1

                            Poslovni broj: Gž R-632/2020-2

Poslovni broj: Gž R-632/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

            P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1.A. V. O.:…., 2.L. V. O.:….., 3.M. V., OIB:…., 4.I. V., OIB:…., 5.B. L. O.:…., 6.mljt. N. L. O.:…..,  7.mljt T. L. O.: ….6. i 7. tužiteljice zastupane po majci i zz B. L., svi iz Z., zastupani po punomoćniku M. P., odvjetniku  iz Z., protiv tuženika: 1.S. Đ. iz S. B., OIB:…, vlasnika obrta A. Đ. sa sjedištem na adresi S. B., , zastupanog po punomoćnici J. B. M., odvjetnici iz S. B. i 2.N. I. S. a.d. iz R. S., N. S., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. o. u. S.. P., G. G., V. V., M. K. i T. P. iz R., uz sudjelovanje umješača na strani 1.tuženika H.o. d.d. iz Z., OIB:…., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. O., P. & partneri d.o.o. iz Z., radi naknade štete,  odlučujući o žalbama tužitelja i 2. tuženika podnesenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2053/2017-68 od 30. travnja 2020. u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbićem žalbe 2.tuženika, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2053/2017-68 od 30. travnja 2020., i sudi:

              Nalaže se 1.tuženiku S. Đ., vlasniku obrta A. Đ. i 2.tuženiku N. industriji S. a.d. solidarno isplatiti tužiteljima na ime naknade štete, i to:

-          1. tužiteljici A. V. iznos od 24.135,40 eur/181.848,87 kn;

 

 

-          2. tužiteljici L. V. iznos od 20.718,03/156.100,00 kn;

-          3. tužiteljici M. V. iznos od 18.859,91 eur/142.100,00 kn;

-          4. tužitelju I. V. iznos od 18.859,91 eur/142.100,00 kn;

-          5. tužiteljici B. L. iznos od 18.859,91 eur/142.100,00 kn;

-          6. tužiteljici mljt N. L. iznos od 9.337,05 eur/70.350,00 kn;

-          7. tužiteljici mljt T. L. iznos od 9.337,05 eur/70.350,00 kn,

 

sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjevi 1.-7.tužitelja odbijaju kao neosnovani.

              Nalaže se 1. i 2. tuženicima da 1.-7. tužiteljima solidarno naknade parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 9.789,89 eur/73.762,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. do isplate, kao i da tužiteljima solidarno naknade trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.076,71 eur/8.112,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

              Odbija se zahtjev 1.tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 19.246,46 eur/145.012,50 kn i zahtjev umješača na strani 1.tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.553,98 eur/64.450,00 kn s kamatama.

              II.Odbija se zahtjev 2.tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, te zahtjev umješača na strani 1.tuženika i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja 2.tuženik je obvezan na ime naknade štete isplatiti:

- 1. tužiteljici A. V. iznos od 17.239,64 eur[1]/129.892,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate (točka I izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice A. V. u iznosu od 17.239,64 eur/ 129.892,05 kn s kamatama (točka II izreke);

- 2. tužiteljici L. V. iznos od 14,798,59 eur/111.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate (točka III izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 2. tužiteljice L. V. u iznosu od 14.798,59 eur/111.500,00 kn s kamatama (točka IV izreke);

- 3. tužiteljici M. V. iznos od 13.471,36 eur/ 101.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenog 2017. do isplate (točka V izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 3. tužiteljice M. V. u iznosu od 13.471,36 eur/101.500,00 kn s kamatama (točka VI izreke);

- 4. tužitelju I. V. iznos od 13.471,36 eur/101.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate (točka VII izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 4. tužitelja I. V. u iznosu od 13.471,36 eur/101.500,00 kn s kamatama (točka VIII izreke);

- 5. tužiteljici B. L. iznos od 13.471,36 eur/101.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate (točka IX izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 5. tužiteljici B. L. u iznosu od 13.471,36 eur/101.500,00 kn s kamatama (točka X izreke);

- 6. tužiteljici mljt. N. L. iznos od 6.669,32 eur/50.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate (točka VI izreke),

 

odbijen je dio tužbenog zahtjeva 6. tužiteljice mljt. N. L. u iznosu od 7.001,13 eur/52.750,00 kn s kamatama (točka XII izreke);

- 7. tužiteljici mljt. T. L. iznos od 6.669,32 eur/50.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate, (točka XIII izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva 7. tužiteljice mljt. T. L. u iznosu od 7.001,13 eur/ 52.750,00 kn s kamatama (točka XIV izreke).

1.1. Odbijen je tužbeni zahtjev 1.-7. tužitelja u odnosu na 1. tuženika S. Đ., vlasnika obrta A. Đ. u cijelosti (točka XV izreke).

1.2. Obvezan je 2. tuženik naknaditi 1.-7. tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.004,38 eur/15.102,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. do isplate (točka XVI izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

1.3. Naloženo je 1.-7. tužiteljima naknaditi 1. tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 19.246,46 eur/145.012,50 kn (točka XVII izreke), te su 1.-7. tužitelji obvezani naknaditi umješaču na strani 1. tuženika H.o. d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 8.553,98 eur/64.450,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. do isplate (točka XVIII izreke).

