1                       Poslovni broj: Gž-42/2022-2

 

 

                                                                                            Poslovni broj: Gž-42/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.o.o. Z., OIB…., kojeg zastupa punomoćnik D. S., dipl. iur., zaposlenik tužitelja, protiv tuženika K. K. iz Z., OIB…., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. d. Ž. V.-D. & S. S. i p., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-3696/2020-8 od 16. prosinca 2021., 25. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Žalba tuženika se prihvaća i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-3696/2020-8 od 16. prosinca 2021., i to u pobijanim točkama I., III. i IV. izreke, te sudi: 

 

„Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-2962/2017 od 29. kolovoza 2017. i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku K. K. da tužitelju Z. d.o.o. u roku od 8 dana isplati iznos od 86,45 eur/651,36 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 57,50 kn od 16.9.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 18.10.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.11.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.12.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 17.1.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 22.2.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 18.3.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 19.4.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 16.5.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 17.6.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 18.7.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 23.8.2017. do isplate,

kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 51,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2017. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, pa se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 82,95 eur/625,00 kn (slovima:osamdesetdvaeuradevedesetpetcenti/šestodvadesetpetkuna) u roku  od 15 dana.“

 

II. U ne pobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

             

 

Obrazloženje

 

             

1. U izreci citiranom presudom odlučeno je tako da izreka glasi:

 

„I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z. poslovni broj O.-2962/2017 od 29. kolovoza 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženiku K. K. da tužitelju Z. d.o.o. u roku od 8 dana isplati iznos od 651,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 57,50 kn od 16.9.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 18.10.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.11.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.12.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 17.1.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 22.2.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 18.3.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 19.4.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 16.5.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 17.6.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 18.7.2017. do isplate,

- na iznos od 51,98 kn od 23.8.2017. do isplate,

kao i da naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 51,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2017. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

 

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-2962/2017 od 29. kolovoza 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana isplati iznos od 287,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 57,50 kn od 16.4.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 17.5.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.6.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 16.7.2016. do isplate,

- na iznos od 57,50 kn od 17.8.2016. do isplate,

trošak ovršnog postupka u iznosu od 184,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.8.2017. do isplate i odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan u tom dijelu.

 

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 70,00 kn, u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn, kao neosnovan.“

 

2. Protiv te presude u odnosu na točku I., III. i IV. izreke žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i ukine platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi javnog bilježnika te odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže da mu nadoknadi troškove postupka ili da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatom fiksnog dijela naknade za uslugu prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada za potrebe objekta u vlasništvu tuženika na adresi H., S. R., za razdoblje kolovoz 2016. – srpanj 2017. u iznosu 651,36 kn.

 

6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik vlasnik nekretnine – objekta na adresi H., S. R., na koju se odnosi potraživanje tužitelja za uslugu prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada, pa polazeći od toga zaključuje da je on kao vlasnik nekretnine u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. toč. 5. i čl. 18. st. 1. – 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14., 36/15., u daljnjem tekstu: ZKG/95) i čl. 31. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00, 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje: ZVDSP) u obvezi platiti tužitelju kao pružatelju usluge fiksni dio cijene usluge prema cijeni utvrđenoj Odlukama tužitelja o cijeni javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada od 19. ožujka 2015. i 27. prosinca 2016. (dalje: Odluka) za posudu najmanjeg volumena od 120 litara u iznosu 57,50 kn mjesečno (razdoblje kolovoz – prosinac 2016.), odnosno u iznosu 51,98 kn (razdoblje siječanj -  srpanj 2017.). 

 

6.1. Pritom prvostupanjski sud izražava pravno shvaćanje (točka 13. obrazloženja presude) da je na postojanje obveze tuženika potpuno neodlučno je li tuženik i kada zatražio posudu za otpad i koristi li uslugu odvoza otpada, te da u skladu s odredbom čl. 29. tužiteljevih Općih uvjeta isporuke javne usluge sakupljanja, prijevoza i deponiranja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada od 9. lipnja 2014. (dalje: Opći uvjeti isporuke) nekorištenje nekretnine ne oslobađa vlasnika obveze plaćanja fiksnog dijela usluge.

