REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Nikoline
Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB
52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv 1.
tuženika GRAD SPLIT, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB 78755598868, 2.
tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg
zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul &
Petrinović d.o.o., Zagreb, i 3. tuženika FATEOR d.o.o., Split, Kopilica 62, OIB
66450713940, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Krka, odvjetnik u Splitu, radi
utvrđenja pomorskog dobra, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude i rješenja
Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-24/2020-36 od 11. veljače 2022., u sjednici
vijeća održanoj 27. srpnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj P-24/2020-36 od 11. veljače 2022.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba prvotuženika i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu
poslovni broj P-24/2020-36 od 11. veljače 2022. u točki I. izreke.

II. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje rješenje Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj P-24/2020-36 od 11. veljače 2022. u dijelu točke II. izreke
kojim je naloženo tuženicima da tužitelju nadoknade parnične troškove u iznosu od

6.000,00 kuna/ 796,34 EUR.

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3 2

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-24/2020-36 od 11.
veljače 2022. utvrđeno je da čest. zem. 695/4, upisana u zk.ul. 15600, k.o. Split
predstavlja pomorsko dobro pa se tužitelj ovlašćuje ishoditi upis pomorskog dobra na
2/12 suvlasničkog dijela prvotuženika Grada Splita, na 2/12 dijela drugotuženika
Addiko bank d.d. i na 8/12 suvlasničkog dijela trećetuženika Fateor d.o.o. te
nekretnine, a što su tuženici dužni trpjeti.

2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbijen je prvotuženikov
prigovor apsolutne nenadležnosti suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari (točka I.
izreke) i naloženo tuženicima da tužitelju nadoknade parnične troškove u iznosu od

6.000,00 kuna u roku petnaest dana, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova
parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn odbijen kao neosnovan.

3. Protiv navedene odluke svi tuženici su pravovremeno podnijeli žalbu zbog
bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Prvotuženik Grad Split u svojoj žalbi navodi da iz presude nije razvidna
pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, zanemarene su bitne činjenice i
prvostupanjski se sud nije na valjan način očitovao o njegovim prigovorima, posebno
prigovoru apsolutne sudske nenadležnosti. Smatra da se pomorsko dobro utvrđuje
isključivo rješenjem Povjerenstva za granice Ministarstva pomorstva, prometa i
infrastrukture, dakle u upravnom, a ne u sudskom postupku. Odluku o troškovima
postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud preinači
pobijanu presudu tako da odbaci tužbu (pravilno bi bilo ukine presudu i odbaci tužbu)
ili tako da odbije tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične
troškove ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni
postupak.

5. Drugotuženik Addiko bank d.d. u svojoj žalbi tvrdi kako je prvostupanjski
sud pogrešno utvrdio da je upis njegovog prava vlasništva bio nevaljan zato što je u
vrijeme stjecanja vlasništva predmetna nekretnina bila pomorsko dobro, te u prilog
suprotnom ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka. Posebno ukazuje na
okolnost da je on upis prava vlasništva uknjižio 2001. godine, a Uredba Vlade
Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra donesena je 2004.
godine, pa smatra da predmetna nekretnina nije bila u režimu pomorskog dobra, kao
i da sadržaj uredbe u tom dijelu nije deklaratorne naravi, kako to pogrešno smatra
prvostupanjski sud. Osporava i pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o tome
kako je iznimna mogućnost stjecanja prava vlasništva na pomorskom dobru postojala
samo do 1974. godine, jer nije zasnovano na zakonu. Žalitelj dalje navodi kako je
prilikom stjecanja prava vlasništva postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i nije
imao razloga posumnjati da nekretnina ima status pomorskog dobra. Zaključno tvrdi
da je tužitelj bio dužan provesti postupak izvlaštenja kako je to propisano člankom

118. stavkom 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te da je učinjena
bitna povreda odredaba parničnog postupka zato što prvostupanjski sud nije društvu
H-Abduco d.o.o. dostavio tuženikov podnesak radi zasnivanja intervencijskog efekta.

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3 3

Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da
žalbeni sud preinači pobijane odluke tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili
ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu
troškova žalbenog postupka.

