Poslovni broj: 7 Gž-1169/2021-3.

 

 

                                                                                                                

 

 

                                                

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod                                                                

                                                                            Poslovni broj: 7 Gž-1169/2021-3.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Ilak, predsjednice vijeća, Irene Dikanović Terzić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Slavena Vidmar, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K., OIB: …, O., zastupanog po punomoćniku D. H., odvjetniku u O., protiv tuženika G. R., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buje, od 21. srpnja 2021., poslovni broj: P-386/2019-87., u sjednici vijeća održanoj 8. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Žalba tužitelja B. K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buje od 21. srpnja 2021., poslovni broj: P-386/2019-87.

 

II. Odbija se tužitelj B. K. sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, a tuženik G. R. sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj B. K. iz O., OIB …, vlasnik nekretnina koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Buzet nose oznaku …, … i k.č.br. … sve upisane z z.k.ul. … k.o. … R., u cijelosti, što mu je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove pravomoćne presude ishodi uknjižbu prava vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnina tuženika koje nose oznaku …, … i k.č.br. … sve upisane u z.k.ul. … k.o. 302198 R., na svoje ime i u svoju korist, u 1/1 dijela.

 

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku počam od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana."

 

III/ Nalaže se tužitelju da tuženiku isplati parnični trošak u ukupnom iznosu od 38.710,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana.”

 

2. Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP). U žalbi navodi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tužitelj u žalbi navodi da članak  115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje: ZV) uopće ne određuje da se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišne knjige kako to pogrešno u presudi navodi prvostupanjski sud, te da je stoga u tom dijelu prvostupanjska presuda nejasna. Nadalje tužitelj u žalbi navodi da iz razloga prvostupanjske presude se ne može zaključiti na koji način iskoristiti mogućnost stjecanja prava vlasništva odlukom suda kako je to predviđeno člankom 14. stavkom 1. ZV, jer je prvostupanjski sud primijenio odredbe koje se odnose na stjecanje prava vlasništva uknjižbom u zemljišne knjige odnosno valjanosti ugovornih odredbi i slično. Tužitelj nadalje ističe da je zaključak suda o zastarijevanju zahtjeva potpuno neutemeljenim. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno poklonio vjeru  iskazu  tuženika  oko plaćanja energetskog certifikata, odnosno prekida zastare. Tužitelj u žalbi navodi da je izdavanjem potvrde od strane tuženika između parničnih stranaka nastao pravni odnos iz članka 32. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11,78/15, 29/18), a ne ugovor o hipoteci odnosno osnivanju založnog prava na nekretninama kako to tumači tuženik i prvostupanjski sud. Posebno u žalbi ističe kako prvostupanjski sud tijekom postupka nije odredio o kakvom se zapravo pravnom poslu ili odnosu radi između stranaka te koje obveze proizlaze iz navedene potvrde, a da bi onda sa sigurnošću mogao utvrditi da neka obveza postoji ili ne postoji , odnosno zastarjeva i u kojem zastarnom roku.  Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji i da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.  Traži trošak sastava žalbe.

 

3. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi navodima žalbe i predlaže da se žalba odbije i prvostupanjska presuda potvrdi. Traži trošak sastava žalbe.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik nekretnine koja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, Zemljišno knjižni odjel Buzet nosi oznaku …, … i kč. br. … sve upisane u zk.ul. … k.o. R. u cijelosti, što da mu je tuženik dužan priznati i trpjeti da temeljem pravomoćne presude  ishodi uknjižbu prava vlasništva na suvlasničkom djelu ovih nekretnina tuženika.

 

5.1. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi utvrdio:

 

- da su tužitelj i tuženik na nekretninama upisanim u zk. ul. … k.o. R. i to kč. br. …, … i kč. br. … uknjiženi kao suvlasnici svaki u ½ dijela;

- da je tuženik 18. travnja 1995. potpisao potvrdu prema kojoj na dan potpisivanja izjave duguje tužitelju iznos od 65.000,00 DEM, koji iznos mu je tužitelj posudio radi isplate njegovog dijela zajedničke seoske kuće sa štalom i pripadajućim zemljištem u R. P.  koju nekretninu su zajednički kupili tijekom1994. te da je u navedenoj izjavi naveo da u slučaju nemogućnosti vraćanja posuđenog iznosa ovlašćuje tužitelja da se temeljem navedene potvrde uknjiži na njegovom suvlasničkom dijelu nekretnina u R. P. i da se u potvrdi obvezao da će dug vratiti u roku od 4 godine;

- da su 5. rujna 1994. tužitelj kao kupac i I. H. kao prodavatelj sklopili Kupoprodajni ugovor prema kojem je tužitelj kupio predmetne nekretnine i da je kupoprodajna cijena iznosila 25.000,00 DEM, te da je istoga dana ( 5. rujna 1994.)  sklopljen i Anex kupoprodajnog  ugovora prema kojem je na strani kupca nekretnine naveden i tuženik G. R. ;