 

7. Prije svega valja navesti kako se prvostupanjski sud u pravnoj ocjeni spora pogrešno poziva na odredbe čl. 3. st. 1. toč. 5. i čl. 18. st. 1. – 5. ZKG/95, jer se radi o zakonskim odredbama (čl. 3. i čl. 20. u pročišćenom tekstu Zakona – „Narodne novine“, broj 26/03.) koje su u odnosu na komunalnu djelatnost skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada prestale važiti s danom 23. srpnja 2013. kada je na snagu stupio Zakon o održivom gospodarenju otpadom (arg. iz čl. 187. u vezi čl. 188. Zakona o održivom gospodarenju otpadom – „Narodne novine“, broj 94/13., u daljnjem tekstu: ZOGO).

 

8. Dakle, u ovom sporu na ocjenu postojanja i visine obveze tuženika valja primijeniti odredbe ZOGO-a kojima su uređena prava i obveze davatelja i korisnika javne  usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, te odvoza i odlaganja tog otpada. Odredbom čl. 30. st. 1., 5. i 6. ZOGO-a propisano je da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, da je korisnik usluge vlasnik nekretnine na području pružanja te usluge, da je on dužan koristiti uslugu i predavati otpad te snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno predanoj količini otpada, dok je odredbom čl. 33. st. 2. i 4. ZOGO-a propisano kako je davatelj usluge dužan korisniku obračunati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja sukladno odluci o načinu pružanja usluge iz čl. 30. st. 7. ZOGO-a koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, ali i da je davatelj usluge u cijenu javne usluge dužan uključiti i troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada, i druge troškove propisane uredbom iz čl. 29. st. 10. ZOGO-a.

 

8.1. Iz sadržaja i smisla prethodno citirane zakonske odredbe proizlazi da je davatelj javne usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada pri obračunu cijene javne usluge dužan uzeti u obzir količinu predanog otpada prema načelu „onečišćivač plaća“, ali da je pored toga u cijenu usluge dužan uračunati i troškove koji omogućavaju uspostavu i održavanje učinkovitog sustava gospodarenja otpadom, što znači da strukturu cijene usluge prikupljanja i odvoza te odlaganja otpada čini varijabilni dio koji ovisi o količini predanog otpada i fiksni dio koji se odnosi na fiksni trošak uspostave i održavanja sustava gospodarenja otpadom.

 

8.2. Odredbama Općih uvjeta isporuke određeno je da se miješani komunalni otpad za potrebe korisnika – kategorije kućanstvo - individualno stanovanje i kućanstvo – kolektivno stanovanje prikuplja u tipiziranim posudama za otpad volumena 120, 240 i 1100 litara, koju je korisnik usluge dužan preuzeti od davatelja usluge i u njoj prikupljati otpad (čl. 17., 18. i 21.), a odredbom čl. 22. st. 3. Općih uvjeta isporuke propisano je da će se ne preuzimanje ili odbijanje preuzimanja posude od strane korisnika usluge konstatirati pisanom zabilješkom ovlaštenog radnika davatelja na obrascu izjave o preuzimanju posude koju potpisuje korisnik i ovlašteni radnik davatelja usluge, dok je stavkom 5. tog članka propisano da ne posjedovanje posude od strane korisnika usluge iz razloga navedenih u stavku 3. tog članka ili po bilo kojem drugom osnovu ne oslobađa korisnika obveze plaćanja fiksnog dijela cijene javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada sukladno važećem cjeniku davatelja usluge. 

