Poslovni broj: 19 Gž-1146/2022-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od suca Igora Delina, predsjednika vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Prosenice, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., …, protiv tuženice Z. b. d.d., Z., …, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku K. K. - odvjetniku u O. društvu M., K. & P. d.o.o., Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6223/21-11 od 20. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Z. b. d.d., Z. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6223/21-11 od 20. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvog stupnja suđeno je:

I.               Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija br. …, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 23.06.2008. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II.               Nalaže se tuženoj Z. B. D..D. , …Z., …, OIB: 92963223473 da tužitelju D. B., … Z., …, OIB: … isplati iznos od 4.900,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 10.07.2008. do isplate, sve po stopi koja se do 31.srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana,

III.              Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 5.125,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica Z. b. d.d., Z. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe Ugovora kojim je ugovorena obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova je jasna, lako uočljiva i razumljiva. U svom iskazu od 2. lipnja 2022. tužitelj je uvodno rekao da prilikom pregovaranja o kreditu nije bilo govora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, dok je u daljnjem iskazu pobio svoje prethodne navode jer je rekao: " Pitao sam da li možemo zaobići tu naknadu obrade kreditnog zahtjeva ili smanjiti, oni su rekli da je to nemoguće i da je to tipizirani dio ugovora". Iz navedenog nesporno proizlazi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja predmetne naknade. Ugovorna odredba bila je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva iz razloga jer je tužitelj o njoj u cijelosti bio informiran jer se, kako je sam naveo, o toj ugovornoj odredbi pregovaralo tako da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora tražio njezino sniženje. Upravo stoga nije jasno na temelju čega sud u toč. 6. izvodi zaključak kako tužitelj nije znao da obveza plaćanja naknade postoji, a kamoli da mu je naplaćena. Prvostupanjski sud propušta utvrditi temeljem čega bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana, pa je u tom dijelu obrazloženje presude manjkavo i kontradiktorno s izrekom. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, sama po sebi ne znači da nije potrebno posebno dokazati da je došlo do značajne neravnoteže. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o njoj nije pregovaralo, kako je to i navedeno u presudi Suda Europske unije od 14. ožujka 2013., Aziz, C-415/11, što je sud u konkretnome propustio učiniti i nije obrazložio u čemu bi se odražavala ta značajna neravnoteža. Osim toga, kada bi i bile utemeljene tvrdnje tužitelja o uzroku ništetnosti te odredbe Ugovora, ne bi bile od značaja jer je Ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tužitelj je izrijekom pristao na navedeni iznos kao i otplatnu tablicu. Za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora potrebno je poći od odredbe čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., te čl. 96. i čl. 98. istog Zakona. Radi se o odredbama koje su inkorporirane u taj Zakon temeljem Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ. Navedena odredba propisuje načelo transparentnosti, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Naglasak je na odgovoru na pitanje je li potrošač shvatio ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, odnosno je li mu bilo poznato koju novčanu obvezu i u kojem iznosu mora ispuniti. Da bi sud utvrdio određenu odredbu nepoštenom potrebno je uzeti u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Iz obrazloženja presude ne proizlazi da je sud uzeo u obzir sve okolnosti, već samo iskaz tužitelja. Nije uzeo u obzir da 2008. kada je zaključen Ugovor o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja ulazne naknade a kada je ono uvedeno u hrvatsko zakonodavstvo izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 2013., zakonodavac je u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da Pravilnikom pobliže definira naknade i pitanja s tim u vezi, pa je tako 31. siječnja 2014. i donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u čl. 3. dopuštena predviđena naknada za obradu kredita. Zakonodavstvo RH samo je formaliziralo ono što se već godinama ugovaralo u ugovorima o kreditu te je izričito utvrđeno da te naknade ovise o tarifi, odnosno aktu vjerovnika. U bankarskom se poslovanju naplaćuju razne naknade koje se iz perspektive zakonodavca i regulatora ne smatraju spornim. Notorno je da banke naplaćuju naknade za obradu kredita i da se iz samog naziva može shvatiti o kakvim se troškovima radi i nije potrebno da tuženica kao banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Tužitelj je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu. Kad je riječ o izračunu visine naknade riječ je o matematičkoj operaciji koju bez poteškoća može utvrditi svaki pažljivi potrošač. Za utvrđenje postojanja znatne neravnoteže sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja i mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade nerazmjeran u odnosu na iznos kredita. Tužitelju je kao razumnom potrošaču moralo biti poznato da tuženica kao banka ima troškove obrade svakog kreditnog zahtjeva, pa ni jedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženice bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sud prvog stupnja uopće nije proveo test nepoštenosti, pa je prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja zauzima pogrešan zaključak u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, ali restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju, u konkretnome u petogodišnjem roku, budući da je riječ o potraživanu iz stjecanja bez osnove. Pravna teorija potvrđuje stajalište tuženice kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva potrebno ograničiti na zakonom propisan zastarni rok koji se ima računati od dana plaćanja, što u konkretnom slučaju znači da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je naknada plaćena 2008. Sud prvog stupnja, nadalje, ne utvrđuje i ne obrazlaže da bi se u konkretnom slučaju tužitelj imao smatrati potrošačem. Odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti. Status potrošača se ne presumira, već ga je potrebno utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Prigovara odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke. Tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku jer je prvostupanjski sud trebao odbiti zahtjev tužitelja i tuženici dosuditi cjelokupni trošak. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), a na koju ukazuje žalba, jer je u obrazloženju presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista može ispitati.

5.1. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj … sklopljenog 23. lipnja 2008. između tuženice kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati sve naknade i troškove za odobrenje kredita, sadržane u čl. 2. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade i troškova za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 4.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje je tuženica neosnovano stekla temeljem nepoštene, ništetne odredbe navedenog Ugovora o namjenskom kreditu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim tuženičin prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 9. srpnja 2008. naplatila od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, da prilikom zaključenja Ugovora nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani čime je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidbi, u smislu odredbe čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita, nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 70/07, 125/05, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), te odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženici, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženice, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženica u postupku i nije osporila.

10. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja D. B. saslušanog kao stranke, na ročištu od 2. lipnja 2022. (l.s. 67), na temelju kojeg je utvrdio da je tužitelj prihvatio i ispoštovao navedenu ugovornu odredbu, unaprijed sročenu od strane tuženice.

11. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o namjenskom kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na tuženicu, koja je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istog članka ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84719 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada , čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

16. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a sam je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način i po kojim kriterijima formirati visina sporne naknade iz toč. 2 Ugovora, protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno stoga jer je tuženica, nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ukazuje nepoštenom prema tužitelju kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na Banku.

17. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. da ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ostale ugovorne naknade koje su predmetom ovog spora.

18. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.900,00 kn, čija visina među strankama nije sporna te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno usvojen tužbeni zahtjev s pripadajućim zateznim kamatama. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pritom je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare kojeg je istakla tuženica, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravni stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

19. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. ZPP, što tuženica svojim paušalnim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.

20. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem po čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru 8. kolovoza 2023.

              Predsjednik vijeća

              Igor Delin, v.r.