Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-211/2020-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz R., K. 1, OIB:
...., zastupanog po punomoćniku D. K.-A., odvjetniku iz
Odvjetničkog društva K., K. i P.i d.o.o. u R., protiv tuženika
S. b. za k. M., sa sjedištem u R., A. 8, OIB:
...., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz
Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R.,
radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., nakon glavne javne rasprave,
zaključene 28. lipnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. B.,
odvjetnika iz R. i punomoćnika tuženika M. V., odvjetnika iz R.,
objavljene 26. srpnja 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da Otkaz ugovora o radu tuženika S. b.za k.
M., sa sjedištem u R., A. 8, OIB: ..., od 18. ožujka 2020.
nije dopušten i zakonit te da radni odnos tužitelja R. Š. iz R.,
K. 1, OIB: .... temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme (u
nepunom radnom vremenu) od 18. prosinca 2019., nije prestao, nego je trajao do 31.
prosinca 2020.

II. Tuženik S. b.za k. M., sa sjedištem u R., A.
8, OIB: .... dužan isplatiti tužitelju R. Š. iz R., K. 1,
OIB: 23790655195, iznos od 13.263,97 eura1/111.322,50 kn s pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 452,92 eura od 15. travnja 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. svibnja 2020.,

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 Poslovni broj Pr-211/2020-20

- iznos od 1.423,45 eura od 15. lipnja 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. srpnja 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. kolovoza 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. rujna 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. listopada 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. studenog 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. prosinca 2020.,
- iznos od 1.423,45 eura od 15. siječnja 2021.,
- iznos od 1.511,05 eura od 01. siječnja 2021.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po
stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotnih poena, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,
sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim
dijelom tijeka zatezne kamate odbija kao neosnovanim.

III. Odbija se kao neodređen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže tuženiku da tužitelja prizna sva prava iz radnog odnosa u vremenskom
razdoblju od 20. ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.621,91
eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 26. srpnja 2023. do isplate po
stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotnih poena, u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao
neosnovanim.

r i j e š i o j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 147,49 eura/1.111,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 20. ožujka 2020. zaprimio Odluku o redovitom otkazu
ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, protiv koje da je uložio zahtjev za
zaštitu prava (nazvao ga je "žalba"), primitak kojeg je potvrdio tuženik i to 1. travnja

2020., međutim, do dana pisanja ove tužbe (29. travnja 2020.) na isti da nije dobio
odgovor. Glede počinjenih povreda od strane tuženika tužitelj prvenstveno ističe ono
što je već naveo u svojem prigovoru protiv pobijane odluke. Naime, da se radi o
proizvoljnom i ničim opravdanom otkazu ugovora o radu, a da pritom poslodavac nije

