- 1 -              Rev 1146/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1146/2019-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., OIB …, iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika V. B., OIB …, iz Z., …, i drugotuženika K. B., OIB …, iz Z., …, obojicu tuženika zastupa punomoćnica Z. Z. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2767/2018-2 od 20. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1375/2016 od 18. siječnja 2018., u sjednici održanoj 12. rujna 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se presuda u točki II. izreke i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2767/2018-2 od 20. studenoga 2018. te presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1375/2016 od 18. siječnja 2018. u točkama I., III. i IV. izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom su presudom u točki I. izreke obvezani tuženici V. B. i K. B. solidarno isplatiti tužitelju Z. B. iznos od 325.834,50 kuna (43.245,66 €)[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 132.601,33 kuna (17.599,22 €) od 4. veljače 2017. do isplate, kao i solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 92.816,42 kuna (12.318,85 €) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. siječnja 2018. do isplate, a sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. U točki II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na iznos od 193.233,17 kuna (25.646,44 €) od 4. veljače 2017. do isplate kao neosnovan. Nadalje je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev obojice tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

 

 

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke. Nadalje je u točki II. izreke odbijena žalba obojice tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju iznos od 325.834,50 (43.245,66 €) sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 132.601,33 kuna (17.599,22 €) od 4. veljače 2017. do isplate. Drugostupanjskim je rješenjem u točki 1. izreke odbijena žalba obojice tuženika kao neosnovana te je potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja Z. B. sadržana u prvostupanjskoj presudi u dijelu pod točkom I. izreke kojim im je naloženo solidarno naknaditi tužitelju Z. B. trošak parničnog postupka u iznosu od 57.660,17 kuna (7.652,81 €) sa zateznom kamatom koja teče od 18. siječnja 2018. do isplate, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke. Nadalje je u točki 2. izreke uvažena žalba obojice tuženika te je preinačena odluka o parničnom trošku sadržana u točki I. izreke za iznos od 35.153,25 kuna (4.665,63 €) te je taj dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška odbijen. Ujedno su u točki 3. izreke rješenja odbijeni zahtjevi tužitelja, kao i obojice tuženika za naknadom troška žalbe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnose tuženici pobijajući je u dijelu kojim su obvezani solidarno isplatiti tužitelju iznos od 325.834,50 kuna (43.245,66 €) sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 132.601,33 kuna (17.599,22 €) od 4. veljače 2017. do isplate. Revizija se podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a revidenti predlažu reviziju prihvatiti, u pobijanom dijelu pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, pred drugog suca, na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika i predložio ju odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

 

7. Iako su tuženici reviziju podnijeli i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, oni ne navode u čemu se konkretno bitna povreda sastoji. U takvim okolnostima valja cijeniti da je ovaj revizijski razlog naznačen tek u općoj kategoriji zbog koje je revizija dopuštena slijedom čega nije moguće utvrditi zbog koje se bitne povrede revizija podnosi. Naime, u revizijskom se postupku pobijana presuda ne ispituje po službenoj dužnosti, a upravo ta okolnost ima za posljedicu da razlozi zbog kojih se revizija podnosi moraju biti određeno navedeni da bi mogli biti uzeti u obzir. Kako razlozi koje u reviziji navode revidenti u pogledu ovog revizijskog razloga nisu određeno navedeni, revizijski sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povreda odredaba parničnog postupka.

 

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu dijela zapisa ostavljenog oporukom pokojnog oca stranaka N. B. od 14. veljače 1994. u iznosu od 325.834,50 kuna (43.245,66 €) s pripadajućom zateznom kamatom.

