1

Poslovni broj Gž R-906/2022-3

 

 

Poslovni broj Gž R-906/2022-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G., OIB: …, T., kojeg zastupa punomoćnica L. V., odvjetnica u S. protiv tuženika A. C. I. C., d.d., OIB: …, sa sjedištem u R., kojeg zastupa zz K. P., OIB: …, Č., a on po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. Z., S. B. B. i A. Š., Z., radi isplate neisplaćene plaće, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenog protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1132/2020-14 od 18. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I  Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1132/2020-14 od 18. svibnja 2022. potvrđuje.

 

II   Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu s osnova neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 74.889,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

2. Točkom II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.549,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

 

3. Protiv te presude tužitelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

5. Žalba je neosnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od siječnja do prosinca 2011.

 

7. Neprijeporno je te sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

 

- tužitelj je bio zaposlenik tuženika u razdoblju od 1. srpnja 1985. do 25. lipnja 2019. na radnom mjestu mornara u A. m. T.,

 

- između stranaka je vođeno više postupaka vezano uz radni odnos i prava iz radnog odnosa tužitelja pred Općinskim sudom u Splitu i Općinskim sudom u Opatiji,

 

- navedeni postupci okončani su izvansudskom nagodbom sklopljenom u S. 27. prosinca 2011. kojim se tuženik obvezao u roku od 8 dana od potpisivanja nagodbe tužitelja vratiti na radno mjesto mornara na neodređeno vrijeme, istom su stranke utvrdile da tužitelju nije prestao radni odnos na tom radnom mjestu pa da je tuženik dužan izvršiti retroaktivnu prijavu tužitelja na radno mjesto mornara počevši od dana odjave u 2010. godini od mjeseca listopada na neodređeno vrijeme, istom nagodbom utvrđena i obveza tuženika da tužitelju isplati iznos od 2.460,00 kn na ime troškova koji se odnose na postupke poslovni broj P-613/10 i P-644/10 te poslovni broj Ovr-572/09, dok se tužitelj obvezao povući parnične i ovršne postupke koji vodi protiv tuženika danom povratka na radno mjesto,

 

- po navedenoj nagodbi tužitelj je započeo sa radom kod tuženika 3. siječnja 2012.,

 

- rješenjem zavoda, R. u. S. od 14. studenog 2019. tužitelju je naloženo vratiti tom Zavodu nepripadno primljenu novčanu naknadu za razdoblje od 12. siječnja 2011. do 1. siječnja 2012. u iznosu od 27.469,66 kn u roku od 15 dana jer je utvrđeno da je isti bio u neprekidnom radnom odnosu od 13. lipnja 1987. do 25. lipnja 2019. pa da stoga u navedenom razdoblju nije imao pravo na novčanu naknadu.

 

8. Kako je tuženik, između ostalog naveo u odgovoru na tužbu poričući osnovnost zahtjeva i prigovor zastare potraživanja tužitelja to sud u prvom redu cijeni osnovanost tog prigovora. Utvrđuje da je prigovor osnovan jer se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje 2011. godine, a tužba je podnesena 22. rujna 2020., s time da je potraživanje dospjelo vraćanjem tužitelja na rad po izvansudskoj nagodbi, odnosno 3. siječnja 2012.

 

9. Utvrđuje kako je čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje ZR/09) propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine s time da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je radnik imao pravo zahtijevati isplatu određene svoje tražbine iz radnog odnosa. Međutim, da je donesen novi Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje ZR/14), a odredbom čl. 139. tog Zakona propisano je da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za pet godina, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno, s time da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena s time da se u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovog prednika. Nadalje, odredbom čl. 232. st. 2. ZR/14 propisano je da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na ona potraživanja iz radnog odnosa radnika kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu tog Zakona, pa zaključuje da je s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ista podnesena po proteku zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje na konkretan slučaj, te odbija iz tog razloga zahtjev tužitelja ne ulazeći u osnovanost preostalih tvrdnji.

 

10. Ujedno obvezuje tužitelja naknaditi tuženiku parnične troškove koji se odnose na troškove zastupanja po odvjetniku te sudskih pristojbi.

 

11. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. citiranog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i donošenjem presude počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja nije počinjena niti apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer sud prvog stupnja za donošenje presude iznio je jasne i neproturječne razloge tako da je istu u svemu moguće ispitati.

 

12. Nadalje, činjenično stanje relevantno za donošenje odluke po njegovu zahtjevu, odnosno ocjenu osnovanosti istaknutog prigovora zastare potpuno je utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prigovor utvrđen osnovanim.

 

13. Naime, neprijeporno je da je na temelju Izvansudske nagodbe tužitelj započeo sa radom kod tuženika 3. siječnja 2012., a prethodno su vezano za njegov radno pravni status bili u tijeku parnični i ovršni postupci. Kako se tom nagodbom tuženik obvezao tužitelja prijaviti u radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu mornara na kojem je i prethodno radio, to je njegovo pravo za isplatu plaće za 2011.-tu dospjelo njegovim vraćanjem na to radno mjesto i prijavom na isto.