3 Poslovni broj Pr-211/2020-20

poštivao niti jednu odredbu (naročito glave XV Prestanak ugovora o radu) Zakona o
radnim odnosima, te da je počinio tolike pogreške (kako postupovne tako i
materijalne prirode) od kojih da su najveće (ali ne i jedine): neobrazlaganje razloga
otkaza ugovora o radu, nepoštivanje zakonskih uvjeta za davanje otkaza, otkaz
ugovora o radu radniku za kojeg Radničko vijeće nije dalo suglasnost za otkaz
ugovora o radu, ne izrada Programa rješavanja viška radnika. Tužitelj nadalje navodi
da otkaz ugovora o radu ne sadrži bilo kakve podatke iz kojih bi bilo vidljivo zašto je
radnik određen viškom, odnosno zašto su pojedini radnici koje rade na istim ili sličnim
poslovima ostali zaposleni, dok on to nije, te da nema saznanja da bi poslodavac
izradio tablice, niti se navode kriteriji temeljem kojih su određeni viškovi radnika
budući se poslodavac poziva na smanjenje posla i odluke Stožera civilne zaštite (što
nisu zakonom predviđeni razlozi), a da nije izvršio usporedbu godina staža, trajanja
radnog odnosa te obveza uzdržavanja, što da otkaz čini nezakonitim. Nema nikakvog
objektivnog načina na koji bi se mogli usporediti radnici koji su preostali zaposleni od
radnika kojima je otkazan ugovor o radu. Tužitelj samo napominje kako su kod
tuženika ostali zaposleni radnici koji su stariji od njega ili lošijeg zdravstvenog stanja,
tako da i ovaj argument tuženika nije opravdan. Nadalje navodi kako smatra da ima
čitav niz drugih radnika koji su ostali zaposleni kod tuženika, a koji primjenom
zakonskih kriterija ne ispunjavanju uvjete ili imaju slabije rezultate od tužitelja. Ističe i
da se tuženik nije savjetovao prije donošenja odluke o otkazu s Radničkim vijećem ili
sindikalnim povjerenikom (ukoliko radničkog vijeća nema), jer da je bio dužan, prije
davanja otkaza ugovora o radu, a cijeneći i godine tužitelja, savjetovati se, što isti nije
učinio, a to čini otkaz nezakonitim. Nadalje, da mu nije omogućena obrana odnosno
da mu nije omogućeno da se o navodima iz otkaza očituje, odnosno o vrstama,
kriterijima te načinu na koji je isti utvrđen viškom. Slijedom navedenog, predlaže da
sud usvoji glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i
vraćanja na rad, podredno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate iznosa
od 119.583,75 kn na ime otkaznog roka, otpremnine i naknade za neiskorišteni
godišnji odmor, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve,
navodeći kako je pobijana odluka jasno obrazložena, te da su iz iste razvidne
odlučne činjenice na kojima se temelji. Zbog organizacijskih i gospodarskih razloga
vezanih uz poslovanje, tuženik da je bio prisiljen posegnuti za racionalizacijom u
poslovanju i organizacijskim promjenama, reducirati broj radnih mjesta i smanjiti broj
radnika, te s time u vezi smanjiti broj izvršitelja na radnom mjestu liječnika specijalista
otorinolaringologije, tako da će se poslovi koje je tužitelj obavljao rasporediti na druge
radnike budući da je njihov obim u poslovanju tuženika kao poslodavca više nego
drastično smanjen. Naime, zbog opće poznatih razloga, enormnog širenja epidemije
Covid-19 virusom u čitavoj Europi, pa tako i u Republici Hrvatskoj, količina posla
tuženika kao poslodavca da je pala više nego drastično, te da nije poznato kada će
se i hoće li će se u dogledno vrijeme poslovanje tuženika uopće ponovno oporaviti.
Dakle, uslijed smanjenja obujma posla kod tuženika, a time i skraćivanja radnog
vremena i smanjenih prihoda, tuženik da je bio prisiljen racionalizirati odnosno
smanjiti broj zaposlenih te otkazati ugovor o radu tužitelju. Dakle, tuženik je
donošenjem pobijane odluke o otkazu na drukčiji način uredio svoju unutarnju
organizaciju, uz napomenu da to svakako spada u autonomnu nadležnost tuženika
kao poslodavca, a prema mišljenju tuženika takva organizacijska promjena opravdan
je razlog za poslovno uvjetovani otkaz. Također napominje da prema shvaćanju
Vrhovnog suda izraženog u više odluka, opravdan razlog za poslovno uvjetovani

4 Poslovni broj Pr-211/2020-20

otkaz ugovora o radu postoji kada poslodavac radi ekonomičnijeg i racionalnijeg
gospodarenja izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, a sve
budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da
organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i
mogućnostima. Činjenica da su poslovi tužiteljevog radnog mjesta preraspodijeljeni
na druge zaposlenike samo po sebi da ne dovodi do suprotnog zaključka, a to je da
je ukupno gledajući prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do tada obavljao
tužitelj. Sve to upravo upućuje na racionalizaciju poslovanja i postojanje opravdanog
razloga za otkaz tužitelju. Stoga da je u takvoj situaciji tuženik bio ovlašten otkazati
tužitelju ugovor o radu jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga došlo do
smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu na kojem je tužitelj radio. Prema tome,
polazeći od činjeničnog utvrđenja konkretnog slučaja - da je kod tuženika objektivno
došlo do prestanka potrebe za radom tužitelja zbog, prije svega, gospodarskih
razloga, te s time vezi nužne promjene u načinu organizacije rada i obavljanja
poslova tuženika, a imajući na umu sadržaj odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a,
nedvojbeno je da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju zakoniti i
dopušten. Nadalje navodi da je prilikom donošenja odluke o otkazivanju ugovora o
radu tužitelju, vodio računa i o svim kriterijima i mogućnostima propisanim čl. 115. st.

