- 1 -              Rev 391/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 391/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. V., OIB: ..., iz R., koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u R., protiv tuženika U. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u R., i umješača na strani tuženika E. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi naknade štete odlučujući o reviziji tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2213/2018-2 od 20. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3288/11-139 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

II. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

III. Odbija se revizija umješača na strani tuženika kao neosnovana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

r i j e š i o   je:

 

Odbacuje se revizija tužiteljice i tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

"1. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati s osnova naknade štete ukupan iznos od 449.437,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 336.600,00 kn teku po stopi od 12% godišnje od 22. travnja 2014.god. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate u skladu s odredbom članka 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15), na iznos od 72.360,00 kn teku od 25. svibnja 2018.god. pa do isplate u skladu s odredbom članka 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15), dok na iznos od 40.477,50 kn teku po stopi od 14% od dospijeća pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011.god., po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011.god. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate u skladu s odredbom članak 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15) kako slijedi:

 

- na iznos od    5.111,10 kn od 28.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od  17.550,00 kn od 28.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od    4.769,10 kn od 28.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od    9.000,00 kn od 03.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od       774,00 kn od 15.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od         55,71 kn od 15.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od    1.890,00 kn od 15.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od    1.327,59 kn od 20.03.2017.g. pa do isplate,

 

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija te se tužiteljica odbija za zatraženu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 336.600,00 kn u razdoblju od 17. kolovoza 2011.g. do 22. travnja 2014.g. te za zatraženu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 72.360,00 kn u razdoblju od 17. kolovoza 2011.g. do 25. svibnja 2018.god.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 46.154,60 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku u skladu s odredbom članka 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15) od 25. svibnja 2018.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice, tuženika i umješača kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda. Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na žalbe tuženika i umješača.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužiteljica, tuženik i umješač na strani tuženika, navodeći da revizije podnose na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju tuženika i umješača na strani tuženika osporava navode iz revizija i predlaže revizije odbiti kao neosnovane. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

5. Revizije tužiteljice, tuženika i umješača na strani tuženika nisu osnovane, a revizije tužiteljice i tuženika u dijelu odluke o troškovima postupka nisu dopuštene.

 

6. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno navodima revizije i tužiteljice, tuženika i umješača sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

8. Opširni revizijski navodi tužiteljice, tuženika i umješača na strani tuženika su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja zaključaka koji su suprotni činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi stranaka u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

9. Okolnost da strankama nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i njihova interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

10. Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP-a) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a).

 

11. Nižestupanjski sudovi nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju upućuje umješač na strani tuženika.

 

11.1. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Ova povreda može biti počinjena bilo kojim nezakonitim postupanjem, koje ima za posljedicu nemogućnost raspravljanja, odnosno u širem smislu nemogućnost ostvarivanja svojih prava na pristup sudu te prava na pošteno i pravično suđenje.

 

11.2. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

11.3. Prvostupanjski sud je na okolnost osnovanosti zahtjeva tužiteljice proveo dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku A. G. koji je i saslušan, proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Ž. C. koji se i dopunski očitovao u podnesku od 11. rujna 2013., proveden je dokaz kombiniranim prometno-sudskim vještačenjem po vještaku D. C. te S. H., proveden je dokaz multidisciplinarnim medicinskim vještačenjem po vještacima Z. K., neurokirurgu, I. R. G., spec. psihijatru, M. M., spec. ORL i MFK, koja se dopunski očitovala, očitovao se i dr. Ž. C. 27. ožujka 2017., te je usuglašen nalaz i mišljenje dr. I. R. G., dr. M. M., dr. Ž. C. i dr. Z. K., te je provedeno dopunsko očitovanje vještaka na usuglašeni nalaz i mišljenje.

 

11.4. Prema tome neosnovan je navod umješača da su sudovi počinili povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer da sud nije saslušao sve vještake medicinske struke.

