- 1 - Revd 3028/2022-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića, predsjednika vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, te Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. A. iz M., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima J. V. i P. V. P., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. V. i P. V. P. iz Č., protiv tuženika A. B. d.d., Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Š. & partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1223/2021-2 od 10. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-46/2018-41 od 1. srpnja 2021., u sjednici održanoj 26. srpnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije predložio dopustiti reviziju protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1223/2021-2 od 10. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-46/2018-41 od 1. srpnja 2021.
2. Na prijedlog tužitelj nije odgovorio.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja slijedeća pravna pitanja:
'' a. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita protivna, odnosno je li sukladna čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
b. Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju da se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO?
c. Treba li tumačiti članak 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 do 79/07 ) odnosno članaka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.. 79/07 do 56/13) na način da je ništetna Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako su u konkretnom slučaju ne utvrdi da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
d. Treba li tumačiti stavak 2. članak 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 do 79/07 ) odnosno članaka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.. 79/07 do 56/13) na način da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo zato što bi tu odredbu unaprijed formulirao trgovac u unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, iako u pojedinom slučaju sud nije dopustio trgovcu da izvođenjem dokaza dokaže da se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo?
e. Da li se u presudi donesenoj u drugom stupnju, drugostupanjski sud morao osvrnuti na prijedlog podnositelja za upućivanjem Sudu EU-a zahtjeva za donošenje odluke o prethodnom pitanju i obrazložiti razloge eventualnog neslaganja s upućivanjem prethodnog pitanja Sudu EU-a?''
Podredno predlaže da ovaj sud uputi zahtjev za donošenjem odluke o prethodnom pitanju Sudu Europske unije.
4. Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude, između ostalog, naveo kako je odredbom st. 4. čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi mu prijevremenom otplatom kredita nastala bilo kakva šteta.
5. Postupajući prema odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
6. Prvo, treće i četvrto pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse ovog, revizijskog suda u istovrsnim predmetima (npr. Rev 965/2021 od 1. veljače 2023.), a nije riječ o pravnom pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu. Osim toga, prvo pitanje polazi od pogrešne postavke da je pobijana presuda utemeljena na odredbama čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. ZOO jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je utemeljena na odredbama čl. 322. st. 1. i čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1024. st. 4. ZOO.
7. Drugo pitanje polazi od pogrešne postavke da je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastala stvarna šteta jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi suprotno.
8. Peto pitanje je u suprotnosti s obrazloženjem odluke Ustavnog suda broj U-III-2089/2017 od 3. prosinca 2019. koje u prijedlogu citira tuženik prema kojemu ''ako nacionalni "sud zadnje instance" propusti iznijeti bilo kakvo obrazloženje o zahtjevu stranke da Sudu EU-a podnese prethodno pitanje, u tom slučaju dolazi do povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije.'' Naime, drugostupanjski sud nije "sud zadnje instance". Zato nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
9. Nije osnovan podredni prijedlog tuženika da ovaj sud podnese zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. To iz razloga jer Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje koje predlaže podnositelj prijedloga. Naime, predmet spora je valjanost odredaba Ugovora o kreditu koji je sklopljen 13. kolovoza 2009., pa nema (vremenske) primjene Direktive 93/13 na konkretan spor. Osim toga, tuženik u prijedlogu uopće nije naznačio prethodno pitanje za koje predlaže donošenje odluke Suda Europske unije.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
dr.sc. Ante Perkušić, v.r.