2. Protiv citirane presude žale se tužitelji i 2. tuženik.

3. Tužitelji citiranu presudu pobijaju u njezinom odbijajućem dijelu (točke II, IV, VI, VIII, X, XII, XIV, XV, odbijajućem dijelu točke XVI izreke) te točke XVII i XVIII izreke, kojima su obvezani naknaditi parnični trošak 1.tuženiku i umješaču, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljima.

              4. Drugotuženik N. industrija S. a.d. presudu pobija u točkama I, III, V, VII, IX, XI, XIII i dosuđujućem dijelu točke XVI izreke, također iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

5. Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu 2.tuženika, kojim negiraju sve žalbene navode kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije, uz obvezu 2.tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

              6. Drugotuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

              7. Umješač na strani 1.tuženika je podnio odgovor na žalbu tužitelja u kojem negira žalbene navode, te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi u odnosu na 1.tuženika, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

8. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba 2.tuženika nije osnovana.

              9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365.st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

              9.1.Nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da bi nedostajala analiza i ocjena svakog provedenog dokaza, što bi upućivalo na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud prvog stupnja postupio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je za navesti da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud prvog stupnja. S tim u svezi nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi 2.tuženika da nije poznato kada bi i u kojem trenutku sud proveo dokaz pregledom snimke na listu 72 spisa i CD-a na listu 386 spisa, budući da je na glavnoj raspravi održanoj 11. ožujka 2020., a na kojoj je zaključeno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sud donio rješenje da se vrši uvid u spis te isti čita u cijelosti, na što stranke nisu imale primjedbi, te je glavna rasprava zaključena.

              9.2.Na zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja ni žalbeni navodi 2.tuženika da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude prepričava sadržaj nalaza i mišljenja vještaka izrađenog u predmetu Osnovnog javnog tužiteljstva R. S. broj Ktr-1452/1, budući da je u ovom postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo i zaštitu na radu D. M., dipl.ing.strojarstva, na kojem nalazu i mišljenju se, pored preostalih provedenih dokaza, temelje odlučna utvrđenja suda prvog stupnja.

              9.3. Isto tako, nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je obrazloženje citirane presude sačinjeno sukladno citiranoj odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

              10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju trpe zbog smrti njihovog prednika, sada pok. Đ. V., koji je smrtno stradao 12. studenog 2014. u P., u rafineriji nafte P., koja je u vlasništvu 2.tuženika, obavljajući svoje redovne radne obveze kao radnik 1.tuženika, vozač kamiona cisterne.

11. Između stranaka nije prijeporan nastanak štetnog događaja, da je sada pok. Đ. V. bio radnik 1.tuženika, a da je stradao na mjestu postrojenja 2.tuženika. Sporna je odgovornost 1. i 2.tuženika za nastanak štetnog događaja, te visina tužbenog zahtjeva, kao i primjena materijalnog prava Republike Hrvatske u odnosu na 2.tuženika.

              12. Pri tome, vezano za prigovor 2.tuženika da je u odnosu na istoga trebalo primijeniti materijalno pravo R. S., pravilno je sud prvog stupnja navedeni prigovor otklonio kao neosnovan pozivom na odredbu iz čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju

 

sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZRSZ), budući da se u odnosu na 2.tuženika radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Citiranom odredbom čl. 28. ZRSZ-a propisano je da je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika (stavak 1.). S obzirom da je u konkretnom slučaju za oštećenike štetna posljedica nastupila u mjestu njihovog prebivališta, a to je na području Republike Hrvatske, pravilno je primijenjeno materijalno pravo Republike Hrvatske.

              13. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je prema prijavi ozljede na radu radni proces prilikom nastanka štetnog događaja bilo utakanje tekućeg goriva u R. nafte P., u S., a da je specifična aktivnost u vrijeme ozljede  pad prilikom pokušaja prednika tužitelja da utakačku ruku koja je sastavni dio rafinerijskog terminala i preko koje se vrši utakanje goriva stavi u treću komoru, kojom prilikom  je imao zaštitnu opremu, i to osobnu  zaštitu na radu, šljem, zaštitne naočale, zaštitnu odjeću, zaštitne cipele i zaštitne rukavice, dok nije stavio sigurnosni pojas koji se nalazi na radnoj platformi  i  koji je potrebno staviti nakon izlaska na radnu platformu;

