Poslovni broj: 6 Gž-468/2023-2

1

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Sanje Prosenice, članice vijeća, u pravnoj stvari A. K. iz B., (Ulica...), OIB: ..., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., (Ulica...), protiv tuženika S. E. d.o.o., Z., (Ulica...), OIB:.., koga zastupa direktor D. P., a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu N. i P. d.o.o., Z., (Ulica...), radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-209/2022-17 od 5. travnja 2023., u sjednici održanoj 8. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se djelomično žalba tuženika S. E. d.o.o., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-209/2022-17 od 5. travnja 2023. u toč. I izreke i u toč. II izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku S. E. d.o.o., Z., (Ulica...), OIB ..., platiti tužitelju A. K. iz K., B., (Ulica...), OIB ... parnične troškove u iznosu od 1.730,38 eura (13.037,54 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku petnaest dana.

 

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u toč. II izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku S. E. d.o.o., Z., (Ulica...), OIB ..., platiti tužitelju A. K. iz K., B., (Ulica...), OIB ... parnične troškove preko iznosa od 1.730,38 eura (13.037,54 kn) do iznosa od 3.970,07 eura (29.912,49 kn), tj. za iznos od 2.239,69 eura (16.874,95 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u tom dijelu odbija.

 

III Nalaže se tužiteljici A. K. naknaditi tuženiku S. E. d.o.o., Z. trošak žalbenog postupka u iznosu od 42,39 eura (319,39 kn) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha – pljenidba i prijenos novčanih sredstava – u ovršnom postupku koji se vodi pred F. A. – F.-om Z., (Ulica...), po svim računima tužiteljice A. K. iz K., B., (Ulica...), OIB ..., koji se vodi po zahtjevu za izravnu naplatu od 03. ožujka 2022. tuženika S. E. d.o.o., Z., (Ulica...), OIB ....

II Nalaže se tuženiku S. E. d.o.o., Z., (Ulica...), OIB ..., platiti tužitelju A. K. iz K., B., (Ulica...), OIB ... parnične troškove u iznosu od 3.970,07 (tritisućedevetstosedamdeseteurasedamcenti) € / 29.912,49 (dvadesetdevettisućadevetstodvanaestkunačetrdesetdevetlipa) kuna s prirpadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku petnaest dana."

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu iz svih dopuštenih žalbenih razloga. Tvrdi da je podneskom od 29. prosinca 2022. obavijestio prvostupanjski sud o tome da je povukao zahtjev za naplatu ne temelju osnove za plaćanje OV-6997/02, prilažući specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje F.-e iz koje je vidljivo da ukupno obustavljena/opozvana naplata iznosi 130.374,62 kn, pa je u vrijeme donošenja pobijane presude zahtjev za izravnu naplatu bio opozvan od strane tuženika. Tužiteljica više nije imala pravnog interesa za donošenje presude kojom se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim. U takvoj procesnoj situaciji tužiteljica je mogla povući tužbu i zatražiti parnični trošak ili preinačiti tužbeni zahtjev na način da zatraži povrat eventualnog ustegnutog iznosa. Osporava i odluku o parničnom trošku budući je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 17.303,69 eura ili 130.374,62 kn iako je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn. Povećanje vrijednosti predmeta spora na ročištu 17. siječnja 2023. nema procesnog učinka jer nisu postojali zakonski uvjeti za promjenu budući da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev te prvostupanjski sud nije donio rješenje kojim se utvrđuje nova vrijednost predmeta spora. Predlaže da se usvoji žalba, ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud nalazi da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava u ovršnom postupku pred F.-om Z., po svim računima tužiteljice koji se vodi po zahtjevu tuženika za izravnu naplatu od 3. ožujka 2022.

7. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je zaključkom prvostupanjskog suda broj Ovr-159/2022-2 od 22. travnja 2022. ovršenica, ovdje tužiteljica upućena u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koju je protiv nje pokrenuo ovrhovoditelj S. E. d.o.o., ovdje tuženik,  zahtjevom F.-i za izravnu naplatu 3. ožujka 2022., zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona,

- da je ovršenica u predmetu. broj Ovr-150/2022, nakon što je od strane F.-e obaviještena o podnošenju zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja, koji je na temelju ugovora o cesiji sklopljenog 29. svibnja 2017. sa Z. b. d.d. postao vlasnik dospjelih a nepodmirenih dugovanja cedenta, predložila da se donese rješenje kojim se nalaže F.-i odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava te da se pljenidbu i prijenos novčanih sredstava proglasi nedopuštenim,

