Poslovni broj  Pr-226/2019-32

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

   Žrtava fašizma 7                                                                        Poslovni broj  Pr-226/2019-32

     51000 Rijeka   

 

   U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

                            P R E S U D A

 

                                                 I

 

                                  R J E Š E NJ E 

 

              Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz R., V. C. E. 3, OIB: ...., zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u R., protiv tužene I.-I. n. d.d., Z., OIB: ...., A. V.. H. 10, Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i partneri iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. lipnja 2023., u prisutnosti tužitelja M. D., njegove punomoćnice S. B., odvjetnice u R. i punomoćnika tuženika S. B., odvjetnika u R., 31. srpnja 2023., javno objavivši, 

 

 

 

    p r e s u d i o   j e :     

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"   1. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika od 14.3.2019. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu, broj: 500001177/24-08-17/001/1413.

 

     2. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, sposobnostima stečenim radom i prilagođenom invalidnosti tužitelja.

 

     3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zak.zat.kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a. "

 

II.              Nalaže se tužitelju M. D., OIB: ..., da tuženoj I-I. n. d.d., Z., OIB: ...., naknadi trošak postupka u iznosu od 497,50 eura[1] / 3.748,41 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana presuđenja (31. srpnja 2023.) pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

 

                                                                                     i

 

         r i j e š i o  j e

 

I.              Odbacuje se po tuženoj podnesen prigovor mjesne nenadležnosti.

                           

II.              Tužba je parcijalno povučena u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva da se utvrdi da mu otkazni rok, temeljem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14.3.2019., iznosi četiri mjeseca pa da mu radni odnos kod tuženika prestaje s danom 1.8.2019.

 

 

 

         Obrazloženje

 

