1

Poslovni broj: Gž R-1578/2021-3

 

 

Poslovni broj: Gž R-1578/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. A. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. & p. d.o.o. u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, Državni inspektorat Republike Hrvatske OIB: 33706439962, iz Zagreba, Šubićeva 29, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O., Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja i isplate putnog troška, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-880/2020-19 od 30. rujna 2021., u sjednici vijeća 21. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-880/2020-19 od 30. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da tužiteljica A. A. iz O., OIB: …, državna službenica u Državnom inspektoratu, od 01. rujna 2020. godine ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla na relaciji …, O.1 – … O.2, u visini od 229,17 kn, a u slučaju promjene cijene godišnje karte javnog prijevoznika G. p. p. d.o.o. O. u visini 1/12 navedene cijene, bez obveze kupnje i dostave prijevozne karte poslodavcu Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, OIB: 33706439962, Šubićeva 29, 10000 Zagreb.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, Državni inspektorat, da tužiteljici A. A. iz O., OIB: …, na ime naknade troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla na relaciji …, O.1 – …, O.2 za period od 01. rujna 2020. godine do 06. kolovoza 2021 . godine isplati ukupan iznos od 2.291,70 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. listopada 2020. g,.

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. studenog 2020. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. prosinca 2020. g,.

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. siječnja 2021. g,.

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. veljače 2021. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. ožujka 2021. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. travnja 2021. g,.

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. svibnja 2021. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. lipnja 2021. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. srpnja 2021. g.,

- na iznos od 229,17 kn od dana 16. kolovoza 2021. g.,

 

do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška dok je točkom II izreke tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tuženica je odgovorila na žalbu tužiteljice, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

5. Žalba nje osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužiteljica upire u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni. Isto tako prvostupanjski sud je obrazložio zbog kojih razloga je odbio dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanje svjedoka V. J. i V. V. kao i za pribavu od tuženice podataka o isplati naknade troškova prijevoza za navedene svjedoke kao i preslike kupljenih karti javnog prijevoznika, te obračunske isprave za tužiteljicu. Razlozi presude zbog kojih je sud odbio izvođenje ovih dokaza prihvatljivi su i ovome sudu, pa stoga navedena bitna povreda odredaba  parničnog postupka nije počinjena, a isto tako, u odnosu na neizvođenje ovih dokaza nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji tužiteljica također upire u žalbi.

8. Ostale izvedene dokaze prvostupanjski sud je pravilno ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, sve u primjeni odredbi čl. 53. st. 1., st. 2., st. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 54/20, 64/20; dalje KU) kao i tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjeni KU koja je ista donijela u tumačenju spornih odredbi čl. 53. st. 1., st. 3. i st. 10. KU.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice navedenog sadržaja koji tužiteljica temelji na odredbi čl. 53. st. 3. i st. 10. KU ("Narodne novine" broj 12/18).

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženice,

- da je tužiteljica 31. kolovoza 2020. navršila 61 godinu života,

- da je odlukom tuženice od 14. rujna 2020. utvrđeno da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla na relaciji …, O.1 - …, O.2 na način da joj poslodavac kupi godišnju opću karticu prema ponudi javnog prijevoznika G. p. p. d.o.o. O., a koju je tužiteljica dužna dostaviti,

- da je tužiteljica u roku od 15 dana od primitka navedene odluke tuženice, protiv iste podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem je tuženica odlučila odlukom od 15. listopada 2020., na način da je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice odbila kao neosnovan,

- da je tužiteljica pravovremeno u smislu odredbe čl. 133. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 -  ZR/14) u daljnjem roku od 15 dana podnijela predmetnu tužbu.

11. Sud je utvrdio da tužiteljica u zahtjevu za zaštitu prava prvostupanjsku odluku tuženice pobija iz razloga jer smatra da se na nju primjenjuje odredba čl. 53. st. 10. KU, prema kojoj, nije dužna kupiti niti dostaviti prijevoznu kartu tuženici, slijedom čega smatra da ju je tuženica nezakonito pobijanom odlukom pozvala da dostavi godišnju opću karticu prema ponudi javnog prijevoznika G. p. d.o.o. O..