 

11.5. Sud je u okviru dispozicije stranaka ovlašten odlučiti koji će dokaz provesti radi utvrđivanja određene činjenice, te je jedino sud ovlašten (i dužan) ocijeniti objektivnost provedenog dokaza, pa i kada se radi o nalazu i mišljenju vještaka kojeg je odredio jer ne raspolaže stručnim znanjem i to logičkom ocjenom dokaza prema stanju ostalih utvrđenih činjenica drugim dokazima koje sud ocjenjuje objektivnim.

 

11.6. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju svojih presuda jasno obrazložili razloge zbog kojih su prihvatili nalaze i mišljenje vještaka i detaljno obrazložili na koje okolnosti su proveli vještačenja, pa stoga nisu počinili bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP.

 

12. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti.

 

13. Predmet parnice je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske (povrede prava osobnosti pretrpljenim fizičkim bolovima, duševnih bolova zbog smanjenja aktivnosti i naruženja i straha) i imovinske štete (tuđa pomoć i njega, trošak liječenja).

 

14. U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica sudjelovala u prometnoj nezgodi kao pješak koja se dogodila dana 9. rujna 2018. u R., na ... tako što je po kolniku zaobilazila na nogostupu zaustavljeno vozilo osigurano kod umješača na strani tuženika, u kojem trenutku ju je osobno vozilo Opel Corsa reg. oz. ..., osigurano kod tuženika, koje je dolazilo iz suprotnog smjera prednjim dijelom zahvatio, a potom odbacilo uz kolnik udarivši u željezne stup,

 

- da je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede: udarac u glavu s prijelomom baze lubanje, difuzna ozljeda mozga, višestruki prijelom rebara, traumatski pneumotoraks, kontuzija pluća, prijelom jagodične kosti i kosti gornje čeljusti, gubitak tri zuba, prijelom mandibule i prijelom dijafizne goljenične kosti (tibije),

 

- da je bila na intenzivnom liječenju, radi kojih povreda je obavljeno niz operativnih zahvata, te je trpjela fizičke bolove, strah, duševne bolove radi umanjenja životnih aktivnosti i naruženja, te joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega, a imala je i troškova liječenja,

 

- da je tužiteljica bila na bolničkom liječenju, te na rehabilitaciji u toplicama;

 

- da tuženik ne spori pasivnu legitimaciju, a niti osnovu odgovornosti, ali ističe da je suodgovornost tužiteljice 50%;

 

- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 13 dana, srednje jakosti 40 dana, a blagog intenziteta 90 dana;

 

- da nije nastupio primarni srah, sekundarni jakog do umjerenog 75 dana, blagi 5-6 mjeseci, blagi 45 dana;

 

- da je zbog pretrpljenih povreda kod tužiteljice nastalo smanjenje životnih aktivnosti za 75%;

 

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 5 sati u vremenu od 3 mjeseca, za daljnja 3 mjeseca tri sata dnevno;

 

- da je nastupilo naruženje srednjeg stupnja uočljivo trećim osobama kod ciljanog pogleda – blago šepanje;

 

- da je doprinos tužiteljice 10%, a osiguranika tuženika 90%.

 

15. Sve stranke u svojim revizijama prigovaraju utvrđenoj visini suodgovornosti tužiteljice. Tuženik i umješač na strani tuženika smatraju da je suodgovornost tužiteljice veća od utvrđene, dok tužiteljica smatra da nije bilo njezinog doprinosa nastanku štetnog događaja.

 

15.1. Odredbom čl. 38. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17 - dalje ZOSPC), propisano je da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik.

 

Odredbom čl. 46. st. 1. ZOSPC-a propisano je da vozač motornog vozila za kretanje u prometu mora koristiti isključivo kolnik, kretati se sredinom obilježene prometne trake, odnosno trakom namijenjenom za promet one kategorije vozila kojoj vozilo pripada, osim u slučaju opasnosti za život, zdravlje i imovinu.

 

Odredbom čl. 129. st. 1. ZOSPC-a propisano je da je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način.