- da je 18. travnja 1995. tuženik sastavio i pisanu oporuku i vlastoručno ju potpisao i prema toj oporuci je svoju imovinu u R. P. za slučaj smrti ostavio tužitelju jer je kuća kupljena novcem tužitelja;

- da su 13. lipnja 2003. obje parnične stranke sastavile  pisanu oporuku pred svjedocima  prema kojim svoju imovinu za slučaj smrti ostavljaju jedan drugom;

-  da je tuženik potvrdu  od 18. travnja 1995. i oporuku od 18. travnja 1995. sastavio jer je toga dana otišao na ratište i htio je osigurati tužitelja za slučaj svoje smrti;

- da su tužitelj i tuženik od 1994. do 2005. bili životni partneri;

- da je tuženik bio u izrazito lošim odnosima sa svojim roditeljima i obitelji u vrijeme sastavljana potvrde i oporuke od18. travnja 1995;

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi u vrijeme sastavljanja potvrde od 18. travnja 1995. u uređenje kuće bilo uloženo oko 105.000,00 DEM  ( 130.000,00 DEM-25.000,00 DEM=105.000,00 DEM);

- da je iznos od 1.000,00 kuna tuženik platio tužitelju za plaćanje energetskog certifikata , a ne za plaćanje duga u svezi kupnje predmetne nekretnine.

 

5.2. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je potvrda od 18. travnja 1995. potpisana od strane tuženika jer je on odlazio na ratište i želio je osigurati tužitelja kao svog životnog partnera ukoliko se njemu nešto dogodi, te da tužitelj u trenutku sastavljanja potvrde nije posudio tuženiku 65.000,00 DEM za kupnju predmetne nekretnine jer je prema provedenim dokazima predmetna nekretnina kupljenja za iznos od 25.000,00 DEM. Pri tome posebno ističe da su 13. listopada 2003. parnične stranke sastavile oporuke pred svjedocima, gdje su za slučaj smrti suvlasniče dijelove na predmetnim nekretninama ostavili jedan drugom, pri čemu predmetna potvrda nije spominjana.

 

5.3. Prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude također zaključuje da je potvrda od 18. travnja 1995. ništava i da temeljem iste tužitelj ne može steći pravo vlasništva, prema članku 114. ZV, a u vezi s člankom 115. ZV.

 

5.4. Mišljenja je da se nisu ispunile zakonske pretpostavke da bi tužitelj deklaratornom tužbom mogao tražiti pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer iz potvrde nije vidljivo o kojoj se točno nekretnini radi jer nije naveden broj katastarske čestice, zk. uložak niti katastarska općina, te ističe da su prema ZV ništetne odredbe kojima je ugovoreno da će zalog prijeći u vlasništvo vjerovnika ako dug ne bude plaćen u određeno vrijeme , te smatra da je i to razlog ništetnosti ove potvrde.

 

5.5. Prvostupanjski sud u razlozima presude također zaključuje da kad bi se u konkretnom slučaju radilo o kondemnatornom zahtjevu da je takav zahtjev zastario jer je  potvrda izdana 18. travnja 1995. a tužba je podnesena više od dvadeset godina kasnije.

 

6. Suprotno navodima žalbe po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju s ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Prvostupanjski sud je u razlozima presude jasno obrazložio iz kojega razloga je zaključio da tuženik tužitelju u trenutku potpisivanja potvrde od 18. travnja 1995. nije posudio  iznos od 65.000,00 DEM. Naime, sam tužitelj prilikom saslušanja nije tvrdio da mu je tuženik 18. travnja 1995. dugovao navedeni iznos jer je sporna nekretnina kupljena 7 mjeseci ranije za  ukupni iznos od 25.000,00 DEM, a ni tužitelj nije tvrdio da je do trenutka potpisivanja ove potvrde u obnovu objekta uloženo 105.000,00 DEM (105.000,00 DEM +25.000,00 DEM=130.000,00 DEM :2=65.000,00 DEM).  Sam tužitelj je u svom iskazu jasno naveo da je 18. travnja 1995. tuženik napisao na listu papira oporuku pisanu rukom  jer je tuženik bio u jako lošim odnosima sa svojom obitelji , te da se bojao ako mu se nešto desi da će on imati problema sa njegovom obitelji i da su tu oporuku pokazali odvjetniku sada pokojnom S. R., ali da je odvjetnik nakon što je vidio oporuku sastavio predmetnu potvrdu od 18. travnja 1995.  i rekao im je da se na predmetnoj potvrdi ovjeri potpis kod javnog bilježnika. Tužitelj je nadalje u svom iskazu naveo da su on i tuženik prekinuli vezu 2005. te da su se dogovorili da će nakon prodaje predmetne nekretnine on dobiti veći dio novca, te da se kuća prodala da ovog postupka ne bi niti bilo jer bi se oni razdijelili.