1.              Tužitelj je 9. svibnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je zaposlen kod tužene na radnom mjestu administrativni referent 1 temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.4.2016., da mu je 1.4.2019. uručena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih, organizacijskih razloga, zbog ukidanja radnog mjesta, da je protiv navedene odluke podnio zahtjev za zaštitu prava 8.4.2019. koji da je tužena primila 10.4.2019., ali se na zahtjev nije očitovala pa u zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Tvrdi da je Radničko vijeće tužene odbilo dati suglasnost na njegov otkaz pa da je tužena pokrenula postupak pred O. s. u N. Z. radi nadomještanja suglasnosti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju. U navedenom postupku da je donijeta presuda kojom se nadomješta suglasnost Radničkog vijeća – posl. broj Pr-173/2017 dana 2.3.2018., potvrđena presudom Ž. s. u B., posl.br. GŽ R-137/2018 od 2.2.2019. U navedenom postupku sud da je ocjenjivao samo radi li se o zakonito dopuštenom razlogu za otkaz, postoji li zabrana otkazivanja konkretno njemu i da li je tužena učinila vjerojatnim ostvarenja razloga za poslovno uvjetovani otkaz te da se nije upuštao u ocjenu opravdanosti razloga za otkaz i ocjenu zakonitosti namjeravanog otkaza, što da je predmet ovog postupka. Predmetna Odluka da je neosnovana i nezakonita. Tužitelj ističe da je 24.7.2018. tijekom radnog vremena u poslovnom prostoru poslodavca imao nezgodu u kojoj je ozlijeđen i zbog koje se i u vrijeme podnošenja tužbe nalazi na bolovanju, s dijagnozom F009, da odredba članka 39. Zakona o radu propisuje da se radniku koji je pretrpio ozljedu na radu, ili za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja ili oporavka od ozljede na radu, ne može otkazati ugovor o radu. Nadalje, Rješenjem HZZO-a, R. ured R. od 10.9.2018. klasa UP/I-502-03/¸8-02/947, Ur.br. 338-08-81-18-5 i drugostupanjskim rješenjem H...-a, D. od 15.11.2018. da mu nisu priznata prava po osnovi ozljede na radu, pa je protiv navedenih rješenja pokrenuo upravni spor koji da je još uvijek u tijeku. Uz to, ističe da je kao podnositelju zahtjeva rješenjem H..-a od 28.9.2008. klasa 141-02/08-01/ OB: ... utvrđeno kod njega od 9.9.2008. da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, da mu je rješenjem H...-a od 2.12.2016. priznato svojstvo invalidne osobe od 15.3.2019. a rješenjem od 1.12.2016. utvrđeno je postojanje tjelesnog oštećenja od 40 %. Citira čl. 41. Zakona o radu. Smatra da usprkos ukidanju radnog mjesta, poslove koje je obavljao, kod poslodavca, obzirom na njegovu veličinu, da svakako postoje poslovi za koje je on kvalificiran i koje bi uspješno obavljao. Od dana izrade namjeravane odluke o otkazu i traženja suglasnosti od RV za otkaz tužitelju (24.7.2017.), te potom vođenog sudskog postupka radi nadomještanja suglasnosti, tužena da je kontinuirano objavljivala interne i eksterne natječaje za popunjavanje radnih mjesta te da ne postoji organizacijski višak radnika. Tvrdi da se i javljao na pojedine natječaje, ali da nije izabran. Tako da je od strane tužene – odjela za ljudske resurse, gđe. K. L., 4.6.2018. po okončanom natječaju za višeg operatera, obaviješten "nažalost, za ovu poziciju izabran drugi kandidat. Molbu ćemo sačuvati u našoj bazi podataka te ćemo biti slobodni kontaktirati Vas ukoliko se ulaže potreba za zapošljavanjem osoba takvih kvalifikacija i interesa", da je i nakon lipnja 2018. tužena je objavila brojne natječaje koji mu po kvalifikacijama odgovaraju, ali poslodavac ga nije nikada kontaktirao niti mu ponudio posao, da poslodavac, otkazujući ugovore o radu dosadašnjim dugogodišnjim zaposlenicima (tužitelj je kod tužene zaposlen od 1998.) jer su navodno organizacijski višak istovremeno u internom glasilu objavljuje poziv svim zaposlenicima (valjda, dakle, i ljudima koji su upravo dobili otkaze) da preporuče nove zaposlenike i osvoje novčanu nagradu. Tužitelj tvrdi da tužena, temeljem odredbe čl 41. ZR, ima obvezu ponuditi mu odgovarajuće poslove, sve imajući u vidu svrhu navedene zakonske odredbe – zaštitu radnika koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad, a sukladno obvezi preuzetoj odredbom čl. 27 (k) Međunarodne konvencije o pravima osoba i invaliditetom kojom odredbom da su države potpisnice "u obvezi poduzeti odgovarajuće korake, uključujući i zakonodavstvo s ciljem ... promicanja programa strukovne i profesionalne rehabilitacije, zadržavanja posla i programa povratke na posao osoba s invaliditetom". Nadalje, da Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u svom mišljenju i tumačenju čl. 41. ZR-a tvrdi da je poslodavac dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je on sposoban te da je, radi osiguranja takvih poslova, poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku osigura odgovarajuće poslove, a tek ukoliko uz poduzimanje navedenih mjera na može radniku osigurati odgovarajući posao, može radniku otkazati ugovor o radu uz suglasnost RV, odnosno nadomještavajući suglasnost suda. Također, da mu osporavana Odluka nezakonito određuje dužinu i trajanje otkaznog roka od 3 mjeseca, da je čl. 12. st.2. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom propisano najmanje trajanje otkaznog roka osoba s invaliditetom dodatnim uvećanjem za mjesec dana, dakle da stoga ostvaruje pravo na otkazni rok u trajanju od 4 mjeseca. Predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je nedopuštena odluka tuženika od 14.3.2019. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. 500001177/24-08-17/001/1413, zatim da se tuženoj naloži da ga vrati na poslove radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, sposobnostima stečenim radom i prilagođenom invalidnosti tužitelja. Potražuje i trošak postupak. Osim, osnovnog zahtjeva tužitelj postavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim traži da se utvrdi da mu otkazni roku, temeljem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14.3.2019., iznosi četiri mjeseca pa da mu radni odnos kod tuženika prestaje s danom 1.8.2019.

 

