Poslovni broj: 8 Kž-29/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kž-29/2023-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene S. A. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. u vezi čl. 215. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženice Senke Alić Banjan i optuženog T. G. d.o.o. O. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: 39 K-354/2021-16 od 27. listopada 2022., na sjednici održanoj 1. kolovoza 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbijaju se žalbe optužene S. A. B. i optuženog T. G. d.o.o. O. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj: 39 K-354/2021-16 od 27. listopada 2022. je, na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 7/11 – Odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13 i 145/13, 152/17,70/17,126/19, 130/20 i 80/22 u nastavku teksta ZKP/08 – sud prvog stupnja pogrešno je naveo broj Narodnih novina 130/20), stavio izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Osijeku broj K-102/2014-2 od 19. svibnja 2014. u odnosu na optuženicu S. A. B. i optuženo T. G. d.o.o. O. za graditeljstvo i usluge i predmetna kaznena djela.

 

1.1.              Istom presudom su, optuženica S. A. B. i optuženo trgovačko društvo G. d.o.o. O. za graditeljstvo i usluge, proglašeni krivima i to za kazneno djelo pod točkom 1.) izreke presude, optuženica S. A.-B. zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st 3. u vezi čl. 215. st. 2. i 3. KZ/11 (sud prvog stupnja propustio je navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve Narodnih novina u  kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama), a optužena pravna osoba trgovačko društvo G. d.o.o. O. za graditeljstvo i usluge djelom pod točkom 2.) izreke ne postupanjem po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama bila odgovorna za kazneno djelo protiv opće sigurnosti, teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. u vezi čl. 215. st. 2. i 3. KZ/11, u vezi čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ br. 151/03, 110/07, 45/11 i 143/12), te je na temelju istih zakonskih propisa, na temelju čl. 44. st. 1. KZ/11 i čl. 3. st. 1. i 10. st. 2. Zakona odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela optuženicu S. A. B. osudio na način da joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa joj je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženica S. A. B. u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženo trgovačko društvo G. d.o.o. O. za graditeljstvo i usluge, temeljem istih zakonskih propisa te čl. 3. st. 1. i 10., st. 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela osudio na način da mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 kuna (slovima: pedeset tisuća kuna) / 6.636,14 eura[1], koje je optužena pravna osoba dužna platiti u roku od 3 (tri) mjeseca po pravomoćnosti presude. Ako optuženo trgovačko društvo G. d.o.o. O. za graditeljstvo i usluge ne plati u određenom roku novčanu kaznu, novčana kazna će se naplatiti prisilno.

 

1.2.              Na temelju čl. 148 st. 1 u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i st. ZKP/08 svaki od optuženika ponaosob je dužan na ime paušala sudu platiti iznos od 2.000,00 kuna (slovima: dvije tisuće kuna) / 265,45 eura, u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude te na ime ostalih troškova kaznenog postupka solidarno naknaditi iznos od 6.216,00 kuna (slovima: šest tisuća dvijestotine šesnaest kuna)/825,00 eura, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

2.              Protiv te presude žale se optuženica S. A. B. po branitelju R. Z., odvjetniku, te optuženo trgovačko društvo T. G. d.o.o. O. po predstavniku B. B. L., odvjetnici.

 

2.1.              Optuženica S. A. B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ju se oslobodi optužbe, a podredno da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u smislu žalbenih razloga.

 

2.2.              Optuženo trgovačko društvo G. d.o.o. O. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba ZKP-a te oduke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine  i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno da istu preinači na način da optužbu odbije i donese oslobađajuću presudu.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-34/2023-3 od 20. siječnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalbe nisu osnovane.

 

6.              Optužena S. A. B. u žalbi upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, čije ostvarenje u bitnome nalazi u tome da  je izreka pobijane presude proturječna sama sebi, dok su razlozi koji se u istoj navode o odlučnim činjenicama kontradiktorni sa iskazima danim u postupku.