2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR). Dakle, da je vođeno računa o trajanju
radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja tužitelja kojem se otkazuje ugovor,
time da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu prednost dao kriterij u obvezi
uzdržavanja i kvaliteti rada, te s time u vezi uputi Stožera civilne zaštite prema kojoj
se starijim osobama savjetuje da ostanu u svojim domovima i, ukoliko im je potrebno,
zatraže pomoć Crvenog križa. Tužitelj da je osoba s navršenih 65 godina života. Pri
tome da je utvrđeno da u odnosu na druga dva radnika koji su zaposleni na radnom
mjestu liječnika specijalista otorinolaringologije, tužitelj nema obvezu uzdržavanja, te
da druga dva radnika imaju bolje rezultate po pitanju kvalitete rada, a osim toga, ali
ne manje važno, tužitelj kao umirovljenik, zbog otkaza, da neće ostati bez primanja
za razliku od drugo dvoje radnika koji nisu umirovljenici, te bi uslijed otkaza, za
razliku od tužitelja, ostali bez ikakvih primanja. Konačno, druga dva radnika da imaju
zaključen ugovor o radu na neodređeno puno radno vrijeme, dok je tužitelj imao
zaključen ugovor o radu na određeno i to nepuno radno vrijeme. Povrh toga, druga
dva radnika da su itekako perspektivnija za tuženika kao poslodavca, a radi se o dr.
T. A. P. koja ima obvezu uzdržavanja mldb. djeteta i dr. M. I.,
vrsnom otorinolaringologu, koji je najtraženiji specijalist u svojoj branši i za kojeg je
uvijek popunjen raspored. Radi se o jednom od najvažnijih radnika tuženika i ključnih
ljudi bolnice. Vezano za postupak savjetovanja navodi da se prije otkazivanja
ugovora o radu tužitelju nije konzultirao s Radničkim vijećem ili Sindikalnim
povjerenikom Sindikata jer da takva tijela ne djeluju kod tuženika. U konačnici navodi
da nije bio dužan izraditi Program rješavanja viška radnika. Vezano za eventualno
kumulirani zahtjev navodi da sukladno odredbi čl. 126. st. 1. ZR, radnik kojem
poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje
zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji
se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s
tim poslodavcem. Visina otpremnine regulirana je st. 2. i 3. istog članka ZR-a i ovisi o
trajanju radnog odnosa radnika kod poslodavca. U konkretnom slučaju tužitelj smatra
da ima pravo na otpremninu jer da je u radnom odnosu kod tuženika od 1995., s time
da je taj radni odnos privremeno prekinut 1. siječnja 2018. radi ostvarenja prava na
mirovinu, te je potom već 2. siječnja 2018. nastavio raditi kod poslodavca, pa da se
radni odnos ima smatrati neprekinutim. Pravo na otpremninu uvjetovano je, dakle,

5 Poslovni broj Pr-211/2020-20

neprekinutim radom kod istog poslodavca (u trajanju najmanje dvije godine). U
konkretnoj situaciji odlučno je pitanje je li 1. siječnja 2018. (kada se tužitelj umirovio)
prekinut rad u smislu odredbe čl. 126. st. 1. ZR ? Sukladno odredbi čl. 112. st. 1. t. 4.
ZR ugovor o radu prestaje kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest
godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, i u
tom slučaju radnik nema pravo na otpremninu. Budući je tužitelju upravo po tom
osnovu prestao radni odnos 1. siječnja 2018., to da je jasno kako tužitelj nema pravo
na otpremninu u zatraženom iznosu. Tužitelj nema pravo ni na otkazni rok od četiri
mjeseca. Naime, prema odredbi čl. 122. ZR-a radnik ima pravo na otkazni rok u
slučaju redovitog otkaza. U konkretnom slučaju, radni odnos je prestao 1. siječnja