12. Sud je nadalje utvrdio da je tuženica odlučujući o zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava, isti odlukom od 15. listopada 2020. odbila uz obrazloženje da se na tužiteljicu odredba čl. 53. st. 10. KU, kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 2/53 od 2. ožujka 2018., kao zaposlenicu koja je navršila 61 godinu života, ne odnosi, već da se ista odredba odnosi na zaposlenike tuženika, koji su mlađi od 61 godine, pa kako da tužiteljica sukladno odredbi čl. 53. st. 3. KU kupljenu godišnju kartu, ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte ili kupnje pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, nije dostavila, zbog čega je, zahtjev tužiteljice za zaštitu prava odbila kao neosnovan.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da odredba čl. 53. st. 1. KU propisuje: državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km, st. 3. propisuje državnim službenicima i namještenicima s navršenih 61 godinu ako im je udaljenost od njihova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od 2 km poslodavac će naknaditi troškove prijevoza za kupljenu godišnju kartu ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte samo gdje takav prijevoz postoji, te da je st. 10. istog članka propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg državni službenik i namještenik ne koristi ostvariti će pravo na naknadu troškova prijevoza koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

14. Sud je nadalje utvrdio da je tuženica, u odgovoru na tužbu, osporavajući tužbeni zahtjev u bitnom navela da tužiteljica pogrešno tumači odredbu čl. 53. st. 10. KU,  te navodi da se ova odredba na tužiteljicu ne primjenjuje, već samo na zaposlenike tuženice koji su mlađi od 61 godinu, a za dolazak i odlazak s posla koriste javni prijevoz, s time da je ta udaljenost najmanje 2 km, te da se samo na ovu kategoriju zaposlenika tuženice primjenjuje čl. 53. st. 10. KU, a ne i na tužiteljicu, koja spada u skupinu povlaštenih zaposlenika, koja je navršila 61 godinu života starosti, te koja ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ako udaljenost između njezinog prebivališta odnosno boravišta i sjedišta tuženice jest manja od 2 km.

15. Prvostupanjski sud je ocijenio da prema odredbi čl. 101. st. 8. KU/17 tumačenja Zajedničke komisije imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora te da su se svi potpisnici KU/17 dužni pridržavati danog tumačenja.

16. Nadalje cijeneći tumačenje Zajedničke komisije broj 2/53 od 2. ožujka 2018. prema kojem je poslodavac u obvezi isplatiti naknadu troškova prijevoza službeniku i namješteniku sa navršenom 61 godinom kojem je udaljenost od prebivališta do mjesta rada manja od 2 km pod uvjetom da je stvarno kupljena godišnja odnosno mjesečna karta javnog prijevoza koji prometuje na toj relaciji, kao i da je tumačenjem od 30. svibnja 2019. Zajednička komisija potvrdila naprijed navedeno tumačenje od 2. ožujka 2018. u vezi odredbi čl. 53. st. 3. KU, sud je zaključio da odredba čl. 53. st. 3. KU predstavlja iznimku od odredbe čl. 53. st. 10. KU, odnosno da službenik koji ne koristi javni prijevoz ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u obliku novčane isplate u visini cijene prijevozne karte, koju su u obvezi dostaviti tuženici, pa u situaciji kada kao tužiteljica, tuženici nije dostavila kupljenu prijevoznu kartu ili koristila javni prijevoz nema pravo na naknadu troškova prijevoza, te je zbog tih razloga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Tužiteljica u žalbi osporava pravilnost opisanih zaključaka prvostupanjskog suda u vezi primjene i tumačenja spornih odredbi čl. 53. st. 1., st. 3. i st. 10., posebno zaključak da se odredba čl. 53. st. 10. ne odnosi na tužiteljicu, odnosno skupinu zaposlenika tuženice u koju spada i tužiteljica a koji su navršili 61 godinu života (st. 3.), odnosno da se odredba čl. 53. st. 10. odnosi samo na kategoriju zaposlenika tuženice koji su mlađi od 61 godine, i koji imaju pravo na naknadu troškova prijevoza samo ako je udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada najmanje 2 km i više.