 

7.               Optuženo Trgovačko društvo G. d.o.o. također smatra da je prvostupanjski sud  ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, time što je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i razlozima presude, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji se navode potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, ta da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

8.               Vezano za žalbu optužene S. A. B. zbog citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj žalbeni sud primjećuje da iz cjelokupnog konteksta žalbe proizlazi da se pod tu žalbenu osnovu podvode samo žalbene tvrdnje kojima se upire da se iz izreke pobijane presude ne može nedvojbeno i na siguran način razaznati da li se tereti da je bila svjesna da se konkretni radovi u kojim je sudjelovao oštećenik obavljaju na inkriminirani način, pa da je time prešutno dozvolila da se isti obavljaju upravno na taj način, lakomisleno smatrajući da se ništa neće dogoditi, čime očito upire na proturječnost izreke pobijane presude.

 

Što se tiče dijela žalbe u kojem se argumentira žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud citiranu bitnu povredu  odredaba kaznenog postupka ostvario i time što su razlozi koji se u pobijanoj presudi navode o odlučnim činjenicama kontradiktorni sa iskazima danim u postupku, ovaj žalbeni sud primjećuje da se suštinski radi o navodima kojima se ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, kakve žalbene tvrdnje, međutim, ne ulaze u okvire bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

8.1.               Žaliteljica nije u pravu kada u žalbi smatra da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi.

 

Prije svega, valja primijetiti da se optuženica u ovom predmetu tereti za modalitet počinjenja kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. u svezi čl. 215. st. 2. i 3. KZ/11 koji čini onaj tko iz nehaja ne postavi propisane naprave za zaštitu na radu te ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena teška tjelesna ozljeda druge osobe.

 

Prema tome, bitno obilježje djela sastoji se u propustu počinitelja da osigura postavljanje naprave za zaštitu na radu a koje je sukladno propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama dužan postaviti, i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena teška tjelesna ozljeda druge osobe, u svezi čega valja napomenuti da je posljedica ovog djela stvaranje konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi, dok nastupanje teške tjelesne ozljede predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti.

 

Dakle, riječ je o kaznenom djelu koje se ostvaruje nečinjenjem. Prema odredbi iz čl. 20. st. 2. KZ/11 kazneno djelo ostvaruje nečinjenjem onaj tko propusti spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice kaznenog djela ako je pravno obvezan spriječiti nastupanje takve posljedice i ako je propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju djela.

 

Povezujući činjenični opis djela sa sadržajem citirane odredbe iz čl. 20. st. 2. KZ/11 i ranije izloženim modalitetom počinjenja predmetnog kaznenog djela za koji se optuženica tereti, ovaj žalbeni sud primjećuje da su u činjeničnom opisu djela na dovoljno jasan, određen i neproturječan način opisana sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, i to kako objektivna, tako i subjektivna.

 

Tako ovaj drugostupanjski sud prije svega uočava da je u opisu djela jasno naznačeno svojstvo optuženice – voditeljica građenja P. E. i ovlaštenik za provedbu zaštite na radu poslodavca – izvođača radova TD G. d.o.o. O. graditeljstvo a iz kojeg proizlazi njezina pravna obveza i odgovornost za provođenje i osiguravanje mjera zaštite na radu prilikom izvođenja ugovorenih radova, između ostalog i glede postavljanja propisanih naprava zaštite na radu.

 

Nadalje, u činjeničnom opisu djela se konkretizira propis o zaštitnim mjerama  po kojem optuženica nije postupila - čl. 139. st. 1. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme, te se jasno i određeno opisuje postavljanje koje konkretne naprave za zaštitu na radu nije osigurala ( protukliznu zaštitu ispod nosivih dijelova skele), kao i radovi  prilikom čijeg izvođenja je takav propust doveo do stvaranja konkretne opasnost za život i tijelo oštećenika koji je pritom zadobio teške tjelesne ozljede (postavljanje rigips ploča na stropove stubišta korištenjem improviziranih skela).