 

14. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je vraćen na posao i da je uredno obavljao posao, a da ga poslodavac nije prijavio niti za istog plaćao doprinose za 2011. godinu, dapače da se u toj godini kod zavoda vodio kao nezaposlena osoba, što da on nije znao, a tek po primitku rješenja od 14. studenog 2019. da je o tom propustu tuženika dobio saznanja zbog čega mu se u više navrata i obraćao tražeći isplatu plaće za to razdoblje, ali bezuspješno.

 

15. Iz sadržaja rješenja zavoda, P. u. S. od 14. studenog 2019. proizlazi te sud prvog stupnja utvrđuje da je prema potvrdi HZMO-a o statusu i razdobljima osiguranja tužitelj bio u neprekidnom radnom odnosu od 13. lipnja 1987. do 25. lipnja 2019. što potvrđuje navode tuženika da je prijavu tužitelja prema Izvansudskoj nagodbi izvršio, uključujući i 2011.-tu godinu. Prema odredbi čl. 87. st. 3. ZR/09 radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Stoga je tužitelj vraćanjem na posao i prijavom u radni odnos na neodređeno vrijeme, stekao pravo na isplatu naknade plaće uključujući i 2011.-tu godinu. Ukoliko tuženik to nije učinio tužitelj je svoje pravo mogao ostvariti sudskim putem, ali je zaštitu istog podnošenjem tužbe 22. rujna 2020. zatražio po proteku zastarnog roka od pet godina, pa je iz tih razloga, ne ulazeći u ostale razloge, njegov zahtjev pravilno odbijen.

 

16. Neosnovano je pozivanje tužitelja da bi njegovo pravo bilo utvrđeno Izvansudskom nagodbom pa da bi se u konkretnoj situaciji primjenjivala odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), odnosno da bi svoje pravo mogao ostvarivati u roku od 10 godina od sklapanja iste. Iz sadržaja navedene nagodbe ne proizlazi da bi istom bila utvrđena isplata takvog novčanog iznosa, osim što je u čl. 4. utvrđena obveza isplate određenog iznosa na ime troškova postupka i to na račun punomoćnika tužitelja i prijava tužitelja na radno mjesto mornara od dana odjave, što je tuženik evidentno učinio jer iz opisanih utvrđenja proizlazi da je neprekidno bio u radnom odnosu od 1987. do 2019. godine.

 

17. Neosnovane su i daljnje tvrdnje tužitelja da bi rok za zastaru počeo teći donošenjem rješenja zavoda, P. u. S. jer da je za 2011. od istog primao novčanu naknadu, a smatrao da će tuženik kao njegov poslodavac dio naknade plaće za 2011. isplatiti tom Zavodu ne sumnjajući u ispravnost obračuna i isplate novčanih sredstava uplaćenih od strane tuženika na njegov račun. Iz navedenog bi se dalo zaključiti da je tužitelj i za 2011.-tu primio određene iznose na ime naknade plaće kao i naknadu za vrijeme nezaposlenosti od strane Zavoda, ali je nakon potvrde zavoda2 o njegovom statusu i razdobljima osiguranja utvrđeno da u tom razdoblju nije imao pravo na novčanu naknadu (jer nije bio u statusu nezaposlene osobe) pa je obvezan vratiti nepripadno isplaćeni iznos. Međutim, navedeno i prema mišljenju ovoga suda nije od utjecaja na dospijeće prava tužitelja na isplatu naknade plaće za 2011.-tu a time niti na tijek zastare u odnosu na njegovo potraživanje po toj osnovi, jer je pravo tužitelja na isplatu naknade plaće (ukoliko mu tuženik istu nije isplatio) dospjelo 3. siječnja 2012. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je prilikom podnošenja tužbe 22. rujna 2020. to pravo zastarjelo protekom roka od pet godina od dospijeća. Utoliko su preostali navodi tužitelja koji se odnose na ostvarivanje tog prava i navodne propuste poslodavca u odjavi kao nezaposlene osobe bez utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenju pobijane odluke.

 

18. S obzirom na takav ishod postupka pravilna je i odluka suda prvog stupnja o obvezi tužitelja koji je izgubio spor, da tuženiku naknadi troškove postupka koji se odnose na troškove zastupanja po odvjetniku i sudskih pristojbi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

 

19. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

20. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni jer tužitelj nije uspio u žalbenom postupku dok trošak odgovora na žalbu tuženika nije potreban za vođenje postupka (čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

U Rijeci 9. kolovoza 2023.

 

 

                                                                                                                    Predsjednica vijeća:

   Ivanka Maričić-Orešković, v.r.