2.              Tužena u odgovoru na tužbu osporava istu kao i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor prekluzije, da iz prijamnog pečata suda na tužbi proizlazi da je ista zaprimljena 13.5.2019., a zahtjev za zaštitu prava da je podnesen 8.4.2019. preporučenom pošiljkom s povratnicom, pa se obzirom na odredbe ZPP-a o dostavljanju pismena sudu smatra da je zahtjev za zaštitu prava dostavljen poslodavcu već tog istog dana (8.4.2019.) iz čega proizlazi da je tužba podnesena izvan prekluzivnog roka od 15 dana od isteka roka od 15 dana za očitovanje tuženika kao poslodavca. Nadalje, kako su člankom 8. Ugovora o radu tužitelj i tužena kao stranke tog ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslodavca, a koje se nalazi u Zagrebu, pa podnosi i prigovor mjesne nenadležnosti O. s. u R.. U odnosu na tužiteljeve navode o njegovom ozljeđivanju na radu, proizlazi da mi ozljeda na radu nije priznata, te da U. s. u R. nije poništio rješenja upravnih tijela. Stoga pozivanje tužitelja na taj postupak da je irelevantno posebno imajući u vidu činjenicu da se za ocjenu dopuštenosti otkaza imaju uzeti u obzir isključivo činjenice i okolnosti koje su postojale do trenutka otkaza, da ne bi trebalo biti sporno da tužitelju do trenutka otkaza ugovora o radu nije bila priznata ozljeda na radu od nadležnih tijela. Sve ono što eventualno nastane nakon trenutka otkaza ugovora o radu nije predmet ovog postupka. Što se tiče pozivanja tužitelja na utvrđenu neposrednu opasnost od nastanka invalidnosti i priznato svojstvo invalidne osobe, tužena ističe da se tužitelj pogrešno poziva na čl. 41. ZR-a iz razloga što tužitelju nije priznato ni smanjenje radne sposobnosti ni neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti. Tužena napominje da i po Zakonu o radu ne postoji obveza zapošljavanja radnika na drugom radnom mjestu, a pozivanje tužitelja na navodno "kontinuirano objavljivanje internih i eksternih natječaja za popunjavanje radnih mjesta" da je proizvoljno i paušalno te nebitno, imajući u vidu i činjenicu da je tužitelj imao priliku javljati se na te natječaju, te da se i javljao na njih. Pri tome, da joj nije jasna svrha pozivanja tužitelja na "poziv zaposlenicima da preporuče nove zaposlenike" a osim toga tužitelj tumači taj poziv pogrešno i tendenciozno jer protivno navodima tužitelja, nije se moralo raditi o novim kandidatima koji nisu nikad radili u društvu I. g., jer to nije nigdje navedeno. Pozivanje tužitelja na čl. 41. ZR-a da je potpuno promašeno, a isto vrijedi i za pozivanje na čl. 27. (k) Međunarodne konvencije o pravima osoba s invaliditetom jer da se tim člankom određuje obveza države, a ne poslodavca. Stoga da je i promašeno i irelevantno za ovaj predmet pozivanje tužitelja na tumačenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva vezano za čl. 41. ZR-a, obzirom da ta odredba ne dolazi u primjenu u ovom predmetu. Predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje trošak postupka zajedno sa zateznim kamatama.

 

3.               Podneskom od 30. ožujka 2021. (stranica 151 spisa) tužitelj je, po djelomičnom udovoljenu njegovim potraživanjima od strane tužene, istaknuo da "povlači postavljeni eventualni tužbeni zahtjev", a što bi zapravo u procesno-pravnom smislu predstavljalo radnju (stranačku dispoziciju) parcijalnog povlačenja tužbe (podneska) u odnosu na istaknuti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (točka II. izreke rješenja), pa je prema tome sud u ovoj parnici meritorno odlučivao o pitanjima nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te povratka radnika (tužitelja) na posao.

 

4.              U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, isprave koje su u tom smislu pročitane, i to; Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu od 14.3.2019., Ugovor o radu od 1.4.2016., presude Ž. s. u B. od 7.2.2019., pod posl.br. Gž R-137/2018-2 i O. s. u N. Z. od 2.3.2018., pod posl.br. P-173/17-7, zahtjev tužitelja za zaštitu prava od 4.4.2019., preslike povratnice i potvrde o primitku pošiljke (listovi 14 i 15 spisa), četiri rješenja Hrvatskog...., P. služba R. (dalje: HZMO) od 28.9.2008., 24.10.2013., 1.12.2016. i 2.12.2016.,  žalba tužitelja od 6.3.2019., pozivi za prijavu na natječaje (listovi od 19 do 25), Mišljenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (4.12.2014.), mail korespondencija (listovi od 27 do 29 spisa), Poziv na savjetovanje organizacijskih promjena i promjena u organizaciji rada u R. n. R. od 24.7.2017., Očitovanje Radničkog vijeća I. d.d. (dalje: RV) od 1.8.2017., Odgovor tužene od 2.8.2017., Poziv na savjetovanje/suodlučivanje o prijedlozima Odluka o poslovno uvjetovanim otkazima ugovora o radu od 28.8.2017., nacrt Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, Očitovanje RV-a od 5.9.2017., popis internih i eksternih natječaja za poslove kod tužene (listovi 88 i 89 spisa), Pravilnik o radu tužene (stupio na snagu 3.8.2018.), Kolektivni ugovor za tuženu od 10.5.2016. s Dodacima od 27.3.2018. i 17.12.2018., Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 24.7.2017., Ocjena zdravstvene sposobnosti od 18.9.2017. i Svjedodžba o zdravstvenoj sposobnosti noćnog rada od 18.9.2017. (sve tri potonje isprave izdane na ime tužitelja). Saslušani su i svjedoci D. I. (ročište 31.3.2021.), L. L. i L. K. (ročište 6.3.2023.), Ž. V. (ročište 15.6.2023.) te tužitelj kao stranka (ročište 15.6.2023.). 