 

Također, u opisu djela se navodi da je optuženica postupala: "lakomisleno smatrajući da time neće biti ugrožena sigurnost osoba raspoređenih na izvođenju propisanih građevinskih radova", čime je na jasan i određen način opisan i oblik krivnje s kojim je počinila djelo – svjesni nehaj iz čl. 29. st. 2. KZ/11 s kakvim oblikom krivnje počinitelj postupa kada je svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti.

 

Slijedom svega izloženog, proizlazi da su u činjeničnom opisu djela na dostatno jasan, određen i neproturječan način opisana sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, i to kako objektivna, tako i subjektivna, tako da optužena S. A. B. nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna i proturječan sama sebi.

 

Pritom, a vezano za žalbene navode, valja dodatno primijetiti da imajući na umu sve prethodno navedeno za postojanje predmetnog kaznenog djela nije odlučno da li je žaliteljica bila svjesna da se konkretni radovi u kojim je sudjelovao oštećenik obavljaju na inkriminirani način, pa da je time (prešutno) dozvolila da se isti obavljaju upravo na taj način, već da je bila svjesna da svojim propustom (nečinjenjem) za koji se tereti može ostvariti obilježja predmetnog kaznenog djela, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi.

 

9.              Što se tiče žalbe optuženog TD G. d.o.o. glede bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., polazeći od cjelokupnog njezinog konteksta, valja primijetiti da se suštinski pod citiranu povredu podvode samo žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja nije dao obrazloženje iz čega proizlazi da je optužena S. A. B., kao voditelj građenja, bila dužna osigurati da se inkriminirani radovi obavljaju sukladno pravilima zaštite na radu, čime se sugerira da u pobijanoj presudi izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a što  se podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Međutim, žalba optuženog TD G. d.o.o. u tom pravcu je promašena.

 

Naime, prvostupanjski sud je u toč. 46. obrazloženja pobijane presude izložio  jasne, određene, neproturječne  i po ocjeni ovog žalbenog suda uvjerljive i dostatne razloge na temelju kojih zaključuje da je optužena  S. A. B. imala pravnu obvezu osigurati da se inkriminirani radovi na predmetnom radilištu obavljaju sukladno pravilima zaštite na radu.

 

U ostalom dijelu žalbe sadržajno se radi o žalbenim navodima kojima se osporava pravilnost  utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih činjenica u ovom predmetu, te napada odluka o kazni, što, međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

10.               Vezano za žalbenu osnovu  povrede kaznenog zakona ovaj žalbeni sud primjećuje da oboje žalitelja istu uvodno naznačuju, međutim, u daljnjem tekstu žalbi tu povredu ne konkretiziraju niti posebno obrazlažu, s time da se na temelju cjelokupnog konteksta žalbi može se zaključiti da njezino ostvarenje nalaze kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim,  u takvom slučaju se ne radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona, budući da je o istoj riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

 

11.               Povodom žalbi optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 2. ZKP/08, ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

8.              Optužena S. A. B. i optuženo TD G. d.o.o. nisu u pravu niti kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Tako optužena S. A. B. u bitnome upire da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ona kritičnog dana kada su se obavljali inkriminirani radovi nije bila na tom, već na drugom radilištu, na koje je bila raspoređena rasporedom poslova, tako da nije niti mogla sudjelovati u provedbi odredaba zaštite na radu, a budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je u kritično vrijeme na radilištu bio prisutan J. M., koji je kao poslovođa građenja također bio ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radu i koji je u ovom postupku priznao počinjenje djela, smatra da se postojanje uzročno – posljedične veze između inkriminiranog nepostupanja sukladno propisima o zaštitnim mjerama ne može pripisati njoj već isključivo J. M..

 

Također, žaliteljica smatra da se slijedom navedenog, posebice nesporne činjenice da u kritično vrijeme nije bila na radilištu, ne može govoriti niti o tome da je na njezinoj strani postojala svijest o tome da svojim radnjama može počiniti kazneno djelo (svjesni nehaj), a kakvo pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda je imalo za posljedicu i povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. KZ/11..