 

9. Između stranaka nije bilo sporno da su rješenjem o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj O-2842/98 od 15. veljače 2000. donesenim iza smrti pokojnog oca stranaka N. B. njegovim nasljednicama proglašeni supruga A. B., kćerka A. B. te sinovi Z., V., K. (stranke ovog postupka) i N. B.. Oni su svi na temelju oporuke ostavitelja naslijedili, među ostalim, i ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. … k.o G. koja se sastoji od kč. br…., svatko za po 1/6 dijela. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, oporučitelj je u oporuci naveo da će se nakon prodaje predmetne nekretnine, postupiti glede njegova suvlasničkog dijela na način da će se iz ukupno dobivene sume izdvojiti 50.000,00 DEM u protuvrijednosti domaće valute na dan potpisivanja ove oporuke koje ostavlja svom sinu Z. B. (tužitelju) zato što je tužitelj za svojeg pokojnog oca izvršio sve potrebne radnje oko sređivanja imovinskopravnih odnosa do konačnog upisa vlasništva zgrade u zemljišnim knjigama na ime ostavitelja i njegove supruge za po ½ dijela, dok se ostatak sume dijeli na šest jednakih dijelova koje ostavlja svojim nasljednicima - supruzi, kćerki i četvorici sinova. Između stranaka također nije bilo sporno da oporučni nasljednici nisu zajednički prodali nekretninu koja je predstavljala sastav ostavine niti je takva zajednička prodaja bila uvjet zapisa, već su samostalno prodavali svoje suvlasničke dijelove nekretnine trgovačkom društvu P. d.o.o. nakon čega su brat i sestra stranaka, N. i A. B., tužitelju isplatili iznose od po 5.000,00 €. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su tuženici na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. veljače 2012. priznali predmetni dug navodeći da nitko od nasljednika nikada tužitelju nije osporavao obvezu isplate 50.000,00 DEM. Nadalje je vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno da ukupna visina dugovanja tuženika prema tužitelju iznosi 325.834,50 kuna (43.245,66 €), od čega se iznos od 132.601,33 kune (17.599,22 €) odnosi na glavni dug, a iznos od 193.233,17 kuna (25.646,51 €) na nepodmirene zakonske zatezne kamate. Uz navedeno je utvrđeno i da je u međuvremenu, i to 17. travnja 1998., umrla i majka stranaka A. B., a rješenjem prvostupanjskog o nasljeđivanju donesenim iza njezine smrti broj O-3612/98 od 15. veljače 2000. njezinim su nasljednicima, na temelju oporuke od 14. listopada 1997. i ustupa, proglašeni A. B. u 15/100 dijela, Z. B. u 15/100 dijela, N. B. u 20/100 dijela, V. B. u 25/100 dijela te K. B. u 25/100 dijela.

 

10. Analizirajući sadržaj predmetnog legata, sudovi su ocijenili da oporučiteljeva volja nije bila da nasljednici odgovaraju za izvršenje ovog zapisa razmjerno dijelu ostavine koji dobivaju jer je oporučitelj jasno naveo da nakon što se tužitelju Z. B. prvenstveno isplati iznos od 50.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti da se tek potom ostatak ostaviteljevog ½ dijela ima dijeliti na šest jednakih dijelova, odnosno da svaki od šest nasljednika nasljeđuje 1/6 dijela novčanog iznosa koji preostaje nakon što se Z. B. isplati iznos od 50.000,00 DEM, a što ujedno rezultira i time da uvjet za izvršenje tog zapisa, legata, nije zajednička prodaja predmetne nekretnine.

 

