Poslovni broj: Gž-1119/2023-3

Poslovni broj: Gž-1119/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. O.: ..., S. S., koje zastupa opunomoćenik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d. OIB: ... iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4413/2021-18 od 23. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4413/2021-18 od 23. ožujka 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništavom odredba ugovora o kreditu broj 116-138/2005, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 15. srpnja 2005., sadržana u članku 5. ugovora koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno." te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 658,29 eura / 4.959,86 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 27. srpnja 2005. do isplate, kao što mu je naloženo i da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu 1.592,04 eura / 11.995,23 kuna sa zateznom kamatom od 23. ožujka 2023. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

 

2.1. Žalba nije osnovana.

 

2.2. Na žalbu nije odgovoreno.

 

3. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna, kao i zahtjev za isplatu iznosa naknade.

 

3.1. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2., članka 84. i članka 87. stavka 1. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), te odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, članka 104.,110., 210., 371., 1065., 1066., 1067. i 1068. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05., dalje: ZOO/91.), i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 2.068,20 kuna.

 

3.2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.3. Posebno je za istaknuti kako, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i danih iskaza i samih tih isprava i iskaza.

 

4. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj i prednik tuženika 15. srpnja 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 116-138/2005, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 85.000,00 CHF,

- da je člankom 5. ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 1,25% jednokratno, a korisnik kredita se obvezuje da će snositi i sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te druge eventualno nastale troškove,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.959,86 kuna,

- da je tuženik pravni slijednik H.-A.-A.-B. d.d.

 

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je da je ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe, pri čemu nije sporna visina naknade koju je tužitelj platio.

 

6. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje utvrđenoga činjeničnog stanja, nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.

 

7. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, a kako to i proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje svjedok S. Š. i iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 5. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne.

 

7.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita (članka 5. ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 5. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Doduše, tuženik kao trgovac, prilikom  obrade zahtjeva i odobravanja kredita, ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

8.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade  u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

8.2. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

 

9. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime,  Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

 

10. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 214. ZOO/91., koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO/05.), od dana plaćanja te naknade pa do isplate.

 

10.1. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,25 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 658,29 eura / 4.959,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2005., kada je tuženik, naplatio tužitelju tu naknadu (članka 214. ZOO/91. te članak 1111. i članak 1115. ZOO/05.).

 

11. Iz obrazloženja pobijane presude i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio parnični trošak za priznate radnje pri čemu je vrijednost boda određena 15,00 kuna (1,99 eura).

 

12. Tuženik svojim žalbenim navodima prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda jer da je potrebno priznati trošak radnji po vrijednosti boda u vrijeme poduzimanje tih radnji.

 

12.1. Za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 126/22.) vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je primijenio vrijednost boda od 15 kuna i dosudio tužitelju trošak u ukupnom iznosu od 1.592,04 eura / 11.995,23 kuna.

 

13. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučiti na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

Split, 20. srpnja 2023.