 

Nadalje, pogrešnim drži i zaključak prvostupanjskog suda da je za spornu skelu, budući da je riječ o jednostavnoj, tipskoj skeli bilo potrebno izraditi plan montaže, kao i utvrđenje prvostupanjskog suda da nije bio izvršen stručni nadzor nad njezinom montažom i postavljenjem, u svezi čega upire na iskaz ranije spomenutog Josipa Miđića, koji je kritične zgode bio na radilištu, a iz kojeg proizlazi da je skela bila uredno sastavljena i da je imala kosnik na sebi.

 

Uz to upire da prvostupanjski sud nije analizirao podatke koji govore o tome da su radnici koji su radili na postavljanju rigipsa, između ostalih i žrtva, skelu tijekom dana premještali nekoliko puta, pri čemu nisu obavještavali i pozivali odgovorne osobe da izvrše kontrolu ispravnosti iste, tako da ostaje upitno da li je žrtva skelu premjestio u identičnom obliku kako je ona prvotno bila montirana i pregledana od strane stručne osobe, pri čemu upire i na odredbu iz čl. 68. Zakona o zaštiti na radu u kojoj je propisana i obveza radnika da poslove obavljaju s dužnom pažnjom i da pri tome vode računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravalja.

 

S time u svezi posebno upire na iskaz same žrtve iz kojeg proizlazi da je isti prilikom montaže skele samovoljno odlučio izostaviti određene elemente koji su služili kao zaštitna ograda.

 

Naposljetku, u žalbi upire da u kaznenom pravu ne postoji institut podijeljene odgovornosti, pri čemu ponavlja da je u kritično vrijeme na radilištu bio prisutan Josip Miđić, koji je kao poslovođa građenja također bio ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radu, a koji je u ovom postupku priznao počinjenje djela.

 

Optuženo TD G. d.o.o u bitnome također smatra da to što optužena S. A. B. u kritično vrijeme nije bila na gradilištu, dok je se druge strane na radilištu bio prisutan J. M., koji je kao poslovođa građenja također bio ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radu, a koji je u ovom postupku priznao počinjenje djela, istu, a time i žalitelja ekskulpira od odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

 

Pored toga žalitelj smatra da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi pouzdano utvrđenje da je do pada žrtve došlo zbog destabilizacije skele, pri čemu smatra mogućim da je oštećenik, koji je sam u svom iskazu naveo da ne zna kako je došlo do ozljede,  pao zbog privremenog zamračenja, tj. nagle promjene tlaka. Uz to smatra da iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je sporna skela bila sigurna i čvrsta, tako da uzrok pada oštećenika ne može biti njezina destabilizacija, a kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

 

9.              Suprotno žaliteljima, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud  svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da su optuženi S. A. B. i TD G. d.o.o., na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinili kazneno djelo za koje se terete  u ovom postupku.

 

9.1.              Prije svega, žalitelji nisu u pravu kada u žalbi osporavaju objektivni učin predmetnog kaznenog djela.

 

Tako žaliteljica S. A. B. u žalbi upire da za spornu skelu, budući da je riječ o jednostavnoj, tipskoj skeli nije bilo potrebno izraditi plan montaže, te osporava  utvrđenje prvostupanjskog suda da nije bio izvršen stručni nadzor nad njezinom montažom i postavljanjem, u svezi čega posebno ističe iskaz ranije spomenutog J. M., koji je kritične zgode bio na radilištu, iz kojeg proizlazi da je skela bila uredno sastavljena i da je imala kosnik na sebi.

 

Pritom žaliteljica sugerira da je sama žrtva postupala protivno obvezama iz čl. 68. i 69. Zakona o zaštiti na radu, time što je prilikom montaže skele samovoljno odlučio izostaviti određene elemente koji su služili kao zaštitna ograda, u svezi kakvih žalbenih navoda odmah valja primijeti da se optuženici ne terete da se uzrok pada žrtve nalazi u tom što skela nije imala odgovarajuću zaštitnu ogradu, već u tome što ispod nosivih dijelova skele nisu bile postavljene protuklizne zaštite uslijed čega je došlo do njezine destabilizacije i pada oštećenika.