- da je u predmetu nekadašnjeg Općinskog suda u Ivanić-Gradu broj Ovr--625/06 Z. b. d.d., Z. kao ovrhovoditelj vodila ovrhu protiv ovršenice A. K.,

- da je zadužnicu broja kod vjerovnika 9101499746 od 18. rujna 2002., ovjerenu istoga dana kod javnog bilježnika D. K. iz V. pod brojem OV-6997/02 izdala tužiteljica kao vlasnica obrta, i to u svojstvu dužnika Z. b. i da je izdana radi naplate vjerovnikove tražbine po Ugovoru o stambenom kreditu od 18. rujna 2002. br. ... kreditne partije br. ....,

- da je u toč. II zadužnice određeno da je dan dospijeća tražbine po Ugovoru o stambenom kreditu ili dan otkaza ili dan dostave zadužnice pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa za dužnika,

- da tuženik u zahtjevu za izravnu naplatu od 3. ožujka 2022., dostavljenog F.-i 7. ožujka 2022. traži naplata na temelju zadužnice OV-6997/02 od 18. rujna 2002., a u zahtjevu je naveo da je zadužnica ovršna 18. rujna 2002. i da je na zadužnicu stavljena potvrda ovršnosti,

- da je sud dopisom od 4. studenoga 2022. zatražio od tuženika da dostavi dokaz kada je predmetna zadužnica prvi puta podnesena na naplatu te sve isprave iz kojih proizlazi da je i kada dospjela osnovna tražbina te isprave iz kojih proizlazi osnova i visina osnovne tražbine prema tužiteljici, a koja je predmet ovršnog postupka, a što tuženik nije učinio,

- da je tuženik u podnesku od 29. prosinca 2022. obavijestio sud da je povukao u cijelosti svoj zahtjev za naplatu temeljem osnove za plaćanje OV-6997/02, a podnesku je priložio specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje F.-e iz koje je vidljivo da ukupno obustavljena/opozvana naplata iznosi 130.374,62 kn,

prvostupanjski sud zaključuje da tražbina iz zadužnice zastaruje kada i osnovna tražbina koja je osigurana zadužnicom, a tuženik, pozvan da dostavi dokaz kada je predmetna zadužnica prvi puta podnesena na naplatu te sve isprave iz kojih proizlazi da je i kada dospjela osnovna tražbina te isprave iz kojih proizlazi osnova i visina osnovne tražbine prema tužitelju, traženo nije dostavio sudu, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev i (izvansudsku) ovrhu proglašava nedopuštenom zbog nastupanja zastare potraživanja tuženika.

8. Suština tuženikove žalbe se sastoji u tome da je podneskom od 29. prosinca 2022. obavijestio sud o tome da je povukao zahtjev za naplatu ne temelju osnove za plaćanje OV-6997/02, prilažući specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje F.-e iz koje je vidljivo da ukupno obustavljena/opozvana naplata iznosi 130.374,62 kn, dakle da je u vrijeme donošenja pobijane presude zahtjev za izravnu naplatu bio opozvan od strane tuženika pa da tužiteljica više nije imala pravnog interesa za donošenje presude kojom se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim.

8.1. U odnosu na problematiziranje pravnog interesa tužiteljice za zatraženu pravnu zaštitu ukazuje se na recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u rješenju broj Rev 1012/2020-2 od 22. prosinca 2020.:

»Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog zakonskog članka, takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Dakle, razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite, zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji:

- kad je to posebnim propisima predviđeno - bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekim drugim izvanparničnim postupcima) - pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od tužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes,

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa,

- kad tužitelj ima "neki drugi" - dakle bilo koji određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, kada je tužitelj dužan da, u nedostatku presumpcije o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj prije navedenim rješenjem ovršnog suda upućen na pokretanje ove parnice (radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom) i to na temelju odredbe čl. 52. st. 3. OZ, to je tužitelj u konkretnom slučaju oslobođen obveze dokazivanja konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice. S obzirom da nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje i na odredbi čl. 56. st. 1. OZ ovdje je za ukazati na slijedeće. Nijednom odredbom OZ nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenja nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da je tužba postala nedopuštena. Dapače, iz odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrha proglašena nedopuštenom, jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Odredba čl. 56. st. 1. OZ razrada je navedene odredbe o protuovrsi koja tek omogućuje tužitelju da u postojećem parničnom postupku (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) zahtjeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio.