 

5.              Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

6.               Prethodno analizi razloga neosnovanosti tužbenog zahtjeva, vezano uz tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, odredbom članka 20. stavka 1. ZPP-a propisano je da se sud može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Člankom 288.a stavkom 5. ZPP-a normirano je da kad je u zakonu predviđeno da stranka može staviti određeni prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženik ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno prijedlog stranka može staviti, odnosno poduzeti drugu parničnu radnju sve dok tuženik nije podnio odgovor na tužbu, a ako tužba nije dostavljena tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu, sve dok tuženik na pripremnom ročištu ne iznese svoj odgovor na tužbu, osim ako zakonom nije drukčije predviđeno. U ovom postupku, tužena je prigovor mjesne nenadležnosti istaknula nakon što se, u prvom redu, očitovala o meritumu spora u podnesku od 31. svibnja 2019. kojim je podnijela odgovor na tužbu. Dakle, tužena je prethodno isticanju navedenog prigovora primarno, istim podneskom, osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a te radnje predstavljaju upuštanje u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema tome, prigovor mjesne nenadležnosti je podnesen protivno sadržaju članka 20. stavka 1. ZPP-a, isti je nepravovremen, pa je zato odbačen (točka I. izreke rješenja).

 

7.              Predmet je spora, prema sadržaju tužbe, deklaratorni zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka kojom mu je otkazan ugovor o radu te kondemnatorni dio kojim zahtjeva vraćanje na posao.

 

8.              Člankom 133. stavci 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, i 127/17; dalje: ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

9.              Prigovor prekluzije istaknut po pasivnoj strani spora nije osnovan jer je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu donijeta 14. ožujka 2019. (list 7 spisa), a istu je tužitelj zaprimio 1. travnja 2019. (koju činjenicu tužena nije osporavala), dok iz sadržaja povratnice i potvrde o primitku pošiljke (listovi 14 i 15 spisa) slijedi da je tužitelj poslao tuženoj preporučenom pošiljkom Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa 8. travnja 2019., a koji je tužena zaprimila 10. travnja 2019. Kako je tužba podnesena 9. svibnja 2019. (tuženik se nije očitovao na zahtjev niti mu udovoljio) to je tužitelj pravovremeno podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Nije točna tvrdnja tužene iz odgovora na tužbu da je tužba tužitelja zaprimljena na sudu 13.5.2019. obzirom je iz prijamnog pečata (list 1 spisa) razvidno da je tužba predana na poštu preporučeno 9. svibnja 2019. Odredbom članka 113. stavka 2. ZPP-a normirano je da ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu kojemu je upućen. U odnosu na stav tužene, da bi se imalo smatrati da je zahtjev za zaštitu prava dostavljen poslodavcu (tuženoj) već tog istog dana (8.4.2019.) kada je predan na poštu preporučenom pošiljkom, valja odgovoriti da kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte i kad je iz javne isprave (povratnice) razvidan podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, pravovremenost zahtijevanja sudske zaštite prava sukladno roku iz članka 133. ZR-a ne smije se računati od dana kada je taj zahtjev predan pošti preporučenom pošiljkom, već od idućeg dana od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-1931/14 od 18.11.2015. i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-19/2015-15 od 16.11.2015.)

 

10.              Odredbom članka 115. stavka 1. točka 1. i stavka 2. ZR-a regulirano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako je prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

11.              Člankom 150. stavkom 1. ZR-a određeno je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Stavkom 3. istoga članka je propisano da se važnim odlukama iz stavka 1. smatraju osobito, između ostalih, odluke o otkazu (podstavak 2.) kao i odluke o uvođenju nove tehnologije te promjena u organizaciji i načinu rada (podstavak 5.). Uz to, odredbom članka 151. stavka 1. podstavkom 3. ZR-a propisano je da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom.