2018. po sili zakona te je tužitelj tek 2. siječnja 2018. zasnovao radni odnos koji mu
je prestao redovitom odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 18. ožujka 2020.,
pa shodno tome tužitelj ima pravo na 2/3 plaće s osnove otpremnine, otkazni rok od
mjesec i dva tjedna i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, te će mu ta prava
tuženik ispoštovati. S time u svezi i samo uzgred rečeno, obzirom da poslodavac nije
dužan odgovoriti na zahtjev radnika za zaštitu prava, tuženik ukazuje sudu kako je
netočan navod iz tužbe kako tužitelj do današnjeg dana nije dobio odgovor na svoju
žalbu tj. zahtjev za zaštitu prava jer mu je tuženik povodom istih ponudio sklapanje
izvansudske nagodbe. Slijedom svega iznijetog, tuženik predlaže sudu da odbije
tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 12. svibnja

2023. (stranica 105-107 spisa) na način naveden kao u izreci, a nakon provedenog
financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku T. P., dipl.oec.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz
uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, kao i u Nalaz i
mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke T. P., dipl.oec. od

3. svibnja 2023. (stranica 81-94-1 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka
O. J. G. (stranica 71-73 spisa), tužitelja (stranica 62-64 spisa) i z.z.
tuženika Z. K. (stranica 64-67 spisa) kao stranaka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza
zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11,
25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), ovaj sud smatra
tužbeni zahtjev osnovanim u pretežitom dijelu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o
redovitom otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2020. te, posljedično tome, naknada
plaće i neiskorištenog dijela godišnjeg odmora.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao poslodavca bio
zaposlen na radnom mjestu liječnika specijaliste otorinolaringologije, temeljem
Ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu), sklopljenog 18.
prosinca 2019. (stranica 4-10 spisa), kao i činjenica da mu je tuženik Odlukom o
redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. ožujka

2020. (stranica 11-12 spisa) otkazao citirani ugovor, koja stupa na snagu s danom
donošenja.

6 Poslovni broj Pr-211/2020-20

8. Međutim, prijeporno je pitanje je li tuženik imao ili ne opravdane razloge za otkaz
ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu) za poslove
radnog mjesta liječnika specijaliste otorinolaringologije u smislu odredbe čl. 115. ZR-
a, te je li poštovan postupak pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

9. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je čl. 133. st. 1. Zakona o radu
(„Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; dalje ZR) kojim je
propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog
odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno
njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od
poslodavca ostvarenje nekog prava, dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac
u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom
zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog
prava pred nadležnim sudom.

10. Tijekom postupka utvrđeno je kako je tužitelj Odluku o redovitom otkazu ugovora
o radu od 18. ožujka 2020. zaprimio 20. ožujka 2020. (navedeno proizlazi iz navoda
tužbe i iskaza tužitelja kao stranke, koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije
osporavao), protiv koje je izjavio Zahtjev za zaštitu prava (nazvan "ŽALBA") od 30.
ožujka 2020. (stranica 13-14 spisa), kojeg je tuženik zaprimio 1. travnja 2020.
(navedeno proizlazi iz pečata i potpisa sa stranice 13 spisa) i vezano za koji je
tužitelju ponudio sklapanje Izvansudske nagodbe od 15. travnja 2020. (stranica 34-
37 spisa), koju je tužitelj zaprimio 15. travnja 2020. Kako tužitelj nije prihvatio
ponuđenu nagodbu, to je pravovremeno zahtijevao zaštitu svojih prava iz radnog
odnosa tužbom od 29. travnja 2020.

11. Odredbama čl. 115. st. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor
o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani
razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 1. toga članka) ako prestane potreba za
obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih
razloga (poslovno uvjetovani otkaz), uz napomenu da je stavkom 2. istog članka
propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi
računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete
radnika, a odredbom st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da se odredbe st. 2.
ovog članka ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset
radnika.