6. Trećetuženik Fateor d.o.o., pak, u svojoj žalbi navodi kako je pravo
suvlasništva stekao na valjan način, pa okolnost što je utvrđeno da je predmetna
čestica pomorsko dobro ne utječe na njegovo pravo, posebno zato što se za
predmetnu nekretninu ne može tvrditi kako je logično da navedeni dio kopna služi po
svojoj prirodi općoj upotrebi, jer je riječ o padini, a ne o obali, plaži, hridi ili grebenu,
kao i zato što u zemljišnim knjigama nije bilo upisano pomorsko dobro nego
vlasništvo privatnih osoba. Budući da je on postupao s povjerenjem u zemljišne
knjige, smatra da je stekao pravo suvlasništva sporne nekretnine na valjan način
uknjižbom u zemljišne knjige. Zaključno tvrdi da predmetna nekretnina nije pomorsko
dobro, a i da jest, smatra da tužbeni zahtjev nije mogao biti prihvaćen bez
određivanja naknade tuženiku za valjano stečeno pravo vlasništva. I ovaj žalitelj
odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da
žalbeni sud preinači pobijane odluke tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili
ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Tužitelj je podnio odgovor na žalbe prvotuženika i trećetuženika u kojoj
navodi kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio o postojanju sudske nadležnosti
za odlučivanje u ovom sporu, dok prvotuženik u žalbi samo ponavlja svoje tvrdnje o
sudskoj nenadležnosti bez ikakvih daljnjih obrazloženja, kao i da je prvostupanjski
sud pravilno i jasno obrazložio zašto za status pomorskog dobra nije odlučujući upis
u zemljišne knjige, nego to određuje zakon i vezi s tim upućuje na sadržaj svog
podneska od 17. kolovoza 2020. Predlaže obje žalbe odbiti kao neosnovane i traži
naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

8. Žalbe su neosnovane.

9. Pobijane odluke ispitane su na temelju odredbe članka 365. stavka 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst,
25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga
određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i
na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je utvrđenje da je nekretnina označena kao čest. zem.
695/4 upisana u z.k.ul. broj 15600, k.o. Split, pomorsko dobro i da su slijedom toga
tuženici kao suvlasnici te nekretnine (prvotuženik u 2/12, drugotuženik također u 2/12
i trećetuženik u 8/12 suvlasničkog dijela) dužni trpjeti uknjižbu pomorskog dobra na
toj nekretnini.

11. Među strankama nije bilo prijeporno da su tuženici upisani kao suvlasnici
te nekretnine u zemljišne knjige, nego pitanje predstavlja li ta čestica zemljišta
pomorsko dobro, a slijedom toga jesu li tuženici na zakonit način mogli steći pravo
vlasništva.

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3 4

12. Tuženici su se protivili tužbenom zahtjevu uglavnom iz onih razloga koje
ponavljaju u žalbi, s tim da drugotuženik i trećetuženik u bitnom tvrde da su na valjan
način stekli pravo vlasništva (drugotuženik na temelju sporazuma o osiguranju
tražbine prijenosom prava vlasništva, a trećetuženik na temelju kupoprodajnih
ugovora sklopljenih s bivšim vlasnicima) s povjerenjem u zemljišne knjige, te da nije
proveden postupak izvlaštenja. Osim toga prvotuženik je istakao prigovor sudske
nenadležnosti za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

13. Prvostupanjski sud je prigovor nenadležnosti odbio s obrazloženjem da u
sudsku nadležnost ide rješavanje predmetnog spora radi utvrđenja svojstva (statusa)
predmetne nekretnine kao pomorskog dobra koje je pravno uređeno Zakonom o
pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06,
38/09, 123/11 i 56/16). Iako je ova odluka pravilna, zbog sadržaja prigovora i
žalbenih navoda prvotuženika, treba dodati da se ne može izravnom primjenom
odredaba Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama na temelju odluke o
određivanju granica pomorskog dobra, brisati pravo vlasništva upisanom knjižnom
vlasniku, bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u kontradiktornom parničnom
postupku, u kojem bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava (odluka Ustavnog
suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-4445/08 od 4. listopada 2011. i odluka
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1029/14 od 14. listopada

2006.). S druge strane iz odredbe članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim
lukama proizlazi ovlaštenje Republike Hrvatske za podnošenje tužbe radi utvrđenja
pomorskog dobra u cilju njegove pravne zaštite u parničnom postupku i ta odredba
određuje i postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe (članak 187.
ZPP-a).

14. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio kako
predmetnu nekretninu u naravi čini padina (strmina, pokos) koja je sa sjeverne strane
jasno definirana kameno betonskim zidom, te se spušta prema šetnici odnosno moru
na jugu i istoku, te da je prirodno povezana s obalom i morem, pa odgovara
zakonskoj definiciji pomorskog dobra i po samom zakonu ima status pomorskog
dobra što je i deklarirano Uredbom Vlade Republike Hrvatske Klasa: 934-01/04-
02/20 od 23. travnja 2004. o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o.
Split, predio obala Firule.

15. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama (str. 278. do 280. spisa)
proizlazi kako je na temelju rješenja Područnog ureda za katastar Split od 11. ožujka

2009. koje je postalo pravomoćno 20. studenog 2012. predmetna nekretnina nastala
parcelacijom čest. zem. broj 695/1 tako da su nastale nove čest. zem. 695/1 površine
8385 m2 i 695/4 površine 826 m2. Svi upisi prava vlasništva na koje se pozivaju
drugotuženik i trećetuženik provedeni su prije parcelacije i odnose se na cijelu
česticu ukupne površine 9211 m2 i preneseni su u zemljišne knjige i za česticu 695/4
za koju je navedenom Uredbom Vlade Republike Hrvatske utvrđeno da se nalazi
unutar granica pomorskog dobra, na dijelu k.o. Split, predio obala Firule.

16. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da po svim propisima
koji su bili na snazi još od Uredbe sa zakonskom snagom o pomorskom javnom
dobru od 10. svibnja 1939. nitko nije mogao steći vlasništvo ni druga stvarna prava

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3 5

na pomorskom dobru, pa tako ni tuženici u ovome postupku. Da bi tuženici na valjan
način stekli pravo vlasništva potrebno je da je nekretnina mogla biti predmet
stjecanja prava vlasništva (članak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima -
„Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14).

17. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o tome da je predmetna
nekretnina kao dio morske obale pomorsko dobro i da na njoj nitko nije mogao steći
pravo vlasništva na valjan način. Naime, prema odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o
pomorskom dobru i morskim lukama pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i
teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi
namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna
trajno spojeno na površini ili ispod nje, a prema stavku 3. tog članka dijelom kopna
smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje
se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i
neživa prirodna bogatstva. Dalje, člankom 4. tog zakona propisano je da se morska
obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je
ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio
kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i
morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok
najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših
visokih voda.

18. Predmetna nekretnina kao dio morske obale udovoljava navedenim
zakonskim pretpostavkama, pa okolnost što nije hrid, greben ili plaža, kako to tvrdi
trećetuženik u žalbi, ne utječe na njeno svojstvo pomorskog dobra. Uostalom, upravo
je zbog toga obuhvaćena Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica
pomorskog dobra na tom predjelu morske obale.

19. Žalbeni navodi o tome da bi tuženici kao osobe koje su na valjan način
stekle pravo vlasništva imale pravo na izvlaštenje, ne mogu utjecati na odluku o
tužbenom zahtjevu kojim se traži deklaracija da su određene nekretnine pomorsko
dobro koje su u pravomoćno okončanom upravnom postupku evidentirane kao
pomorsko dobro nakon što je određena granica pomorskog dobra na tome dijelu
morske obale.

20. Iako to nije bitno za odluku suda u ovoj pravnoj stvari, iz podatka u spisu
razvidno je da je prvostupanjski sud još 28. listopada 2020. obavijestio društvo H-
Abduco d.o.o. Zagreb o ovoj parnici (dopis na str. 379. spisa), pa su netočni žalbeni
navodi drugotuženika o nepostupanju suda po odredbi članka 211. ZPP-a.

21. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da
tuženici nisu mogli na valjan način steći pravo vlasništva na pomorskom dobru. Za
takav zaključak prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge glede odlučnih
činjenica i primijene materijalnog prava, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i
koje svojim žalbenim navodima žalitelji nisu doveli u pitanje.

Poslovni broj: 65 Pž-1622/2022-3 6

22. Odluka o troškovima postupka, koju žalitelji pobijaju samo zbog odluke o
glavnoj stvari u dijelu kojim je njima naloženo da tužitelju nadoknade parnične
troškove, pravilna je i zakonita glede njene osnovanosti i visine (članak 154. stavak

1. i 155. ZPP-a).

23. Na temelju navedenog proizlazi da ne postoje žalbeni razlozi na koje
ukazuju žalitelji, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa
su na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbe odbijene kao neosnovane
i prvostupanjska odluka potvrđena.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao
neosnovan jer prema ocijeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na žalbe, nisu
bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 27. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić

Broj zapisa: 9-3085a-f2bdf

Kontrolni broj: 03466-72a28-2e9e7

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Kristina Saganić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.