18. Tužiteljica u žalbi osporava zaključak suda da nije sporna činjenica da od mjesta prebivališta do mjesta rada tužiteljice postoji redovita linija koja omogućava tužiteljici redoviti dolazak i odlazak s posla te navodi da u vezi toga sud nije izveo nikakav dokaz iz kojega bi ova činjenica nedvojbeno proizlazila.

19. Opisano žalbeni navod nije osnovan jer iz cjelokupnog stanja u spisu proizlazi da od mjesta prebivališta do mjesta rada tužiteljice postoji redovita linija javnog prijevoza koja omogućava tužiteljici redoviti dolazak i odlazak s posla, a koja činjenica proizlazi iz dokumentacije u spisu, kao i posredno navoda tužiteljice iz zahtjeva za zaštitu prava, kao i podnesene tužbe iz kojih zapravo proizlazi da između mjesta prebivališta i mjesta rada tužiteljice postoji javni prijevoz, koji tužiteljica međutim ne koristi, pri čemu, ovaj sud primjećuje da tužiteljica upravo zbog tog razloga (jer ne koristi javni prijevoz) je odbila postupiti po odluci tuženice od 14. rujna 2020. i tuženici dostaviti kupljenu prijevoznu kartu.

20. U odnosu na žalbene navode u kojima tužiteljica ističe da je sud odbijanjem njezinih dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka V. J. i V. V., kao i za pribavu od tuženice podatke o isplati naknade za prijevoz ovim zaposlenicima tuženice, kao i za dostavu preslike njihovih kupljenih karti javnog prijevoza počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, za reći je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da saslušanje ovih svjedoka, za koje tužiteljica tvrdi da su u istoj činjeničnoj i pravnoj poziciji kao i ona, ali da im tuženica isplaćuje naknadu za prijevoz iako tuženici nisu dostavili kupljene prijevozne karte, ne radi o dokazima za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio izvođenje ovih dokaznih prijedloga tužiteljice.

21. Tužiteljica u žalbi nadalje, osporavajući pobijanu presudu navodi da sud ne obrazlaže na dostatan način i relevantnim razlozima zbog čega državni službenici i namještenici mlađi od 61 godinu imaju pravo na troškove prijevoza u visini 1/12 cijene iako kartu ne moraju kupiti jer ne koriste javni prijevoz dok oni s navršenih 61 godinom istu moraju kupiti, te smatra da je tim odredbama KU stavljena u nepovoljniji položaj, a tumačenja Zajedničke komisije koja su donijeta u vezi primjene odredbe čl. 53. st. 10. KU smatra diskriminirajućima, a takva tumačenja Zajedničke komisije, te obrazloženje pobijane presude zbog kojih sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim, smatra u protivnosti s stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženim u mnogobrojnim presudama prema kojima su nadležna tijela uključujući i sudove dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo uvijek i bez izuzetka u svijetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja.

22. Opisani žalbeni navodi tužiteljice ne dovode u sumnju pravilnost u primjeni materijalnog prava, jer je i prema shvaćanju ovog suda, tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan.

23. Prije svega, ovaj sud primjećuje da u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica protiv prvostupanjske odluke tuženice od 14. rujna 2020. podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je, tuženica odbila drugostupanjskom odlukom od 15. listopada 2020., tužiteljica je trebala postaviti tužbeni zahtjev za utvrđenje da prvostupanjska odluka tuženice, nije zakonita, međutim, ova okolnost, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

24. Pogrešno smatra tužiteljica da su navedena tumačenja Zajedničke komisije donijeta u vezi primjene odredbi čl. 53. st. 1., st. 3. i st. 10. Zajedničke komisije diskriminirajući, a slijedom toga i pobijana presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