Dakle, odgovor na pravno pitanje naznačeno u reviziji je slijedeći:

"Tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenog u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena."«

9. U konkretnoj situaciji radi se o proglašenju nedopuštenom (izvansudske) ovrhe izravnom naplatom, koja se ne provodi pred sudom već je provodi F. po posebnom Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 68/18., 2/20., 47/20. i 46/20.), a ovlasti suda u tom postupku propisane su odredbom čl. 210. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 73/17. i 131/20.; dalje OZ) prema kojoj su ovlasti suda u postupku izravne naplate ograničene na odgodu izravne naplate i proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, sve po prijedlogu ovršenika, s tim da se na odgodu izravne naplate primjenjuju zakonske pretpostavke iz čl. 65. OZ za odgodom ovrhe, a na proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zakonske pretpostavke iz čl. 50. st. 1. OZ koje se odnose na žalbu protiv rješenja o ovrsi.

10. Analognom primjenom odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu proglašena nedopuštenom, na situaciju u kojoj je tijekom parnice radi proglašenja nedopuštenom (izvansudske) ovrhe tuženik povukao zahtjev za izravnu naplatu, a iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje od 29. prosinca 2022. proizlazi da je djelomično naplaćen glavni dug i kamata, valja zaključiti da tužiteljica ima pravni interes da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe vodi i nakon povlačenja zahtjeva za izravnu naplatu.

11. Budući da tuženik nije dostavio dokaze o tome kada je predmetna zadužnica prvi put podnesena na naplatu te isprave iz kojih se vidi osnova i visina te dospijeće tražbine izvornog vjerovnika (Z. b. d.d., Z.) prema tužiteljici, a na zadužnice izdane prije stupanja na snagu Ovršnog zakona iz 2010. koje su privatne isprave i na kojima je samo ovjeren potpis izdavatelja zadužnice, a ne solemnizirane isprave, se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.), to je računajući od dovršetka ovršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Ivanić-Gradu pod brojem Ovr-625/06 (2014.) do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu (3. ožujka 2022.) protekao zastarni rok (najkasnije 31. prosinca 2019.), slijedom čega je prvostupanjski sud proglašavajući ovrhu pljenidbom i prijenosom nedopuštenom zbog nastupanja zastare tražbine tuženika, i po ocjeni ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Stoga je trebalo na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u toč. I izreke, tj. odlučiti kao u toč. I izreke ove presude.

13. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP naložio tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.970,07 eura/29.912,49 kn, priznajući trošak prema vrijednosti spora u iznosu od 130.374,62 kn/17.303,69 eura, za koji je opozvano/obustavljeno potraživanje tuženika.

14. Osnovano tuženik prigovara da je tužiteljica u tužbi, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn te da njezin prijedlog na ročištu 17. siječnja 2023. da se opozvano odnosno obustavljeno potraživanje u iznosu od 130.374,62 kn utvrdi kao vrijednost predmeta spora nije polučio procesne učinke jer niti je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev niti je sud donio rješenje kojim se utvrđuje nova vrijednost predmeta spora.

14.1. Stoga je kod mjerodavne vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn, tužiteljici trebalo priznati po 100 bodova za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka od 13. rujna 2022. i 6. siječnja 2023. i za zastupanje na ročištima 4. studenoga 2022. te 17. siječnja i 1. ožujka 2023. te 50 bodova za pristup ročištu za objavu presude, ukupno 650 bodova, koji pomnoženi s vrijednošću boda (15,00 kn) i uvećani za PDV i sudske pristojbe tužbe i presude od po 56,41 eura daju ukupni parnični trošak tužiteljice od 1.730,38 eura (13.037,54 kn).

15. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP o parničnom trošku odlučiti kao u toč. I i II izreke ove presude.

16. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, već je djelomično uspio u odnosu na odluku o troškovima postupka. Ocjenjujući da je sa žalbom uspio u omjeru od 10 %, na temelju čl. 161. st. 1. i 2. ZPP trebalo je naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi razmjerni trošak žalbe u iznosu od 42,39 eura (319,39 kn), tj. o troškovima žalbe odlučiti kao u toč. III izreke ove presude.

U Zadru 8. kolovoza 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Blanka Pervan, v.r.