11. Na temelju naprijed navedenog sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženike na solidarnu isplatu iznosa od 325.834,50 kuna (43.245,66 €) s pripadajućom zateznom kamatom ocjenjujući da solidarnost obveze isplate zapisa dvojice tuženika kao oporučnih nasljednika proizlazi iz sadržaja oporuke pokojnog oca stranaka te da sadržaj zapisa, legata, u smislu odredbe članka 92. stavka 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN/71) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 253. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), upućuje na zaključak da oporučiteljeva volja nije bila takva da nasljednici odgovaraju za izvršenje ovog zapisa legata razmjeno dijelu ostavine koju dobivaju zato što je u oporuci navedeno da se, tek nakon što se tužitelju isplati 50.000 DEM po prodaji u oporuci označene nekretnine, tada preostala svota dobivena prodajom nekretnine dijeli na jednake dijelove na šest nasljednika u koje se ubraja i tužitelj. U tom smislu sudovi zaključuju da isplata zapisa predstavlja solidarnu obvezu pet nasljednika u smislu odredbe članka 414. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) kojom je propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i da vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ona ne bude potpuno ispunjena, a to stoga što se iz oporuke, prema ocjeni nižestupanjskih sudova, može zaključiti da je oporučitelj, u smislu odredbe članka 92. stavka 2. ZN/71 htio da nekolicina kojoj je naloženo izvršenje zapisa odgovaraju na drugi način, a ne razmjerno dijelu ostavine koju dobivaju i to tako, da svi nasljednici tu nekretninu naslijede u jednakim dijelovima tek nakon što se prvenstveno tužitelju isplati iznos od 50.000,00 DEM. Sudovi su otklonili prigovor zastare kojeg su istakli tuženici pozivom na odredbu članka 387. ZOO/91 prema kojoj se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, cijeneći da su tuženici u svojim iskazima pred sudom 29. veljače 2012. priznali dug. Kako se radi o pismenoj izjavi jer je dana pred sudom na zapisnik i njome je priznato potraživanje tužitelja u visini zapisa, prema ocjeni drugostupanjskog suda, tako dana izjava tuženika predstavlja njihovo priznanje duga tim više što je priznanje dano u pismenoj formi, pa je novo vrijeme zastare počelo teći od dana tih izjava zbog čega nije nastupila zastara u smislu odredbe članka 100. ZN/71. Također je pritom drugostupanjski sud uzeo u obzir da je izjava svakog tuženika bila dovoljno određena jer su tuženici izrijekom naveli da nikada nisu osporavali obvezu prema tužitelju u vidu zapisa čime su na jasan i nesumnjiv način očitovali svoju volju da taj dug priznaju, a osporavali su samo izvršenje isplate priznatog duga što ne utječe na njihovo priznanje u smislu odredbe članka 387. stavka 1. ZOO s kojim priznanjem je zastara prekinuta. Imajući na umu i da tuženici nisu dokazali da su svoje potraživanje prema tužitelju ispunili na temelju naknadnih usmenih dogovora, a zbog povećanja vrijednosti nekretnine, zastarni je rok ponovno počeo teći od dana priznanja duga koje je priznanje učinjeno po tuženicima 29. veljače 2012.

 

12. Osnovano tuženici prigovaraju pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva na temelju odredbe članka 92. stavka 2. ZN/71 u vezi s člankom 414. ZOO/91, dok neosnovano prigovaraju pravilnosti primjene materijalnog prava kod odbijanja prigovora zastare jer je u tom dijelu pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom, primjerice, u presudi i rješenju broj Rev-x 699/2015 od 26. travnja 2016. prema kojem, u bitnom, priznanje zastarjele obveze ima značenje odricanja od zastare u smislu odredbe članka 366. stavka 1. ZOO/91. Pritom valja napomenuti da revizijske odluke na koje se pozivaju revidenti, i to Revt 54/2005-2 od 11. ožujka 2009. i Rev 1457/1998-2 od 12. travnja 2001., nisu donesene u istim činjeničnim okolnostima, niti je u njima izraženo pravno shvaćanje koje bi po pitanju priznanja zastarjelog duga bilo suprotno onom izraženom u odluci broj Rev-x 699/2015 od 26. travnja 2016.

 

