Poslovni broj: 11 Gž-637/2023-2

Poslovni broj: 11 Gž-637/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Č. P. d.o.o., OIB:..., P., zastupanog po punomoćniku H. B., odvjetniku u O., protiv tuženika V. P., OIB:..., iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1304/2022-5 od 27. ožujka 2023., dana 27. srpnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1304/2022-5 od 27. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. V. iz Z., poslovni broj: Ovrv-682/19 od 7. siječnja 2020. kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 113,38 EUR / 854,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je u toč. II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 175,03 EUR / 1.318,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i u odluci o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice koja je proistekla iz ovršnog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom iznosa po računima s naslova usluge odvoza otpada za nekretninu na području P. i to za razdoblje od mjeseca siječnja 2019. do studenoga 2019., kod čega je bilo sporno da li je tužitelj imao pravo tuženiku naplatiti obveznu minimalnu naknadu za uslugu odvoza otpada obzirom na načelo "onečišćivač plaća" te okolnost da tuženik kuću za odmor na P., za koju tužitelj traži utuženu naknadu, ne koristi tijekom cijele godine, već samo mjesec i pol godišnje. Dakle, sporno je bilo ima li tužitelj pravo potraživati naknadu za odvoz komunalnog otpada na adresi, P., obzirom na tvrdnju tuženika da usluga tužitelja nije izvršena jer nekretninu trajno ne koristi i u razdoblju za koje se traži plaćanje usluge odvoza otpada nije bilo.

5.1. Prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare i na strani tužitelja utvrđuje postojanje aktivne legitimacije, a na strani tuženika pasivne legitimacije u ovom postupku. Sud utvrđuje da je tužitelj naknadu za izvršenu uslugu obračunavao prema formuli iz Cjenika javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada na području grada P. (dalje: Cjenik) i da su tuženiku ispostavljeni računi za obveznu minimalnu javnu uslugu. 

5.2. Prvostupanjski sud se poziva na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. (NN br. 31/21), kao i na okolnost da je tuženik tijekom ovog postupka samo prigovarao da tužitelj nije imao pravo naplatiti mu (niti) minimalnu naknadu za javnu uslugu. Sud utvrđuje da je cijena obvezne minimalne javne komunalne usluge odvoza otpada propisana Cjenikom donesenim na temelju Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (dalje: Odluka) i važeće odredbe čl. 18. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (NN br. 50/17 i 84/19), koje troškove je tužitelj uklopio u cijenu minimalne naknade, a koju je u konačnici tuženiku obračunao za utuženo razdoblje tijekom kojeg nekretnina u vlasništvu tuženika nije korištena. Zaključak je suda da obzirom da tužitelj ima pravo naplatiti trošak minimalne javne usluge za odvoz otpada kako bi osigurao kvalitetno i sigurno funkcioniranje sustava gospodarenja otpadom i sud ne prihvaća argumente tuženika da nije dužan plaćati minimalnu naknadu za uslugu koja mu nije pružena, slijedom čega odlučuje kao u izreci presude, a na temelju odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

6. Prije razmatranja žalbenih navoda ovaj sud napominje da je ova parnica spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a (što prvostupanjski sud konstatira u toč. 9. obrazloženja), a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog iz čl. 354. st. 2. tog Zakona (osim bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Dakle, presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje (tuženik osporava da je dobio posudu za otpad i ispravnost obračun odvoza otpada) ovaj sud nije niti razmatrao. Ipak valja reći da nije točna tvrdnja da je u pobijanoj presudi navedeno da je tuženik dobio od tužitelja posudu za otpad, jer prvostupanjski sud u toč. 15. obrazloženja jasno utvrđuje da tuženik nije zadužio posebnu kantu i da je on korisnik zajedničkog spremnika s I. O. (što tuženik u žalbi niti ne osporava).

7. Iako se poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženik u žalbi ne obrazlaže niti jednu konkretnu bitnu povredu. Stoga je pobijana presuda ispitana u odnosu na one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. st. 1. ZPP-a. Utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna tako normirana bitna povreda.
 

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kako je temeljna žalbena teza tuženika da se tužitelj ne drži zakonskih odredbi jer fakturira odvoz otpada i građanima koji godišnje borave u vikendici najduže mjesec dana, valja naglasiti da ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj naknadu za izvršenu uslugu obračunavao prema propisanoj formuli iz Cjenika i da su tuženiku ispostavljeni računi za obveznu minimalnu javnu uslugu, kod čega se je sud osnovano pozvao na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-II-2492/17 od 23. ožujka 2021. u kojoj je zauzet stav da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela te da je prvi dio obračuna fiksni i da se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, dok je drugi dio obračuna varijabilni i njime se osigurava načelo onečišćivač plaća a taj dio ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge. U toj odluci zauzet je i stav da je cijenu obvezne minimalne usluge potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi uopće mogao funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Prema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona u Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i prava osoba. Posljedično, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo naplatiti trošak minimalne javne usluge za odvoz otpada kako bi osigurao kvalitetno i sigurno funkcioniranje sustava gospodarenja otpadom, dok ovaj sud ne prihvaća žalbene argumente tuženika da nije dužan plaćati (niti) minimalnu naknadu za uslugu odvoza otpada. Stoga je prvostupanjski sud održavanjem na snazi platnog naloga na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka za koju tuženik u žalbi navodi da ju pobija, ali ne iznosi nikakve konkretne i argumentirane razloge iz kojih to čini.

10. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

11. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22 i 88/22 - ispravak), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

U Varaždinu 27. srpnja 2023.