1                                    Poslovni broj: 10 Us I-275/2023-5

 

   

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

       Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-275/2023-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidaković, u upravnom sporu tužitelja S. M. iz B. L., K. ulica …, B. i H., zastupan po opunomoćenici tužitelja za primanje pismena S. B. iz O., N. c. …, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, 1. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/II-224-04/21-01/33, URBROJ: 511-01-203-22-2 od 20. rujna 2022.

Obrazloženje

             

1. Rješenjem Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Ogulina, broj: 511-05-09-90-UP/I-10/3-2021 od 1. travnja 2021., odbijen je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva Saše Mihajlovića.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-224-04/21-01/33, URBROJ: 511-01-203-22-2 od 20. rujna 2022., odbio žalbu tužitelja.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenje tuženika, te u bitnome navodi da je podnio zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Imajući u vidu da je tužitelj pravodobno podnio zahtjev, te da ispunjava sve uvjete za upis u evidenciju hrvatskih državljana, kao i da nema primjedbi iz članka 8. stavka 1. točke 5. navedenog, Zakona, tužitelj smatra da je i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakonito. Osporeno rješenje da  upućuje na "kontinuitet državljanstva", te da je isti propisan člankom 30. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te da je navedenom odredbom zakonodavac priznao prava koja su stečena za vrijeme važenja starog zakona, da konkretna odredba nema ograničavajući karakter i istom da se ne zadire u prava stečena za vrijeme važenja Zakona o državljanstvu SR Hrvatske. Mišljenja je da treba primijeniti materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a ne materijalno pravo koje je ukinuto člankom 37. Zakona o hrvatskom državljanstvu. U prilog ovoj tvrdnji da ide i činjenica da je zakonodavac člankom 35. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisao da će se postupci pokrenuti na temelju Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske dovršavati po odredbama važećeg Zakona o hrvatskom državljanstvu i stoga smatra da je zakonodavac bio nedvosmislen i jasan kada je u pitanju primjena odredaba kojima se ureduje pitanje upisa u evidenciju državljanstva. Navodi da je osporeno rješenje je i protuustavno i da Zakon o hrvatskom državljanstvu nema odredbi koje bi predstavljale ograničenje u ostvarivanju prava, kada je u pitanje vrijeme rođenja, te citira odredbu članka 16. stavak 1. Ustava Republike. Uzimajući u obzir, da važećim Zakonom o hrvatskom državljanstvu, nije ograničeno stjecanje državljanstva za osobe rođene prije 8. listopada 1991., tužitelj je stava da je pobijano rješenje i tumačenje Zakona o hrvatskom državljanstvu protuustavno. Slijedom toga, tužitelj je stava da se na ispravno utvrđeno ¿činjenično stanje ne mogu primjenjivati odredbe zakona koji su stavljeni van snage, odnosno da se prvostupanjske i drugostupanjske odluke ne mogu zasnivati na tumačenjima ili već zauzetoj praksi, već da iste moraju biti zasnovane na pozitivno pravnim odredbama, te predlaže da se poništi rješenje tuženika.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije 8. listopada 1991., tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 1 138/21), ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. tog Zakona i da se njegov zahtjev mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme tužiteljevog rođenja. Vezano za tužbeni navod da je trebalo primijeniti materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a ne materijalno pravo koje je ukinuto člankom 37. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te da tome u prilog govori i članak 35., ističe da je tužiteljev zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana odbijen temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle temeljem odredbe važećeg Zakona, da je u obrazloženju pobijanog rješenja objašnjeno značenje postupka utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odnosno državljanskog kontinuiteta, i koji da se propisi primjenjuju u tom postupku. Što se tiče odredbe članka 35. Zakona, pojašnjava da su u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, na dan 8. listopada 1991., u tijeku bili postupci po zahtjevima za stjecanje hrvatskog republičkog državljanstva i saveznog jugoslavenskog državljanstva sukladno odredbama Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. Naravno da je u okolnostima osamostaljenja Republike Hrvatske i raskida svih veza sa SFRJ bila potrebna odredba članka 35. koja da je propisivala prije navedeno jer da se socijalistički zakon iz 1977., u vezi propisanih uvjeta za primitak u hrvatsko republičko i jugoslavensko državljanstvo, pozivao na uvjete propisane saveznim Zakonom o državljanstvu SFRJ iz 1976., a čije da je važenje na području Republike Hrvatske prestalo s danom 8. listopada 1991. Vezano za ostale tužbene navode, da je očito da tužitelj nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti, već da izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. i potpuno je pogrešno tumači. Da hrvatsko državljanstvo podrijetlom, temeljem članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, mogu stjecati samo djeca i osobe rođene nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojima su oba ili jedan roditelj bili hrvatski državljani u trenutku njihovog rođenja, da se podrazumijeva samo po sebi jer da bi se tužiteljevim tumačenjem zadiralo u prijašnje propise i odredbu članka 30. stavka l. istog Zakona. Tužitelj inzistira da mu se utvrdi kako je stekao hrvatsko državljanstvo sukladno pozitivnim propisima važećim na dan podnošenja zahtjeva, kao da odredba članka 30. stavka 1. nije dio važećeg Zakona o hrvatskom državljanstvu i ne uočava činjenicu da odredba članka 30. stavka 1. istog Zakona nije ukinuta, brisana, niti mijenjana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. Odredbom članka 30. stavka l . da je uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 8. listopad 1991. Načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva da je jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koje da bi tužiteljevim tumačenjem neograničene primjene odredbe članka 5. stavka 2. Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu što nije bio cilj zakonodavca. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona, da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III1895/2001 od 16. veljače 2005., broj: U-111-16125/2005 od 16. prosinca 2009. i broj: U-1112489/2008 od 4. srpnja 2012. Iako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, da je smisao isti. Osim toga, zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020., donosila posebna odredba članka 30.a stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije 8. listopada 1991. ako bi se, prema tužiteljevom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju da je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Ujedno ukazuje da je u odredbi članka 5. stavka 2. Zakona riječ o osobama rođenima u inozemstvu. Slijedom iznijetog, budući je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine, da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak l. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da se po istim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona ne može primijeniti na tužitelja. Takva primjena odredbe članka 5. stavka 2. Zakona da je potvrđena i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2380/22-4 od 26. siječnja 2023.