11.1. Imajući u vidu činjenicu da iz zahtjeva za Potpore očuvanja radnih mjesta u
djelatnostima pogođenima korona virusom (COVID-19), kojeg je tuženik uputio
Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, koji je predmetni zahtjev zaprimio 3. travnja

2020. (stranica 28-31 spisa), proizlazi da je na dan 20. ožujka 2020. tuženik imao
155 zaposlenih, dok iz iskaza z.z. tuženika Z. K. (stranica 64-67 spisa)
proizlazi da je u ožujku 2020. tuženik imao cca 120 zaposlenih, a iz iskaza svjedoka
O. J. G., pravnika kod tuženika (stranica 71-73 spisa) proizlazi da je u
ožujku 2020. u Rijeci tuženik imao oko 100-tinjak zaposlenika, to je prilikom
donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tuženik bio vezan ograničenjima koja za
poslodavca nameću odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a.

7 Poslovni broj Pr-211/2020-20

12. U pravu je tuženik kada navodi da pri donošenju odluke o poslovno uvjetovanom
otkazu ugovora o radu poslodavac ima autonomnom pravo odlučiti kojem će od
radnika dati poslovno uvjetovani otkaz, ali odredba čl. 115. st. 2. ZR-a ograničava
poslodavca jer su postavljeni određeni kriteriji koje mora imati na umu radi zaštite
određene kategorije radnika. Naime, poslodavac je dužan uzeti u obzir sve kriterije iz
čl. 115. st. 2. ZR-a, a što mora biti vidljivo iz odluke o otkazu.

12.1. Iz odluke o otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2020. (stranica 11-12 spisa), a
niti iz postupka koji joj je prethodio, ne proizlazi da je tuženik kod donošenja te
odluke poštovao odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a. Tuženik nije vodio računa o socijalnim
kriterijima kao što je to trajanje radnog odnosa, starost ili obvezu uzdržavanja pa je
na radnom mjestu liječnika specijaliste otorinolaringologije zadržao radnike koji su bili
mlađi od tužitelja i imali manje radnog staža od njega (prof.dr.sc. M. I. i dr.
T. A. P.).

12.2. Doista je autonomno pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju
bolje rezultate rada ili imaju bolje materijalne i socijalne uvjete od radnika kojemu
poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu. Međutim kod donošenja takve odluke
poslodavac je dužan te kriterije razmotriti i primijeniti, a u odluci o otkazu ugovora o
radu navesti koji kriteriji su bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati
poslovno uvjetovani otkaz. Sve to tuženik nije učinio te stoga nisu bili ispunjeni uvjeti
za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.

13. Uvidom u Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (stranica 11-12 spisa)
utvrđeno je da tuženik istu donosi "slijedom činjenice promjene organizacije
poslovanja i procesa rada te usklađivanja istih sa stvarnim potrebama poslodavca,
sve uzrokovano Odlukom UV o radnom vremenu SB M. u jednoj smjeni zbog
smanjenja opsega posla uzrokovan epidemijom bolesti Covid-19" (čl. 2.), dok u čl. 3.
navodi da tužitelju prestaje radni odnos "temeljem odluke MZ o proglašenju
epidemije Covid-19 sukladno Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN
79/07, 113/08, 43/09, 130/17) te preporuke stožera civilne zaštite RH, a u svrhu
sprečavanja širenja epidemije", bez navođenja odlučujućih kriterija propisanih
odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a.

13. Ovdje se ističe da prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a, poslodavac mora u pisanom
obliku obrazložiti otkaz, dok u obrazloženju otkaza poslodavac mora navesti sve
bitne činjenice na temelju kojih je utvrdio razloge za otkaz, odnosno, da bi se otkaz
smatrao obrazloženim, poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku, kojem
otkazuje ugovor o radu, učiniti vidljivim zbog čega mu otkazuje ugovor o radu jer tek
tada radnik može štititi svoja eventualna prava u smislu čl. 133. ZR-a. S druge pak
strane, kad je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno,
takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika, primjenom načela in favorem
laboratores. Pravilo o takvom tumačenju takvih odredbi sadrži čl. 320. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) prema kojem u slučaju kada je ugovor pripremila
i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge
strane. Odgovarajuća primjena tog propisa dopuštena je temeljem čl. 8. st. 4. ZR-a,
prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s
ugovorom o radu, a koje nije uređeno ZR-om, primjenjuju u skladu s naravi tog
ugovora opći propisi obveznog prava.