 

S time u svezi optuženo TD G. d.o.o. u žalbi dodatno smatra da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi pouzdano utvrđenje da je do pada žrtve došlo zbog destabilizacije skele, pri čemu smatra mogućim da je oštećenik, koji je sam u svom iskazu naveo da ne zna kako je došlo do ozljede,  pao zbog privremenog zamračenja, tj. nagle promjene tlaka. Uz to smatra da iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je sporna skela bila sigurna i čvrsta, tako da uzrok pada oštećenika ne može biti njezina destabilizacija, a kako to, po mišljenju žalitelja, pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

 

9.3.              Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka, posebice nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu D. Ž. te nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za građevinarstvo prof. dr. sc. S. L., kao i njihovih iskaza na raspravi, a koje dokaze zbog njihove neupitne stručnosti, uvjerljivosti, te utemeljenosti na svim relevantnim podacima i dokazima u spisu s pravom ocjenjuje kao vjerodostojne, izveo pravilan i pouzdan zaključak da se uzrok pada oštećenika  prilikom obavljanja inkriminiranih radova nalazi u destabilizaciji skele na kojoj je radio, a do koje je došlo zbog toga što  ispod njezinih nosivih dijelova nisu postavljene protuklizne zaštite.

 

Tako je vještak zaštite na radu D. Ž. u svome nalazu i mišljenju, te iskazu na raspravi izrijekom naveo da je do pada oštećenika sa skele na kojoj je kritične zgode obavljao poslove ugradnje metalnih profila podkonstrukcije stropa došlo iz razloga što skela nije imala potrebnu stabilnost, odnosno, nije bila osigurana od nekontroliranog pomicanja.

 

Pritom a vezano za žalbene navode optuženog TD G. d.o.o. O. kojima se upire na iskaz samog oštećenika u dijelu gdje navodi da ne zna kako je došlo do njegovog ozljeđivanja, valja dodatno primijetiti da se imajući u vidu težinu i vrstu ozljeda koje je zadobio kritične zgode ( prijelom zatiljne kosti na lubanji i potres mozga) životno i logično ne očekuje da se sjeća okolnosti koje su dovele do njezinog pada i nastanka spomenutih ozljeda.

 

Što se pak tiče žalbenih tvrdnji optuženice prema kojima za spornu skelu, budući da je riječ o jednostavnoj, tipskoj skeli nije bilo potrebno izraditi plan montaže, pri čemu osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda da nije bio izvršen stručni nadzor nad njezinom montažom i postavljenjem, ovaj žalbeni sud uočava da sasvim suprotan zaključak proizlazi iz nalaza i mišljenja, te iskaza na raspravi vještaka zaštite na radu D. Ž., u dijelu gdje navodi da je u principu za svaku skelu potrebno izraditi plan montaže, s time da je u ovom slučaju to svakako bilo potrebno jer su elementi sporne skele korišteni na specifičan način i u specifičnom obliku, dok svoje mišljenje da skela nije montirana pod nadzorom stručne osobe temelji na činjenici da o takvom nadzoru ne postoji nikakav pisani trag.

 

Slijedom svega navedenog žalitelji nisu u pravu kada u žalbi osporavaju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju objektivnog učina predmetnog kaznenog djela, odnosno da kritične zgode tijekom izvođenja građevinskih radova na postavljanju rigips ploča na stropove stubišta korištenjem pokretnih improviziranih skela nije bilo osigurano da se ti radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu, konkretno na način da se postavljanjem protuklizne zaštite ispod nosivih dijelova skele osigura njezina stabilnost, a što je bilo protivno odredbi iz čl. 139. st. 1. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme, s posljedicom da je tijekom izvođenja navedenih radova došlo do destabilizacije skele na kojoj je radio oštećenik i njegovog pada, prilikom kojeg je zadobio teške tjelesne ozljede.