13. U dijelu koji se odnosi na primjenu odredbe članka 92. stavka 1. ZN/71, valja kazati da je tom odredbom propisano ako je izvršenje zapisa naloženo nekolicini, svaki odgovara razmjerno dijelu ostavine koji dobiva, osim ako se iz oporuke može zaključiti da je oporučitelj htio da oni odgovaraju na drugi način. Utvrđujući pravu volju stranaka u pogledu načina izvršenja zapisa (legata) kojeg je prednik stranaka kao oporučitelj ostavio tužitelju u svojoj oporuci, sudovi su ocijenili da je obveza tuženika kao nasljednika u pogledu izvršenja zapisa solidarna. Međutim, ocjenjujući ima li solidarnost tuženika pravnu osnovu u oporuci ostavitelja, sudovi nisu imali na umu pravila tumačenja oporuke propisana odredbom članka 90. ZN/71 na temelju kojih odredbe oporuke valja tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja (stavak 1.), a da se u slučaju sumnje treba držati onoga što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za osobu kojoj je oporukom naložena neka obveza (stavak 2. ZN/91). Tako nisu imali na umu da u primjeni ove zakonske odredbe, tumačiti oporuku prema pravoj volji oporučitelja znači tražiti smisao i značenje onoga što je oporučitelj izjavio neovisno o izrazima koje je oporučitelj upotrijebio, već s obzirom na ono što je oporučitelj htio postići. Zato je pri utvrđivanju prave namjere oporučitelja, osobito kada se pojavi sumnja o značenju i smislu pojedine oporučne odredbe, potrebno ocjenjivati oporuku kao cjelinu pri čemu se, u pravilu, tumačenje može odnositi samo na ono što je sadržano u oporuci.

 

14. Naime, solidarnost se nikad ne pretpostavlja (tako i VS RH, Rev 3222/1999 od 2. veljače 2002.), već je za njezin nastanak potrebna pravna osnova tj. zakon ili pravni posao kojim je solidarnost propisana ili ugovorena, odnosno određena. Kada je riječ o pasivnoj solidarnosti, kao u konkretnom slučaju, ona može imati osnovu i nastati i odredbom posljednje volje (oporukom). Međutim, s obzirom na okolnost da sudovi nisu odredbu posljednje volje tj. oporuku prednika stranaka cijenili u skladu s mjerodavnim materijalnim pravom kojeg konkretno čini odredba članka 90. ZN/71, to je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP). Zbog pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, i to ne samo u pogledu činjenica odlučnih za ocjenu vrste obveze tuženika, već i u pogledu visine tužbenog zahtjeva u odnosu na svakog od tuženika budući da je ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu vrste obveze od odlučnog značenja i na utvrđivanje činjenice visine tužbenog zahtjeva, a to posebno u okolnostima kada iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko - knjigovodstvene struke proizlazi da se iznos glavnog duga od 132.601,33 kuna odnosi na ukupno potraživanje preostalo nakon uplata N. i A. B.

 

15. U opisanim je okolnostima reviziju tuženika valjalo prihvatiti i u pobijanom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

16. U nastavku će postupka sudovi u primjeni odredbe članka 90. ZN/71 utvrditi pravu volju ostavitelja u pogledu izvršenja zapisa imajući na umu da odredbe oporuke treba tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja te da se u slučaju sumnje treba držati onoga što je povoljnije za osobe kojima je oporukom naložena obveza isplate, kao i da se te odredbe odnose i na vrstu obveze. Pritom će sudovi posebno cijeniti od kakvog je značenja na namjeru ostavitelja u pogledu vrste obveze (djeljiva ili solidarna) što u oporuci ostavitelja nije izrijekom navedeno da je obveza oporučnih nasljednika solidarna, a navedeno je da se preostali iznos dobiven nakon isplate iznosa od 50.000,00 DEM tužitelju "dijeli na šest jednakih dijelova", zatim od kakvog je značenja na tumačenje namjere ostavitelja i okolnost da je dvoje oporučnih nasljednika već tužitelju isplatilo iznose od po 5.000,00 €, odnosno svaki otprilike po 1/5 dijela od ukupne obveze. Nadalje će utvrditi i od kakvog je značenja na visinu tužbenog zahtjeva okolnost da u postupku nije utvrđeno da je oporučna nasljednica A. B. izvršila isplatu dijela zapisa, a da je u međuvremenu preminula, kao i od kakvog je značenja na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva ishod ostavinskog postupka iza smrti A. B. osobito ukoliko se utvrdi da je obveza oporučnih nasljednika djeljiva.

 

17. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka koji u okolnostima djelomičnog ukidanja pobijane presude za sada nije poznat (arg. iz članka 154. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 12. rujna 2023.