8 Poslovni broj Pr-211/2020-20

13.1. Kako je prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a poslodavac dužan u pisanom obliku
obrazložiti otkaz, to su za ocjenu pravne valjanosti odluke o otkazu mjerodavni
razlozi navedeni u obrazloženju odluke, jer poslodavac nema ovlast naknadno
dodavati razloge za otkaz. Zato je osobito važno da se opravdani razlozi za otkaz koji
postoje u vrijeme donošenja odluke o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u
obrazloženju otkaza, te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav
otkaz. Naime, poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje
odluke o otkazu ne sadržava.

14. Sud prihvaća navod tužitelja kako iz sporne odluke nije vidljivo koje je zakonom
propisane kriterije tuženik uzeo u obzir prilikom otkazivanja ugovora o radu, pa kako
to tuženik nije učinio, to nisu bili ispunjeni uvjeti za odnošenje odluke o poslovno
uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

15. Naime, i sam z.z. tuženika Z. K., na upit punomoćnika tužitelja zašto se u
otkazu ne navode prof. I. i dr. A., usporednost rada, socijalni status i dr.,
navodi da je nakon bitke lako biti general, odnosno da tada nisu znali što sada znaju,
dok svjedok O. J. G., pravnik kod tuženika, navodi da u obrazloženju
odluke o otkazu nema usporedbe s drugim radnicima zato što se nije radilo o takvoj
vrsti otkaza i da nije bilo namjere prekida rada bez nastavka radnog odnosa, koji
navod ovaj sud ne prihvaća obzirom da se u spornoj odluci ne navodi mogućnost
nastavka radnog odnosa nakon prekida rada, te stoga što je u suprotnosti s iskazom
tužitelja kao stranke koji navodi (stranica 62-64 spisa) da je pravnica J. G.

20. ožujka, u petak oko 10,30 ili 11,00 sati došla do njega i donijela mu papir, te mu
rekla da je to ono što je dogovorio s Upravom, a radilo se o redovitom otkazu
ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, bez obrazloženja, a nakon 25
godina rada kod tuženika da ne mora ni opisati svoje psihičko stanje, to da nije
potpisao i da je zvao odvjetnike, s time da se slijedeći tjedan našao sa z.z. tuženika i
pravnicom koji da su mu rekli da je tako odlučilo Upravno vijeće tuženika.

16. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovoga suda kako nisu bili ispunjeni uvjeti
za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju obzirom da pri donošenju te
odluke tuženik nije razmotrio zakonom propisane kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a, koje
je bio dužan ne samo razmotriti, već i primijeniti, a u odluci o otkazu navesti koji
kriteriji su bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika zaposlenih na radnom
mjestu liječnik specijalist otorinolaringologije (tužitelju, prof.dr.sc. M. I. ili dr.
T. A. P.) dati poslovno uvjetovani otkaz. Kako tuženik to nije učinio, to
nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu
ugovora o radu, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

16.1. Ovdje se napominje da je sud usvojio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na
trajanje radnog odnosa tužitelja do 31. prosinca 2020. obzirom da je čl. 2. Ugovora o
radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu), kojeg su parnične stranke
sklopile 18. prosinca 2019. (stranica 4-10 spisa) ugovoreno da se "zaključuje na
određeno vrijeme od 01. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020.".

17. Podredno se ističe kako se u čl. 4. sporne odluke navodi da stupa na snagu
danom donošenja, dakle, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog
roka, što je moguće jedino kod instituta izvanrednog otkaza ugovora o radu, te i

9 Poslovni broj Pr-211/2020-20

navedena činjenica ukazuje na nedopuštenost (nezakonitost) sporne odluke o otkazu.

18. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim traži naknadu plaće, napominje se kako je
odredbom čl. 95. st. 1. ZR-a propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za
razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim
propisom ili kolektivnim ugovorom. Nadalje, st. 3. citiranog članka propisano je da
radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo
krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Tužitelj
u ovom sporu zahtijeva naknadu plaće za razdoblje od nezakonitog prestanka
radnog odnosa tj. od 21. ožujka 2020. (obzirom da iz Nalaza i mišljenja vještaka
T. P., dipl.oec. proizlazi da je tužitelju plaća isplaćena do 20. ožujka

2020.) do isteka Ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg su parnične stranke
sklopile, tj. do 31. prosinca 2020., u iznosu od 13.263,97 eura/99.937,50 kn bruto.