 

9.3.              Žalitelji nisu u pravu niti kada u žalbi u bitnome smatraju da optuženu S. A. B., a time i optuženo trgovačko društvo, od odgovornosti za predmetno kazneno djelo ekskulpira činjenica da kritičnog dana kada su se obavljali inkriminirani radovi nije bila na tom, već na drugom radilištu, na koje je bila raspoređena rasporedom poslova,  tako da nije niti mogla   sudjelovati u provedbi mjera zaštite na radu, imenovanu, pri čemu dodatno upiru da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je u kritično vrijeme na radilištu bio prisutan J. M., koji je kao poslovođa građenja također bio ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radu, a koji je u ovom postupku i priznao počinjenje djela, slijedom čega ujedno drže da se postojanje uzročno – posljedične veze između inkriminiranog propusta i posljedice ovog kaznenog djela ne može pripisati optuženici već isključivo J. M..

 

Prije svega, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz Ugovora broj 350/06 od 18. rujna 2006., zaključenog između investitora E. d.o.o. O. i TD G. d.o.o. kao izvođača radova, u kojem je u članku 10. točki 10. i točki 12. ugovorena odgovornost izvođača radova za provođenje mjera zaštite na radu prilikom izvođenja ugovornih radova, u povezanosti sa Ugovorom o radu koji je 1. veljače 2008. zaključen između poslodavca TD G. d.o.o. i optuženice S. A.-B. kao radnika zaposlenog na mjestu voditelja građenja III grupe u kojem je u članku 10. izrijekom propisana odgovornost optuženice kao voditeljice građenja za zakonitost rada na radilištu u smislu odredaba Zakona o gradnji i Zakona o zaštiti na radu, a kakva njezina obveza proizlazi i iz rješenja TD G. d.o.o. broj 629/12 od 17. siječnja 2012., kojim je ista imenovana glavnim inženjerom gradilišta, proizlazi izričita pravna obveza i odgovornost optužene S. A. B. za poduzimanjem svih potrebnih radnji i mjera kojima se osigurava da se  radovi na inkriminiranom radilištu obavljaju sukladno pravilima zaštite na radu, a time, između ostalog i sukladno propisima i tehničkim pravilima koja nalažu postavljanje propisanih naprava zaštite na radu.

Iz navedenih pravnih akata i po stavu ovog žalbenog suda na jasna i izvjestan način proizlazi da je  optuženica, kao voditeljica građenja  P. E. i glavni inženjer na tom radilištu, bila odgovorna za provođenje radova sukladno propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, tako da optuženo TD G. d.o.o. nije u pravu kada u žalbi sugerira da nije jasno iz čega proizlazi dužnost optuženice da se radovi na spornoj skeli obavljaju sukladno pravilima zaštite na radu.

Pritom ovaj žalbeni sud primjećuje kako je doduše točno da je istodobno ovlaštenik za provedbu mjera zaštite bio i J. M., kao poslovođa građenja, međutim, u spisu ne postoje dokazi u vidu pravnih akata koji bi upućivali da je obveza optuženice za provođenje radova na inkriminiranom radilištu sukladno pravilima zaštite na radu prenesena (delegirana) na imenovanog, odnosno da takva njezina obveza postoji samo kada je fizički prisutna na istom, tako da slijedom svega navedenog proizlazi kao izvjesno da su u kritično vrijeme optužena S. A. B. i J. M. istodobno i samostalno, te neovisno jedan o drugome imali pravnu obvezu osigurati da se radovi na tom radilištu provode sukladno pravilima zaštite na radu, između ostalog, i sukladno propisima i tehničkim pravilima koja nalažu postavljanje propisanih naprava zaštite na radu.