25. Naime, prema shvaćanju ovog suda odredbom čl. 53. KU obuhvaćene su dvije kategorije državnih službenika i namještenika koji imaju pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, i to 1. kategorija državni službenici koji su mlađi od 61 godinu života, i koji imaju pravo na naknadu troškova prijevoza samo uz uvjet da ta udaljenost iznosi najmanje 2 km (ili više) što je regulirano st. 1. čl. 53., dok čl. 53. st. 3. KU regulira pravo druge skupine službenika i namještenika u koju spada i tužiteljica a koji su navršili 61 godinu života, i u odnosu na koje je s obzirom na tu okolnost godina života regulirano povoljnije pravo da imaju pravo na naknadu troškova prijevoza ako je udaljenost od prebivališta do mjesta rada i manja od 2 km, a u tom slučaju poslodavac će zaposleniku naknaditi troškove prijevoza za kupljenu godišnju kartu odnosno mjesečnu kartu ili pojedinačnu kartu za relaciju gdje takav prijevoz postoji, uz obvezu zaposlenika da tuženici dostavi kupljenu kartu javnog prijevoza.

26. Citirana odredba čl. 53. st. 10. KU povezana je s odredbom čl. 53. st. 1. KU i odnosi se samo na kategoriju državnih službenika i namještenika koji ostvaruju pravo na naknadu troškova prijevoza uz uvjet da ta udaljenost iznosi najmanje 2 km ili više u kojem slučaju će ti službenici i namještenici iako javni prijevoz ne koriste ostvariti pravo na naknadu troškova koji će se za svaki mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte odnosno mjesečne karte ili pojedinačne karte.

27. Tužiteljica, odnosno skupina državnih službenika i namještenika koji su navršili 61 godinu života a koji su u pogledu ostvarenja prava na naknadu troškova prijevoza u privilegiranom položaju u odnosu na radnike koji su mlađi od 61 godine, ostvaruju to pravo ako je udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada manja od 2 km,a ostvariti će pravo na naknadu troškova prijevoza za kupljenu godišnju kartu ako postoji mogućnost kupnje godišnje odnosno mjesečne ili pojedinačne karte i da kupljenu kartu dostave poslodavcu.

28. Ovaj (drugi dio) odredbe čl. 53. st. 10. KU nije diskriminirajući u odnosu na državne službenike i namještenike koji su navršili 61 godinu, što je izraženo i u zaključku Zajedničke komisije broj 2/53 od 2. ožujka 2018., te ponovno u zaključku (tumačenju) od 30. svibnja 2019.

29. Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na odredbu čl. 101. st. 8. KU/17 prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora sud je u primjeni KU /17 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva. Pritom nije isključena mogućnost da sud prema općim odredbama obveznog prava otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora zato što je nemoralno, pretjerano strogo ili slično.

30. Ovaj sud ne nalazi da bi s obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo u konkretnom slučaju otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU/17.

31. Stoga te kako tužiteljica kao državna službenica s navršenom 61 godinom prema odredbi čl. 53. st. 3. KU ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza kada je udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada manja od 2 km, ne radi se o istoj situaciji koju regulira odredba čl. 53. st. 10. KU, jer se ova odredba odnosi samo na državne službenike i namještenike iz čl. 53. st. 1. KU, odnosno državne službenike i namještenike koji su mlađi od 61 godinu i imaju pravo na naknadu troškova prijevoza ako je udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada najmanje 2 km ili veća, a tužiteljica u tu skupinu državnih službenika ne spada.

32. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan, jer je tužiteljica u primjeni odredbe čl. 53. st. 3. KU bila u obvezi dostaviti Službi računovodstva tuženice kupljenu godišnju odnosno mjesečnu ili pojedinačnu kartu javnog prijevoza, a kako je tužiteljica neosnovano odbila to učiniti, a što je pretpostavka da bi joj tuženica omogućila ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza, tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno je odbijen kao neosnovan.

33. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

34. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 21. srpnja 2023.

 

 

             

                    Predsjednica vijeća

            Dubravka Butković Brljačić, v.r.