19. U ovom konkretnom slučaju do prekida rada došlo je na osnovu odluke tuženika
o otkazu ugovora tužitelja, koja je u ovom postupku utvrđena nedopuštenom, dakle
zbog okolnosti za koju tužitelj nije odgovoran. Slijedom navedenog, tužitelj krivnjom
tuženika nije radio, zbog čega je stekao pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja
prekida rada koju bi ostvarivao prema redovnom tijeku stvari da nije donesena
nedopuštena odluka o otkazu ugovora, čime dolazi u položaj koji imaju i ostali radnici
kod tuženika s obzirom da radnik ne smije trpjeti posljedice zbog nezakonitog
poslodavčevog postupanja.

20. Što se tiče naknade plaće za vrijeme trajanja prekida rada, napominje se da je
sud visinu mjesečne plaće tužitelja utvrdio provedenim financijskim vještačenjem po
stalnom sudskom vještaku T. P., dipl. oec. koji u Nalazu i mišljenju od 3.
svibnja 2023. (stranica 81-94-1 spisa), u Tablici 2 utvrđuje pripadajuće iznose
naknade plaće u razdoblju od 21. ožujka do 31. prosinca 2020. uzimajući u obzir
primanja tužitelja prije donošenja sporne odluke.

21. Što se tiče naknade za neiskorišteni godišnji odmor, navodi se da je odredbom čl.

82. st. 1. ZR-a propisano da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan
radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja
godišnjeg odmora, koja naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog
godišnjeg odmora (st. 2. istog članka).

22. Uvidom u prijedlog Izvansudske nagodbe (stranica 34-37 spisa) utvrđuje se da je
ista pisana 15. travnja 2020., te da u istoj tuženik tužitelju priznaje pravo na isplatu za
osam dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019., te sedam dana za 2020.
Nadalje, imajući u vidu da je u ovoj pravnoj stvari odluka o otkazu utvrđena
nedopuštenom, to je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao istekom vremena na
koje je Ugovor o radu bio sklopljen, tj. 31. prosinca 2020., slijedom čega tužitelju
pripada pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. u trajanju
od utuženih 15 dana, iako tužitelj ima pravo na 20 dana (čl. 8. Ugovora o radu
zaključenog između parničnih stranaka ugovoreno da tužitelj ima pravo na godišnji
odmor u svakoj kalendarskoj godini u trajanju od najmanje četiri tjedna, odnosno 20
radnih dana, uz napomenu da spisu na stranici 44 prileži obavijesti o korištenju
godišnjeg odmora u kojoj se za tužitelja navodi da na godišnji odmor ide od 23.
ožujka do 3. travnja 2020., koji godišnji odmor tužitelj nije iskoristio obzirom da mu je

10 Poslovni broj Pr-211/2020-20

radni odnos prestao 20. ožujka 2020. kada je i zaprimio Odluku o otkazu od 18. ožujka 2020., koja je u ovoj pravnoj stvari utvrđena nedopuštenom).

23. Visinu pripadajuće naknade sud je utvrdio uvidom u Nalaz i mišljenje vještaka
T. P., dipl.oec. te je tužitelju po toj osnovi dosudio utuženi iznos od

1.511,05 eura/11.385,00 kn bruto.

24. Sud je Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. P., dipl.oec.
prihvatio kao stručan i objektivan, te sukladno materijalnoj dokumetnaciji u spisu, uz
napomenu da ni parnične stranke nisu imale primjedbi na isti.

24.1. Vezano za tuženikov prigovor kako je tužitelj prekludiran u predlaganju
provođenja dokaza financijskim vještačenjem obzirom da je isti predložen radi
utvrđivanja visine eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, navodi se da je
prijedlog radi provođenja financijskog vještačenja dan u tužbi, od kojeg dokaznog
prijedloga tužitelj tijekom postupka nije odustao, slijedom čega je dani prigovor
neosnovan.

25. Kako tužitelju u navedenom razdoblju pripadaju sva prava iz radnog odnosa kao
da je faktično obavljao rad kod tuženika, to je primjenom odredbe čl. 95. st. 3. i 5. te
čl. 82. st. 1. i 2. ZR-a tužitelju valjalo dosuditi iznose pobliže naveden u točki II. izreke
presude.