 

12.              Nadalje, iz rješenja H.-a od 28.9.2008. (poleđina lista 16 spisa) slijedi da kod osiguranika M. D. postoji neposredna opasnost od nastanka invaliditeta. Rješenjem H.-a od 24.10.2013. (list 17) M. D. utvrđuje se postojanje tjelesnog oštećenja od 40 %. Ista činjenica je utvrđena i Rješenjem od 1.12.2016. (stranice 188 i 189 spisa). Rješenjem H.-a od 2.12.2016. (stranice 190 i 191 spisa) M. D. utvrđuje se svojstvo invalidne osobe od 15.3.2009.

 

13.              Iz dokumentacije u spisu (listovi od 66 do 85 spisa) proizlazi da je tuženik kao poslodavac ispoštovao obvezu savjetovanja sa Radničkim vijećem i to kako prije donošenja Odluke o promjenama u organizaciji rada tako i prije donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju (nacrt odluke na listu 81 spisa) te se Radničko vijeće usprotivilo (očitovanjem od 1.8.2017.) kako donošenju Odluke o organizacijskim promjenama i promjenama u organizaciji rada u R. n. R. (list 72 i 73) tako i (očitovanjem od 5.9.2017.) donošenju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju te još šestorici radnika (listovi od 82 do 85 spisa).

 

14.              Obzirom je nesporno da je tužitelju, prethodno namjeravanim organizacijskim promjenama kod tužene u 2017., dana 2. prosinca 2016. utvrđeno svojstvo invalidne osobe od 15. ožujka 2009., a RV je uskratilo suglasnost o otkazu ugovora o radu tužitelju, sukladno članku 151. stavku 4. ZR-a, tužena je kao poslodavac pokrenula parnicu te je navedenu suglasnost zamijenila sudska odluka i to pravomoćna presuda O. s. u N. Z. od 2. ožujka 2018., pod posl.br. P-173/17-7 (konstitutivnog karaktera) kojom se nadomješta suglasnost RV-a za donošenje odluke poslodavca o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 210-321171/16-H od 1. travnja 2016. radniku M. D. zaposlenom na radnom mjestu «Administrativni referent 1» sistematiziranom u Organizacijskoj jedinici P. i b., a koja suglasnost je uskraćena očitovanjem tuženika (RV-a) od dana 5. rujna 2017. godine. Dakle, u proceduralnom smislu ispoštovana je i pretpostavka suglasnosti RV-a I.-e (članak 151. ZR-a) za otkazivanje ugovora o radu tužitelju koji je radnik s priznatim mu svojstvom invalidne osobe.

 

15.              Iz Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2019.g. (list 7 spisa) proizlazi da je istom tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu od 1. travnja 2016. i svaki eventualni pripadajući aneks zbog poslovno uvjetovanih, organizacijskih razloga. U obrazloženju odluke tuženik navodi da je uslijed promjena u organizaciji rada ukinuto radno mjesto Administrativni referent 1 na lokaciji R. u P. i b... R. n. R., te da je stoga prestala potreba za radom radnika na navedenom radnom mjestu. Nadalje, se u obrazloženju odluke navodi da je pri odlučivanju o otkazu poslodavac imao u vidu trajanje radog odnosa radnika, njegovu starost, te obveze uzdržavanja koje ga terete, ali da isto nije bilo od utjecaja na otkazivanje budući da je uslijed organizacijskih razloga ukinuto radno mjesto radnika, odnosno da je prestala potreba za radom svih izvršitelja radnog mjesta Administrativni referent 1 unutar Administrativni referent 1.

 

16.               Nastavno, iz namjeravanih organizacijskih promjena i promjene u organizaciji rada u R. n. R. od 24. srpnja 2017. (listovi 66 i dr spisa) slijedi da je cilj istih efikasnije poslovanje R. n. R., odnosno optimizacija i unapređenje poslovnih procesa i povećanja efikasnosti, te je u tu svrhu predviđeno (list 69 spisa) da se ukida organizacijska jedinica P. i b. (OJ razine 5) direktno podređene U. o. (OJ razine 4) i da će sve poslove izrade izvještaja o troškovima preko ovjerenih računa, praćenja troškova izvedenih radova te izrade izvještaja o financijskim pokazateljima preuzeti OJ U. o.. Uslijed navedenih promjena prestaje potreba za radom svih radnika organizacijske jedinice P. i b.je te se, između ostalih, ukida i radno mjesto Administrativni referent 1 (1 izvršitelj).