 

8.3. Prema tome, logičkim tumačenjem odredbe čl. 22. st. 5. u vezi st. 3. Općih uvjeta isporuke, tj. zaključivanjem iz suprotnosti (argumentum a contrario) proizlazi da ne posjedovanje posude od strane korisnika usluge istog oslobađa obveze plaćanja fiksnog dijela cijene javne usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada, ako razlog ne posjedovanja posude nije ne preuzimanje ili odbijanje preuzimanja posude od strane korisnika usluge evidentirano na način pobliže opisan u stavku 3. tog članka, odnosno ako ne posjedovanje posude za prikupljanje otpada nije uzrokovano postupcima korisnika usluge. 

 

9. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi i tijekom postupka prije zaključenja prethodnog postupka osporavajući postojanje obveze plaćanja fiksnog dijela cijene javne usluge isticao da ga tužitelj nikada nije pozvao na preuzimanje posude za otpad, niti mu je istu predao, tako da nije niti mogao koristiti uslugu prikupljanja i odvoza otpada i da to proizlazi i iz izvješća o izvršenim pražnjenjima u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 20. veljače 2020., te je u tom kontekstu osporio tvrdnje tužitelja da je posudu za otpad preuzeo 14. ožujka 2016. i iznio suprotnu tvrdnju da je posudu za otpad preuzeo od tužitelja tek 20. veljače 2020. kada je osobno potpisao u spis priloženu prijavnicu tužitelja s nadnevkom 18. veljače 2020. (list 96 i 103).

 

10. Dakle, sve prethodno navedeno upućuje na zaključak da je za ocjenu postojanja obveze tuženika na plaćanje utuženog fiksnog dijela cijene usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada, pa s tim u vezi i za pravilnu primjenu odredbe čl. 22. st. 5. u vezi st. 3. Općih uvjeta isporuke, odlučna činjenica je li tužitelj predao tuženiku na korištenje posudu za prikupljanje otpada u razdoblju na koje se odnosi potraživanje tužitelja, te ovisno o tomu i je li ne posjedovanje posude za otpad u spornom razdoblju uzrokovano postupcima tuženika, između ostalog, opisanim u čl. 22. st. 3. Općih uvjeta isporuke ili propustom tužitelja da kao davatelj usluge osigura i preda tuženiku posudu za prikupljanje otpada. 

 

11. Međutim, iz točke 13. obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud na temelju u spisu priloženih računa i izvještaja o pražnjenjima utvrđuje da je tužitelj obračunao tuženiku samo fiksni dio usluge za najmanji volumen posude za koju je zadužio tuženika i koja u utuženom razdoblju nije bila pražnjena. No, pritom prvostupanjski sud uopće ne utvrđuje je li i točno kada tužitelj predao tuženiku na korištenje posudu za prikupljanje otpada i time tuženiku omogućio korištenje usluge, niti se očituje na tvrdnje tuženika da mu je posuda za otpad predana tek 20. veljače 2020., dakle, tek nakon proteka razdoblja na koje se odnosi potraživanje tužitelja. Kako su posrijedi odlučne činjenice za ocjenu postojanja obveze tuženika i za pravilnu primjenu odredbe čl. 22. st. 3. i 5. Općih uvjeta isporuke, a u pobijanoj presudi su izostali razlozi o tim odlučnim činjenicama, to se uslijed opisana nedostatka u pisanoj izradi pobijana presuda ne može ispitati. Zbog toga je ona zahvaćena apsolutno bitnom procesnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP) na koju se kraj vremena pokretanja ovog postupka (28. kolovoza 2017.) u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti (arg. iz čl. 117. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 70/19.).

 

12. No, s obzirom da je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, uključujući i one koje prvostupanjski sud prigodom donošenja presude nije uzeo u obzir, navedenu je povredu u skladu s odredbom čl. 373.a st. 1. i 3. u vezi čl. 457. ZPP-a moguće otkloniti u ovom žalbenom stadiju postupka.