 

8.  Nadalje prvostupanjski sud je pravilno zaključio da predmetna potvrda nevezano za postojanje duga tuženika prema tužitelju u iznosu  od 65.000,00 DEM nije podobna da se temeljem iste tužitelj uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama jer u potvrdi nisu navedeni podatci o katastarskim česticama i zemljišno knjižnom ulošku, te je potvrda izdana u obliku ovlaštenja tužitelju od strane tuženika  pod uvjetom da on ne podmiri dugovanje.

 

8.1. Točno je da konkretna potvrda nije ugovor o zalogu, kako to pravilno  u žalbi navodi tužitelj jer  iz potvrde proizlazi da ista predstavlja jednostranu izjavu tuženika kao dužnika, kojom je tuženik  kao dužnik, u svrhu osiguranja tražbine tužitelja kao vjerovnika dao ovlaštenje tužitelju da kao vjerovnik svoje potraživanje  po dospijeću namiri stjecanjem vlasništva na njegovoj imovini.

 

8.2. Međutim, po ocjeni ovoga suda na ovu potvrdu se ne može primijeniti članak 32. i članak  37. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO/05) kako to u žalbi navodi tužitelj , odnosno članak 403. i 408. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95 dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja potvrde, jer predmetna potvrda ne predstavlja ugovor između parničnih stranaka već jednostranu izjavu tužitelja.

 

9. Po ocjeni i ovoga suda pravo vlasništva tužitelja se ne može u konkretnom slučaju osnovati jednostranom izjavom volje tuženika kao vlasnika predmetne nekretnine već samo na temelju pravnog posla sa stjecateljem, odnosno tužiteljem , a u konkretnom slučaju iz priložene isprave ne proizlazi da je  tužitelj zaključio  ugovor s tuženikom u smislu članka 403. ZOO . Dakle, predmetna potvrda ne  može predstavljati temelj za uknjižbu prava vlasništva tužitelja na suvlasničkom dijelu nekretnine tuženika, čak i da je postojao dug tuženika prema tužitelju.

 

10. Naime, prema članku 557. stavku 1. ZOO/91 ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete, pa bi se u konkretnom slučaju za oslobođenje obveze tuženika na povrat pozajmljenog novca, trebao postojati ugovor parničnih stranaka da se tuženik može osloboditi obveze na povrat pozajmljenog novca ispunjenjem neke druge činidbe.

 

11. Slijedom navedenog   predmetna potvrda po svom  obliku i sadržaju nije valjana pravna osnova za stjecanje prva vlasništva, čak i u slučaju da je dug tužitelja prema tuženiku postojao.

 

12. Prema odredbi članka 114. st. 1. ZVDSP vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Prema stavku 2. istog članka, na temelju stavka 1. ovog članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

 

13. Prema članku 119. stavku 1. ZVDSP vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

14. Prema odredbi članka  120. stavka 1. ZVDSP vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu.

 

15. S obzirom na tako navedene odredbe, pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla, stječe se upisom tog prava u zemljišnu knjigu.

 

16. Prema članku 126. stavku 1. i 2. ZV propisano je da se odlukom suda ili drugoga tijela stječe  vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom, te se pravo vlasništva stječe  u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi.

 

17. Valja razlikovati sudsku odluku donesenu u parnici povodom spora o vlasništvu između stranaka i odluku suda ili drugog tijela kojom se stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom. U prvom slučaju vlasništvo je već stečeno po nekom drugom temelju, a u sudskoj odluci je samo deklarirano. U drugom slučaju riječ je o konstitutivnom i orginarnom stjecanju vlasništva.

 

18. Stjecanje vlasništva odlukom javne vlasti (sudbene, ovršne, zakonodavne) moguće je samo ako to zakon odredi npr. stjecanjem ovršnim putem na temelju odluke o dosudi, razvrgnućem suvlasništva zajednice nekretnina, zatim rješenjem o izvlaštenju, komasaciji, potom u primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i 81/02), kada se donose odluke o vraćanju nekretnine (Rev-1550/16 od 12. travnja 2017.)

 

19. Oblici stjecanja na temelju odluke suda i druge vlasti su javna dražba, stečajni postupak, razvrgnuće suvlasničke zajednice naknada za oduzetu imovinu, izvlaštenje, komasacija, arondacija agrarna reforma i uzurpacija.

 

20. Obzirom na sve navedeno u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost za stjecanje prava vlasništva odlukom suda, kako to u žalbi navodi tužitelj, jer tužitelj vlasništvo suvlasničkog dijela nekretnine tuženika  nije stekao prije podnošenja tužbe da bi se u sudskoj odluci samo deklariralo, a ni zakonom nije propisana mogućnost stjecanja vlasništva kako to tužbenim zahtjevom  zahtjeva tužitelj.

 

20.1. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom.

 

21. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavak 1. ZPP-a, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

22. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 2. ZPP-a.

 

23. Tužitelj je odbijen odbijeni sa zahtjevom za nadoknadom troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio, a tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice, sve sukladno članku 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 8. kolovoza 2023.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća                                                                                                                 

                                                                                                     Draženka Ilak