Pritom se ovdje ne radi o podijeljenoj odgovornosti, a kako to žaliteljica S. A. B. sugerira u svojoj obrani, a isto tako slijedom navedenog, činjenica da imenovana, za razliku od J. M., kritične zgode nije bila na radilištu istu ne ekskulpira od odgovornosti za inkriminirani propust. Naime, iz svega ranije navedenog jasno i nedvosmisleno proizlazi da je optužena S. A. B., neovisno o tome što je istodobno i samostalno ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radu bio i J. M., evidentno imala pravnu obvezu  poduzeti sve potrebne radnje i mjere da se poslovi na radilištu obavljaju sukladno propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, pa tako između ostalog i glede inkriminiranih radova, konkretno je li na odgovarajući način, postavljanjem nužnih zaštitnih naprava, osigurana stabilnost sporne skele na kojoj je oštećenik obavljao te radove, a što logikom stvari podrazumijeva i njezinu obvezu da se prije poduzimanja pojedinih radova na radilištu osobno uvjeri da li je udovoljeno svim propisanim mjerama zaštite na radu, između ostalog  i glede propisa i tehničkih pravila koja nalažu postavljanje propisanih naprava zaštite na radu.

Stoga to što je optužena u inkriminirano vrijeme prema rasporedu poslova bila na drugom radilištu, istu ne oslobađa odgovornosti za inkriminirani propust.

Što se pak tiče žalbenih navoda kojima se upire u konkretnom slučaju ne postoji uzročno – posljedična veza između postupanja optužene S. A. B. i posljedice ovog kaznenog djela, prije svega valja primijetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi vezano za pitanje uzročnosti polazi od teorije ekvivalencije i formule condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može – nužni uvjet).

Prema toj teoriji uzročnom se smatraju sve ljudske radnje (ili propusti kada se radi o kaznenim djelima koja se mogu počiniti nečinjenjem) koje su na bilo koji način utjecale na nastanak posljedice. Njen kriterij je prirodno-znanstveni, pri čemu se ne pribjegava nikakvom odabiru uzroka prema njihovom pravnom značenju, niti se oni na bilo koji drugi način vrednuju, odnosno ne pravi se razlika između bitnijih i ne bitnijih, izravnih ili neizravnih, bližih i daljnjih (a kako to u žalbama pogrešno čine optuženici, nalazeći da propust J. M., koji je kao poslovođa građenja također bio ovlaštenik za provedbu mjera zaštite na radi izravniji i bliži nastanku posljedice, a što, po njihovom mišljenju optuženu S. A. B. ekskulpira od odgovornosti za predmetno djelo, odnosno isključuje postojanje uzročno – posljedične veze između njezinog propusta i nastupa posljedice ovog kaznenog djela), tako da je dovoljno da je radnja počinitelja jedan od uzroka ili suuzroka u uzročno - posljedičnom lancu koji je doveo do posljedice.

Navedena teorija se povezuje i sa formulom condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može – nužni uvjet) a slijedom koje se ponašanje počinitelja smatra uzrokom ako bez njega ne bi došlo do posljedice.

Budući da iz rezultata dokaznog postupka izvjesno proizlazi da je optužena S. A. B. imala pravnu obvezu samostalno i neovisno o istodobnoj takvoj obvezi na strani J. M. osigurati da se radovi na predmetnom radilištu provode sukladno pravilima zaštite na radu, a time, između ostalog i sukladno propisima i tehničkim pravilima koja nalažu postavljanje propisanih naprava za sigurnost i zaštitu zdravlja pri uporabi radne opreme, u povezanosti s izvjesnim utvrđenjem da je  propustila izvršiti takvu svoju obvezu, slijedi zaključak da je takav njezin propust evidentno bio jedan od uzroka u uzročno - posljedičnom lancu koji je doveo do ostvarenja posljedice ovog kaznenog djela ( nužni uvjet ).

Naime, da je optužena postupila prema navedenoj pravnoj obvezi, odnosno da je osigurala da se tijekom izvođenja inkriminiranih radova postave propisane naprave za zaštitu na radu (konkretno protuklizna zaštita ispod nosivih dijelova skele, čime bi se osigurala njezina stabilnost) tada do posljedice ovog kaznenog djela ne bi došlo.