 

13. Naime, prijavnica, tj. zahtjev za dodjelu posude s nadnevkom 14. ožujka 2016. (list 29), koju je u prilog svojih tvrdnji priložio tužitelj, nesporno nije potpisana po tuženiku (uopće nema potpisa na mjestu predviđenom za potpis korisnika usluge), a iz iskaza svjedoka J. B. (list 106-107), radnika tužitelja zaposlena na poslovima voditelja radne jedinice gospodarenja otpadom sve do odlaska u mirovinu nakon travnja 2016., proizlazi kako on nema neposrednih saznanja kada je točno tužitelju predana na korištenje  posuda za otpad, već mu je očito samo po čuvenju  poznato da je tuženik telefonskim putem zatražio posudu, da ga je referent zadužio  posudom s kodom i da mu je kada se skupio dovoljan broj  prijavnica kanta za otpad dovezena i ostavljena na adresi, pri čemu on potvrđuje kako se ne radi o njegovu potpisu na mjestu predviđenom za potpis djelatnika tužitelja na prijavnici od 14. ožujka 2016. S druge strane iz sadržaja priložene prijavnice tužitelja s nadnevkom 18. veljače 2020. (list 96 i 103), koja je potpisana po djelatniku tužitelja i po tuženiku, a čiji sadržaj potvrđuje i tuženik u svom stranačkom iskazu, proizlazi da je tuženik tom prijavnicom podnio tužitelju zahtjev za dodjelom posude za otpad te da je tužitelj kao davatelj usluge predao tuženiku na korištenje posudu za otpad i faktički mu omogućio korištenje usluge tek 20. veljače 2020. kada je tuženik potpisao prijavnicu s nadnevkom 18. veljače 2020., kako to uostalom proizlazi iz njegova, a po tužitelju neosporena iskaza.

 

14. Prema tome, kraj sadržaja prethodno navedenih i u spisu priloženih isprava i izvedenih dokaza, imajući pritom u vidu i da posuda za otpad kojom je tužitelj u svojim evidencijama zadužio tuženika nikada nije pražnjena, na izvjestan se način može zaključiti kako je tužitelj predao tuženiku na korištenje posudu za prikupljanje otpada tek 20. veljače 2020. i da mu je tek tada i faktički omogućio korištenje svoje usluge, pa polazeći od takva utvrđenja tuženik u skladu s odredbom čl. 22. st. 3. i 5. Općih uvjeta isporuke nije dužan platiti tužbom zahtijevani fiksni dio naknade za uslugu prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada za potrebe objekta u njegovu vlasništvu na adresi H., S. R., za razdoblje kolovoz 2016. – srpanj 2017. u iznosu 86,45 eur/651,36 kn.

 

15. Zbog svega prethodno navedenoga valjalo je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. u vezi čl. 457. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari iz točke I. izreke, te u smislu odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuti platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 86,45 eur/651,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na novčane iznose pobliže navedene u točki I. izreke pobijane presude, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan na naknadu troškova ovrhe u iznosu 51,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. kolovoza 2017. do isplate, pa shodno tomu odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev.

 

16. Uslijed preinakom pobijane presude izmijenjena uspjeha stranaka u sporu u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka.

 

17. Tuženik je računajući i već pravomoćno odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 287,50 kn (ne pobijana točka II. izreke prvostupanjske presude) u cijelosti uspio u sporu, pa mu je tužitelj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a dužan u cijelosti nadoknaditi uzrokovane parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

 

17.1. Troškovi tuženika sastoje se od troškova zastupanja po odvjetniku odmjerenih u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa), i to u granicama zahtjeva stranke (list 108) od jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu 500,00 kn (Tbr. 7. toč. 8. Tarife), troška PDV-a u iznosu 125,00 kn (Tbr. 42. Tarife), ukupno u iznosu od 625,00 kn.

 

17.2. Slijedom navedenih razloga valjalo je prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i u odluci o troškovima parničnog postupka iz točke III. i IV. izreke, te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 82,95 eur/625,00 kn u roku od 15 dana.

 

18. U ne pobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

19. O troškovima žalbenog postupka nije odlučeno jer stranke u žalbi i odgovoru na žalbu takav zahtjev nisu postavile.

 

20. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

 

Bjelovar, 25. srpnja 2023.

 

                                                                                                       Sudac

 

                                                                                                     Vladimir Šestak, v.r.