 

17.               Iz Ugovora o radu sklopljenog između stranka 1. travnja 2016. (list 8 spisa) proizlazi da je ugovor zasnovan za obavljanje poslova upravo radnog mjesta Administrativnog referenta 1, u organizacijskoj jedinici P. i b. u R. n.R. 

 

18.              Autonomno je pravo poslodavca da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara tj. da odluči o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući pritom i ukidanje pojedinog radnog mjesta ili smanjenje broja izvršitelja ako ocijeni da je to organizacijski opravdano. U ovom konkretnom slučaju, tužena je otkazala tužitelju ugovor o radu jer je ukinula radno mjesto tužitelja dok poslove koje je on obavljao, kao jedini izvršitelj, unutar organizacijske jedinice P. i b. (koja je također ukinuta), te ujedno i poslove te organizacijske jedinice preuzima druga organizacijska jedinica U. o., tako da je ukidanje radnog mjesta na kojem je tužitelj radio organizacijski razlog koji opravdava dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu. Naime, poslodavac je ovlašten organizirati svoje poslovanje na način za koji smatra da je najbolji uključujući i to da obavljanje dotadašnjih poslova rasporedi na druga postojeća radna mjesta pa stoga može ukinuti radno mjesto, ukinuti odjel ili organizacijsku jedinicu, spajati dvije službe, poslove dati vanjskom suradniku i slično. Dakle, tužena je ukinula radno mjesto za koje je ocijenila da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe, a što je njezino autonomno pravo. S druge strane, radnik nema ovlast ocjenjivati jesu li organizacijske promjene koje je izvršio poslodavac, tako što je Odlukom ukinuo njegovo radno mjesto, opravdane ili nisu jer je to autonomno pravo poslodavca.

 

19.              Iz navoda svjedoka L. L., L. K. i Ž. V. čije iskaze je sud, u bitnome, prihvatio budući da nisu kontradiktorni, niti su u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu, ne proizlaze utvrđene činjenice koje bi utjecale na drugačiju odluku suda. Naime, proizlazi kao i iz dokumentacije u spisu da je kod tužene provedena reorganizacija rada uslijed koje je ukinuto radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj, te da su njegovi poslovi raspoređeni na zaposlenike druge organizacijske jedinice. Svjedok D. I. nije imao saznanja o činjenicama koje bi bile odlučujuće za odluku o meritumu. Glede iskaza tužitelja riječi će biti u daljnjem dijelu obrazloženja.

 

20.              U kontekstu obvezujuće procedure za poslodavca regulirane člankom 115. stavkom 2. ZR-a, iz rezultata provedenog postupka jasno je utvrđeno da je tužitelj bio jedini zaposlen na radnom mjestu koje je ukinuto pa tužena i nije mogla primjenjivati kriterije iz citirane zakonske odredbe. Tek u situaciji kada bi organizacijska promjena uzrokovala smanjenje broja izvršitelja pojedinog radnog mjesta, nastupili bi uvjeti za primjenu mjerila izbora između više izvršitelja odnosno uvjeti za bodovanje radnika koje rade na istim poslovima, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj jer je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu Administrativni referent 1 u organizacijskoj jedinici P. i b. S tim u vezi je kazivala i svjedokinja L. L. (direktorica organizacijske jedinice – S. za... kod tužene) koja je, također, i navela da radno mjesto Administrativnog referenta 1 nije postojalo u organizacijskoj jedinici U. o., pa i iz tog razloga nije bilo mjesta primjeni kriterija izbora između više izvršitelja u onim organizacijskim jedinicama kod poslodavca na koje se reorganizacija direktno odnosila. Prema iskazu te svjedokinje reorganizacija je kod tužene okončana 1. rujna 2017. i od tog dana D. koji je i dalje imao Ugovor o radu više nije dobivao radne zadatke.

 

21.              Sud ne nalazi da je tužena vezano uz donošenje predmetne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju povrijedila ijednu pravnu normu procesnog ili matrijalnopravnog karaktera kojima je regulirana radnopravna materija.