25.1. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio
na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj
("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno
odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro =
7,53450 kuna).

26. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi čl.

277. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11,
78/15 i 29/18 - dalje ZOO), u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope
zatezne kamate te odredbe članka 26. i 29. ZOO-a počev od dospijeća do isplate, s
time da zakonska zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na
dohodak sadržanim u gore navedenim bruto iznosima sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i

2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04) dospijevaju tek s
isplatom, isto znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu, pa na njih ne teče
zatezna kamata.

26.1. Nadalje, odredbom čl. 92. st. 3. ZR-a propisano je da ako kolektivnim ugovorom
ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni
mjesec isplaćuje se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, a što je u
suglasju s odredbom čl. 9. st. 3. Ugovora o radu kojeg su parnične stranke sklopile,
pa su tužitelju zatezne kamate na ime naknade plaće dosuđene od 15-tog u
mjesecu, a na ime naknade na neiskorišteni godišnji odmor kako je i utuženo,
slijedom čega je valjalo za preostali dio tijeka zateznih kamata tužbeni zahtjev odbiti
kao neosnovan.

27. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se priznaju sva prava iz
radnog odnosa za razdoblje od nedopuštenog otkaza do isteka ugovora o radu tj. od 20.

11 Poslovni broj Pr-211/2020-20

ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., navodi se da je sud isti odbio kao neprecizan tj.
neodređen obzirom da tužitelj nije naznačio o kojim se pravima radi, slijedom čega je
uslijedila odluka kao pod točkom III. izreke presude.

28. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u
svezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika. Napominje se da se odluka o parničnim troškovima temelji na Tarifi o
nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12,
103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa). Nadalje, u primjeni je Tbr. 7. t.

2. Tarife u parnicama iz radnih odnosa kada su istaknuti procjenjiv i neprocjenjiv
zahtjev, jer je tužitelj u konkretnom slučaju tražio poništenje otkaza, naknadu plaće i
naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, odvjetnička nagrada se računa zbrajanjem
jednokratne nagrade za neprocjenjiv zahtjev i nagrade prema visini procijenjenog
zahtjeva, uz napomenu da tužitelj nije potraživao jednokratnu nagradu za
neprocjenjiv zahtjev.

28.1. Obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelju je priznat parnični trošak i to za
sastav tužbe u iznosu od 497,50 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), potom trošak sastava
podneska od 23. prosinca 2021. i 12. svibnja 2023. (497,50 eura x 2; Tbr. 8. t. 1.
Tarife), sastava podnesaka od 31. svibnja 2022., i 3. svibnja 2023. (99,50 kn x 2; Tbr.

8. t. 3. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 28. prosinca 2021., 9. veljače

2022., 5. travnja 2022., 25. svibnja 2022. i 28. lipnja 2023. (497,50 eura x 5; Tbr. 9. t.

1. Tarife), što ukupno iznosi 4.179,00 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a po
stopi od 25% (1.044,75 eura) 5.223,75 eura, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak
financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 eura, dakle sveukupni iznos od 5.621,91
eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim. Naime, tužitelju
nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu obzirom da su sukladno
odredbi čl. 11. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine 74/95, 57/96,
137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18) radnici u radnim sporovima
oslobođeni dužnosti plaćanja sudskih pristojbi.

29. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojeg je tužitelj istaknuo
alternativno, tj. ako sud ne usvoji prvo postavljeni tužbeni zahtjev, a koji se odnosi na
isplatu otpremnine, napominje se da u situaciji kada sud prihvati prvi od eventualno
istaknutih tužbenih zahtjeva, o ostalim zahtjevima ne odlučuje.

30. Kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave povukao tužbu za iznos od 147,49
eura/1.111,25 kn s pripadajućim kamatama, temeljem čl. 193. ZPP-a riješeno je kao
u izreci.

U Rijeci 26. srpnja 2023.

Sudac

Marija Predovan Matoković

12 Poslovni broj Pr-211/2020-20

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovih odluka dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15
dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka
nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja
- pun. tuženika