli da imaju akciju, odnosno ponudili su joj vrstu kredita koji je bio isplativiji, odnosno rekli su joj da je najpovoljniji kredit u CHF-u, te da će joj rata biti oko 1.200,00 kuna, a budući je smatrala da je CHF stabilna i sigurna valuta, nije mogla pretpostavljati da će se toliko povećati tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti ju je itko u banci na to upozorio, a da li su oni znali da postoji mogućnost povećanja tečaja, to ne zna. Ugovor o kreditu je pročitala, ali nije niti pravne, niti ekonomske struke, a djelatnica u banci joj je rekla da je to tipski ugovor i da se ne mora ništa brinuti i da će rata biti takva kako je početno i ugovoreno. Rata joj se povećala zadnje tri godine do 1.700,00 kuna, a za cijelo vrijeme otplate kredita se povećavala. Kredit je osobno uredno otplaćivala, te ga je u cijelosti otplatila 2013., budući je kredit bio na rok otplate od 7 godina. Da je znala da će se rata toliko povećati, takav kredit s takvim uvjetima nikada ne bi podigla. Nije razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa, niti joj je itko od djelatnika u banci protumačio na koji način se mijenja kamatna stopa i o čemu ovisi, niti joj je itko od djelatnika pročitao predmetni ugovor. Javni bilježnik joj također nije pročitao ugovor, već ga je samo ovjerio, te joj je rekao da ukoliko ne bude uredno plaćala rate kredita, da će dobiti ovrhu. Obavijesti banke o promjeni kamatne stope nije dobivala, već samo obavijest banke o povećanom anuitetu. Javila se banci kada su joj se rate počele povećavati ali su joj djelatnici banke ponudili samo otkaz kredita i plaćanje rata koje su ostale ili reprogram kredita po nepovoljnijim uvjetima, što joj se nije isplatilo jer bi rate bile veće, a u to vrijeme je primala plaću u M. kao trgovac u iznosu od 4.000,00 kuna.

 

9.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv, logičan i okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

 

10.Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, sud smatra neosnovanim, budući mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz članka 19. i. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112,13, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorima o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorena strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a nesporno je da tužitelj kao potrošač ima prebivalište na području Općinskog suda u Osijeku. Odredba Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila je unaprijed formulirana te tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o istoj, niti je na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe a ista nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, te stoga nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a sukladno članku 87. stavak 1. istog zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

11.Prigovor zastare na ime isplate tečajne razlike za mjesec siječanj 2007., u iznosu od 164,93 eura/1.242,90 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007., do isplate, je osnovan, pa je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, stoga odluka kao pod III/izreke presude. Dok je u preostalom dijelu prigovor zastare neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, VIII-tužena S. d.d. (prijašnja V. d.d., odnosno njen pravni slijednik), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003.,. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11, od 3. rujna 2019.

             

12.Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

13.Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

14.Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed  formulirao  trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

15.Člankom 87. istog zakona propisano je da  je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

16.Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

17.Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je  da u slučaju  ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

18.Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

19.Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 736298, potvrđen dana 27. lipnja 2006., po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., pod brojem Ou-851/06, u iznosu od 18.201,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,99 % godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio 265,80 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan isplate, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali na štetu tužiteljice, a kredit je u cijelosti otplaćen.

 

20.Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužiteljice kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

21.Podneskom od 31. svibnja 2022., tužitelj je osobu tuženika označio kao N. h. b. d.d., Z., OIB, a podneskom od 11. rujna 2023., H. p. b. d.d. Z., OIB, kao pravne slijednike tuženika.

 

22.Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 1., članka 2. stavak 1., članka 2. stavak 4., članka 4., članka 8., članka 11. stavak 4. Ugovor o kreditu broj: 736298, sklopljenog dana 27. lipnja 2006., između tužiteljice i tuženika, pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

23.Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, stekao nepripadnu korist, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenih iznosa u ukupnom 3.029,77 eura/22.827,80 kuna, a koji preplaćeni iznosi su utvrđeni vještačenjem, bez negativnih razlika, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je to zatražila tužiteljica tužbenim zahtjevom na ime više plaćenih iznosa do konačne otplate kredita u mjesecu srpnju 2013., sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja i razlike u kamatama koje je tužiteljica plaćala do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

24.Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

25.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151., i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

 

26.Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna, sastava obrazloženog podnesak od 16. prosinca 2021., 18. siječnja 2023., u iznosu od 1.500,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 31. svibnja 2022., i 11. rujna 2023., u iznosu od 1.500,00 kuna za svako ročište, na koji iznos se obračunava PDV u iznosu od 25 % u ukupnom iznosu od 1.875,00 kuna, kao i trošak vještačenje u iznosu od 2.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 11.675,00 kuna/1.549,54 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška neosnovan.

 

U Osijeku, 5. listopada 2023.

 

S U D A C

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT, v.r.

 

             

             

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.              

 

              DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika

Fiksni tečaj konverzije 7,53450