 

22.              Člankom 135. stavkom 3. ZR-a određeno je da je, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. U ovom sporu sud zaključuje da je tužena kao poslodavac dokazala postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju. Valja napomenuti da su navedena pravila o teretu dokazivanja predviđena samo za postojanje opravdanog razloga za otkaz, a ne i za druge činjenice koje mogu dovesti do nedopuštenosti odluke o otkazu. Glede tih drugih činjenica primjenjuju se temeljna pravila parničnog postupka i načelo predlaganja dokaza od strane stranaka kojima se uređuju odlučne činjenice pa je člankom 7. stavkom 1. i člankom 219. stavkom 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima terete svoje zahtjeve i predložiti dokaze, odnosno dokazna sredstva kojima se te činjenice utvrđuju, a koja su prikladna za formiranje na strani suda uvjerenja u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihova zahtjeva. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje.

 

23.              U odnosu na argumentaciju tužitelja, njegovo pozivanje na odredbu članka 39. ZR-a (nemogućnost otkazivanja ugovora o radu radniku koji se ozlijedio na radu tijekom liječenja ili oporavka – očito članak 38. ZR-a) nije osnovano budući nije dokazao u ovoj parnici odgovarajućom ispravom (npr. rješenjem ovlaštenog tijela) da bi tijekom radnog vremena kod tužene, kako tvrdi, pretrpio ozljedu na radu.

 

24.              Potom, glede plediranja tužitelja na članak 41. ZR-a, nužno je ukazati da su odredbe tog članka ZR-a posebne (specijalne) odredbe kojima se uređuje mogućnost otkaza ugovora o radu radniku i to zbog osobno uvjetovanih, a ne organizacijskih razloga. Te posebne odredbe o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku kod kojeg je utvrđena neposredna opasnost od invaliditeta, ne primjenjuju se kod poslovno uvjetovanog otkaza neovisno o tome što je kod radnika utvrđena neposredna opasnost od invaliditeta, a kako to u odnosu na tužitelja u ovom sporu slijedi iz rješenja H.-a od 28.9.2008. (Isti pravni stav i u odluci Vrhovnog suda RH, Revr 119/2006-2 od 16.1.2007., Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1/2007., sentenca na stranici 119.). Nadalje, odredbom članka 41. stavka 1. ZR-a propisano je da, ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Dakle, u situaciji kada je radniku smanjena radna sposobnost ili postoji ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti zakonska je obveza poslodavca istome ponuditi sklapanje odgovarajućeg ugovora o radu. Međutim, tužitelju nije u ovom postupku, na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno odgovarajućom ispravom smanjenje radne sposobnosti, odnosno neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti. Prema odredbi članka 61. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18; dalje: ZMO) tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti. Stoga okolnost što je tužitelju priznato tjelesno oštećenje od 40 % (rješenjima H.-a od 24.10.2013. i 1.12.2016.) u konkretnom slučaju nije dovela do obveze poslodavca da postupi u smislu odredbe članka 41. stavak 1. ZR-a, dok invaliditet radnika nije kriterij predviđen tom pravnom normom. Zato ni mišljenje i tumačenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva vezano za čl. 41. ZR-a (list 26 spisa) nije relevantno za predmetnu odluku.

 

25.              Pored do sada navedenog, osobito valja istaknuti obzirom je predmetna Odluka o otkazu donesena u 2019. da se na dopuštenost iste primjenjuje Zakon o radu iz 2014. prema kojem više ne postoji obveza poslodavca, u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza, da pokuša zaposliti radnika na drugim poslovima, odnosno osposobiti ga ili obrazovati, kako je to bilo regulirano člankom 107. stavcima 2. i 4. ranijeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Zbog toga, sama činjenica što tužitelj nije prošao na natječajima, a drugi radnici jesu, te da je tužena zaposlila radnike izvana na radnim mjestima u drugim odjelima, organizacijskim jedinicama, odnosno sektorima na koja se predmetna reorganizacija nije odnosila ni izravno, niti indirektno, ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

 

26.              Po prvi put u postupku tijekom glavne rasprave u podnesku od 30. ožujka 2021. (stranica 152 i 153 spisa) i kasnije u svom iskazu tužitelj navodi da mu je od bivšeg rukovoditelja bilo rečeno da se na njega ne računa zbog stalnog bolovanja, te da je postupanje tužene rezultat diskriminacije zbog njegovog zdravstvenog stanja. Prvostupanjski sud ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg te tvrdnje o diskriminaciji, kao činjenice, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao istaknuti pravovremeno prije zaključenja prethodnog postupka, pa stoga tu novu činjenicu koju je tužitelj iznio tijekom glavne rasprave (prethodni postupak je zaključen na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2019.) protivno stavku 2. ovoga članka, sud u ovom postupku nije uzeo u obzir (članak 299. stavci 2. i 3. ZPP-a).