9.3.              Naposljetku, imajući u vidu dob optuženice, te činjenicu da je po zanimanju dipl. ing. građevine, te uz to i osposobljena za ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu (slijedi iz uvjerenja od 15. listopada 2008.), prvostupanjski sud je, a suprotno žaliteljima, izveo pravilan zaključak da je optužena evidentno bila svjesna da zbog njezinog propusta može nastupiti konkretna opasnost za život i tijelo radnika koji su obavljali inkriminirane radove, međutim, lakomisleno je smatrala da se to neće dogoditi, a što se podvodi pod svjesni nehaj, kao oblik krivnje propisan u odredbi iz čl. 29. st. 2. KZ/11.

9.4.               Slijedom svega navedenog žalbe optuženice i optuženog TD G. d.o.o. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

10.              Žalitelji nisu u pravu niti kada se žalbe zbog odluke o kaznenim sankcijama.

10.1.              Suprotno žaliteljici S. A. B., koja u smatra da da izrečena kaznena sankcija nije adekvatna okolnostima počinjenja djela, kriminalnoj količini, kao i okolnostima koje je prvostupanjski sud sukladno odredbi iz čl. 47. KZ/11 dužan uzeti u obzir prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznene sankcije, prvostupanjski sud je po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kazneno pravne sankcije i proces njezine individualizacije.

Tako je prvostupanjski sud optuženici pravilno cijenio kao olakotno da do sada nije bila osuđivana, njezinu relativno mlađu životnu dob u vrijeme počinjenja djela, činjenicu da je majka jednog malodobnog djeteta, znatan protek vremena od počinjenja djela u kojem razdoblju prema podacima u spisu nije činila nova kaznena djela, njezino iskreno žaljenje zbog nastalog događaja i teške tjelesne ozljede žrtve, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio.

Na temelju toga, sud prvog stupnja je optuženicu pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju o šest mjeseci (u svezi čega valja primijetiti da je riječ o minimalnoj propisanoj kazni zatvora za predmetno djelo), uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od  1 /jedne/ godine ne počini novo kazneno djelo.

Takvu kaznenu sankciju i ovaj žalbeni sud smatra primjerenoj svim relevantnim okolnostima o kojim ovisi odluka o vrsti i mjeri kazne sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe izricanja kaznenih sankcija.

10.2.              Optuženo TD G. d.o.o. pak smatra da prvostupanjski sud prilikom izricanja novčane kazne u iznosu od 50.000,00 kuna/6.636,15 eura nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je žalitelj žrtvi namirio štetu u iznosu od 40.000,00 kuna.

 

Pritom na ovom mjestu valja primijetiti da optuženo trgovačko društvo u dijelu žalbe u kojem obrazlaže žalbu zbog odluke o kazni upire i da prvostupanjski sud dogovornost žalitelja  za počinjenje predmetnog djela nije mogao izvoditi iz kaznene odgovornosti J. M., kao njegove odgovorne osobe, kakvi žalbeni navodi se, međutim, ne podvode pod tu žalbenu osnovu, već žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

 

Međutim, žalba optuženika u navedenom pravcu je promašena. Naime, iz činjeničnog opisa djela kao i obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da prvostupanjski sud odgovornost žalitelja za predmetno kazneno djelo ne izvodi iz kaznene odgovornosti J. M., već iz kaznene odgovornosti optužene S. A. B., kao odgovorne osobe optuženog trgovačkog društva.

 

Što se pak tiče visine izrečene novčane kazne, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, imajući na umu sve relevantne okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, pravilno postupio kada je optuženoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 kuna/6.636,15 eura, a imajući dodatno u vidu da je riječ o iznosu koji je blizu minimuma propisane novčane kazne za predmetno djelo, tada činjenica da je žalitelj žrtvi isplatio odštetu u iznosu od 40.000,00 kuna, po stavu ovog žalbenog suda, nema značaj kakav joj u žalbi pridaje optuženo trgovačko društvo.

 

11.              Kako žalbe optuženika nisu osnovane, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 1. kolovoza 2023.