 

Odredbom čl. 131. st. 1. ZOSPC-a propisano je da pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

 

15.2. Pravilno sudovi navode da iz provedenih vještačenja proizlazi da se vozilo osigurano kod umješača na strani tuženika V. C. nalazilo djelomično na nogostupu a djelomično na kolniku te je na taj način onemogućavalo tužiteljici kretanje nogostupom uslijed čega je bila prisiljena kretati se kolnikom, ali ista je na taj način postupila protivno odredbi čl. 129. i 131. ZOSPC te time doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja i to u pravilno odmjerenom iznosu od 10%.

 

15.3. Odredbom čl. 1092. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje ZOO), propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu te da kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

 

15.4. Stoga su pravilno sudovi ukupno dosuđenu štetu tužiteljice smanjili za iznos od 10% njezine suodgovornosti.

 

16. U odnosu na prigovor zastare od strane tuženika i umješača na strani tuženika valja napomenuti da je odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

16.1. Pravilno sudovi navode da je liječenje tužiteljice završeno 21. travnja 2014., a kako to proizlazi iz usuglašenog nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, pa stoga nije prošlo tri godine od saznanja za ukupnu štetu. Predmetni štetni događaj dogodio se 9. rujna 2008. pa kako je tužba podnesena 17. kolovoza 2011. to je i tužba podnesena unutar zastarnog roka.

 

16.2. U odnosu na potraživanja tuđe njege i pomoći i pojačane prehrane također nije osnovan prigovor zastare obzirom da je liječenje tužiteljice završeno 21. travnja 2014., a ista je zahtjev za budućom pomoći i njegom postavila podneskom od 8. veljače 2017. dakle unutar propisanog zastarnog roka, te nije osnovan ni u dijelu koji se odnosi na zahtjev za budućom pojačanom prehranom s obzirom da je tužiteljica tužbom zatražila naknadu za pojačanu prehranu a opseg potrebe buduće pojačane prehrane u pravom obujmu je saznala tek nakon provođenja multidisciplinarnog vještačenja te usuglašavanja vještaka.

 

17. U odnosu na visinu dosuđene štete valja reći da je odredbom čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

17.1. Odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

17.2. Odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, te da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, dok je odredbom čl. 1095. ZOO-a propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

17.3. U revizijskom stadiju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 1095. i 1100. ZOO. Tuženik i umješač u revizijama tvrde da je visina naknade dosuđena u previsokom iznosu u odnosu na sve vidove nematerijalne kao i materijalne štete, dok tužiteljica smatra da je visina dosuđena u preniskom iznosu.

 

17.4. Upravo suprotno navodima revizija, iz obrazloženja i prvostupanjske i drugostupanjske presude proizlazi da se kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete za povredu prava osobnosti u vidu pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog smanjene opće životne aktivnosti kao i materijalne štete, potrebe za tuđom pomoći i njegom, te pojačanom prehranom sud rukovodio činjenicom da je tužiteljica doživjela teške tjelesne ozljede u srednjoj životnoj dobi, uzeo je u obzir intenzitet straha kojeg je tužiteljica preživjela, vrijeme u kojem je tužiteljica trpjela fizičke bolove kao i mišljenje medicinskog vještaka o potrebnoj tuđoj pomoći i njezi i pojačanoj prehrani.

 

17.5. Također, sud je visinu pojedinih vidova nematerijalne štete donio polazeći od Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02), koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002., radi ujednačene primjene odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). Pritom se naglašava kako ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

 

18. Dakle, iz pobijanih nižestupanjskih odluka proizlazi da su sudovi kod određivanja pojedinih vidova nematerijalne štete vodili računa o svim okolnostima konkretnog slučaja i tužiteljici dosudili pravičnu naknadu u smislu odredbe čl. 1100. ZOO, pa navodima revizija stranaka pravilna primjena materijalnog prava u ovom dijelu nije dovedena u pitanje.

 

19. Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizije stranaka odbiti kao neosnovane.

 

20. U odnosu na revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP revizije tužiteljice i tuženika odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

21. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na revizije, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 5. rujna 2023.