 

5. Kako činjenice među strankama nisu sporne, već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj upravni spor riješen bez održavanja rasprave na temelju odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u daljnjem tekstu: ZUS).

 

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz svih razloga koje je detaljno i iscrpno obrazložio tuženik u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, a koje razloge u cijelosti prihvaća i Sud.

 

7. Odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19 dalje: ZHD), propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu toga Zakona. Prema st. 4. navedenog članka, utvrđivanja netom spomenute pretpostavke obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja, Ako utvrdi da su ispunjenje sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjenje sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem. 

 

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 6. ožujka 2020. podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Utvrđeno je da je tužitelj rođen …. u B. L., B. i H., da je otac tužitelja B. M. državljanin B. i H., a njegova majka L. M., da je državljanka R. H., te su oba roditelja tužitelja imali zajedničko prebivalište u B. i H. u vrijeme rođenja tužitelja. Iz Uvjerenja grada Banja Luke od 28. siječnja 2020. proizlazi da je tužitelj državljanin Bosne i Hercegovine koja činjenica je upisana u matičnu knjigu rođenih za područje Banja Luke.

9. U vrijeme rođenja tužitelja bio je na snazi Zakon o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/77), kojim je u odredbi članka 4. stavak 1. točke 1. navedenog Zakona bilo propisano da će hrvatsko državljanstvo podrijetlom steći dijete čija su oba roditelja hrvatski državljani u trenutku djetetovog rođenja. Ukoliko je samo jedan roditelj hrvatski državljanin, a drugi državljanin neke druge republike bivše SFRJ, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo temeljem sporazuma roditelja (točka2.), a u slučaju da nema sporazuma roditelja, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su roditelji imali prebivalište na području Republike Hrvatske, a ako roditelji nisu imali zajedničko prebivalište u Republici Hrvatskoj, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih u Republici Hrvatskoj.

10. U vrijeme rođenja tužitelja također je bio na snazi i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ ("Službeni list SFRJ" broj 58/76) koji je u članku 22. sadržavao odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu pa je tako odredbom stavka 1. navedenog članka Zakona bilo propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja, dok je odredba stavka 2. istog članka propisivala da će dijete čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj.

 

11. Što se tiče navoda tužitelja da je trebalo primijeniti materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, u pravu je tuženik kada navodi da je njegov zahtjev odbijen prema članku 30. stavak 1. ZHD-a i u potpunosti se Sud slaže sa obrazloženjem tuženika iz odgovora na tužbu.

12. Tužitelj je već samim rođenjem stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine prema tada važećem Zakonu o državljanstvu, zbog čega ne ispunjava uvjet za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 1. ZHD-a, obzirom da se po istim propisima savezno jugoslavensko državljanstvo moglo imati samo jedno republičko državljanstvo. S tim u svezi upućuje se tužitelja i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1895/01 od 16. veljače 2005., broj: U-III-16125/05 od 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/08 od 4. srpnja 2012., kao i na noviju presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2380/22-4 od 26. siječnja 2023.

 

13. Stoga je pravilno tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da se odredbe članka 4. i 5. Zakona odnose po prirodi stvari na novorođenu djecu i osobe rođene za vrijeme važenja Zakona, to jest rođene nakon 8. listopada 1991. kada je stupio na snagu navedeni Zakon, a na osobe rođene prije stupanja na snagu Zakona, dakle djecu rođenu za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ, ondašnja Bosna i Hercegovina, u kojoj je tužitelj rođen, nije bilo inozemstvo u odnosu na SR Hrvatsku i primjenjuje se odredba članka 30. stavak 1. Zakona koja nije mijenjana niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj 102/19, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020.

 

14. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

15. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

U Rijeci 1. kolovoza 2023.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Danica Vučinić

 

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. a i članak 66. stavak 5. ZUS).