 

27.              Nadalje, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da se tužitelj javljao na određene interne natječaje za druga radna mjesta kod tužene, ali da nije bio izabran, dok iz njegovog iskaza ne proizlazi da je te izbore kao poslodavčev radnik, bilo kojim pravnim sredstvima, tada osporavao. Tužitelj rezolutno ističe da se tužena obvezala, ali da mu nije pružila nikakvu stručna pomoć, niti da je obavještavan o internima natječajima, niti uključen u internu burzu rada, a što bi s gledišta tužiteljeve pravne pozicije predstavljalo kršenje određenih njegovih prava iz radnog odnosa, međutim tijekom postupka sud nije utvrdio da bi s tim u vezi tužitelj sukladno ovlaštenju svakog radnika iz članka 133. stavka 1. ZR-a u rokovima od petnaest dana od saznanja za te pojedinačne povrede, tijekom trajanja radnog-pravnog odnosa, zahtijevao od poslodavca (tužene) ostvarenja tih svojih prava koja bi bila u izravnoj korelaciji s obvezama tužene na koje se on poziva.

 

28.              Vezano uz tužiteljevo pozivanje na Konvenciju o pravima osoba i invaliditetom i članak 27 (k) kojim je regulirano promicanje programa strukovne i profesionalne rehabilitacije, zadržavanja posla i programa povratke na posao za osobe s invaliditetom, sud prihvaća gledište tužene, u smislu, da tim člankom države stranke (potpisnice) Konvencije u cilju promicanja ostvarenja prava osoba s invaliditetom preuzimaju odgovarajuće obveze (korake) uključujući i zakonodavne unutar svojih domicilnih pravnih poredaka, a ne da bi se tom Konvencijom izravno regulirale dužnosti poslodavca, kao gospodarskog subjekta u pravnom prometu, obvezujući ga.

             

29.              Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL L 303, 02/12/2000) inkorporirana je u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ("Narodne Novine" 157/13, 152/14, 39/18; dalje: ZPRZOI), kako to slijedi iz članka 2. tog Zakona. Međutim, niti jednom odredbom ZPRZOI-a nije normirano da, kod reorganizacije i racionalizacije poslovanja te posljedično tome možebitnih (eventualnih) otkazivanja ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih (organizacijskih) razloga, poslodavac tu proceduru ne bi smio primijeniti, odnosno da bi mu to bilo zabranjeno u odnosu na radnika kojemu je priznato svojstvo invalidne osobe i po toj otkaznoj osnovi iz članka 115. stavak 1. podstavak 1. ZR-a, jasno uz poštivanje propisanog postupka, redovito otkazati ugovor o radu.

 

30.              Rezimirajući sve obrazloženo, kako je uslijed promjene u organizaciji rada kod tužene ukinuto radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen i to kao jedini izvršitelj, konkretno radilo se o radnom mjestu Administrativni referent 1, otkaz je dopušten temeljem članka 115. stavka 1. točke1. i stavka 2. ZR-a, pa stoga nije bilo osnove za primjenu odredbe članka 124. stavak 1. ZR-a.

 

31.               Iz navedenih razloga, tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u točki I. dispozitiva presude.

 

32.              Odluka o trošku postupka (točka II. izreke presude) temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh tužene prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa). Tuženoj je priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetnicima u jednokratnom iznosu od 200 bodova (Tbr. 7. toč. 2. Tarife), a što uz pripadajući PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 497,50 eura (398,00 eura + 99,50 eura), odnosno 3.748,41 kuna. Prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, a to je primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) jednako sumi od 1,99 eura za jedan bod. Navedeno vezano uz konverziju temelji se na Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavcima 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22).

 

33.              Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a po stopi reguliranoj člankom 29. stavcima 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22 i 156/22). Naime, tužena je još u odgovoru na tužbu zatražila vezano uz pripadajući trošak i zateznu kamatu.

 

34.              Obzirom je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno točkom I.3. izreke.

 

35.              Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.), obzirom je predmetna tužba podnesena 9. svibnja 2019.

 

 

        U Rijeci 31. srpnja 2023.

 

 

Sudac: 

 

                                                                                                      Robert Mihelj

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

 

 

 

 

 

 

Dostaviti:

- pun. tužitelja - osobno

pun. tužene - isticanjem ove presude i rješenja na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 31. srpnja 2023.