- da je Uputama za siguran rad na utovaru naftnih derivata na auto punionici u B. P. N. a.d. (d.d.), N. S. od 16. prosinca 2013. (dalje Uputa za siguran rad) propisano da osoba koja obavlja utovar naftnih derivata na auto punionici mora posjedovati odgovarajuću liječničku potvrdu za rad na visini i za rad s opasnim tvarima; da zaposlenici moraju biti stručno osposobljeni za rad na visini, za rad s opasnim tvarima, ADR, za pružanje prve pomoći te pravilnu uporabu osobne zaštitne opreme koja mora biti izrađena od antistatičkih materijala (točka 2.). Strogo je zabranjena uporaba električnih i elektroničkih uređaja koji nisu u protueksplozivnoj zaštiti, te uporaba  otvorenog plamena  i alata koji iskri (točke 3. i 4.); da pri radu na neosiguranoj visini  treba uvijek koristiti opremu za zaštitu od pada s visine (točka 5.),  da se rad na neosiguranoj visini može obavljati isključivo uz postojanje dozvole za rad (točka 6.). Opisan je detaljan postupak prilikom utakanja goriva (točke 7. -21.). Kao obavezna zaštitna sredstva navedena su: zaštitna kaciga, zaštitne naočale, zaštitna odjeća, zaštitnici, zaštitne rukavice te zaštita od pada;

- da je za pok. Đ. V. 10. lipnja 2014. izvršena provjera – test osposobljenosti zaposlenih u transportu opasnog tereta za poslove manipulacije utovara/istovara drumskih i transportnih sredstava; da je prema potvrdi o stručnoj osposobljenosti zaposlenika na poslovima prijevoza opasnog tereta od 10. lipnja 2014., koju je izdao I. R., dipl.ek. (savjetnik za sigurnost u prijevozu opasnog tereta), u N. a.d. (d.d.) N. S., B. P., Đ. V., zaposlen kod A. " H., na poslovima vozač stekao/obnovio znanje za obavljanje poslova u prijevozu opasnog tereta, za poslove manipulacije utovara/ istovara cestovnih prijevoznih sredstava u N. a.d. B. P. da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo i zaštitu na radu D. M., utvrđeno da u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja sa smrtnim posljedicama nije poštivan radni proces od strane prednika tužitelja i tuženika tj. nije se provodio na način da su primijenjena načela zaštite na radu, odnosno izbjegavanje opasnosti i štetnosti te sprečavanje ozljeđivanja radnika na radu. Elementi zaštite na radu da su propisani Uputom za siguran rad na utovaru naftnih derivata na auto punionici B. P.

 

 

N. a.d. N. S., a prilikom štetnog događaja da je došlo do propusta od strane nadređenih osoba, odnosno službenih osoba 2.tuženika, koji propusti se sastoje u neizvršavanju obveze operatera iz navedene Upute;

- naime, vještak je mišljenja da u trenutku događaja nisu poštivana osnovna pravila zaštite na radu koja se odnose na takav rad koji je izvodio sada pok. Đ. V., na nezaštićenoj visini većoj od 3 metra, i to jer je 1.tuženik dozvolio istome raditi na poslovima s posebnim uvjetima rada bez zdravstvenog uvjerenja, što je suprotno odredbi čl. 36. st. 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZZR), budući da se radi o poslovima koji zahtijevaju periodičnu provjeru posebnih uvjeta koje moraju ispunjavati radnici u pogledu stručne osposobljenosti, zdravstvenog stanja i psihičke sposobnosti. Također, i u Uputi za siguran rad u autopunionici jasno stoji da osoba pri utovaru naftnih derivata na toj punionici mora imati odgovarajuću liječničku potvrdu za rad na visini i za rad s opasnim tvarima, pa je 1.tuženik suprotno usvojenoj uputi dozvolio rad sada pok. Đ. V.. Propust je napravljen i od strane punionice jer prema usvojenoj uputi za siguran rad operater nije kontrolirao nadizanje pištolja za točenje u autocisternu, a isto tako, nitko nije kontrolirao da sada pok. Đ. V. nema odgovarajuće zdravstveno uvjerenje za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada, niti je itko imenovanog u tome spriječio, iako je aktivnost punjenja autocisterne obavljao na nezaštićenoj visini bez sigurnosnog pojasa;

              - nadalje, prema nalazu vještaka proizlazi da je 2.tuženik prvi počinio propuste jer operater nije izvršio vizualnu kontrolu stanja pištolja i nalijeganja pištolja kod točenja, pa tako nije uočio da točenje ide teško, jer autocisterna nije bila pravilno parkirana, zbog čega je sada pok. Đ. V. morao navlačiti ruku za točenje goriva kako bi ušao u otvor za točenje, a kod zavlačenja ruke za točenje izgubio je ravnotežu i pao s autocisterne. Operater 2.tuženika nije pak zaustavio rad sada pok. Đ. V., koji je utakanje goriva izvodio na nezaštićenoj visini bez zaštitnog pojasa sa spojnim užetom, a što predstavlja propust u radu sada pok. Đ. V..

              14. Slijedom izloženoga, žalbenim navodima 2.tuženika, nije dovedeno u dvojbu utvrđenje suda prvog stupnja da 2.tuženik, s obzirom na opasnu djelatnost  kojom se bavi, za predmetnu štetu odgovara po objektivnom kriteriju, a u smislu odredbi čl. 1045. st. 3. i čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

15. Naime, a kako to utvrđuje sud prvog stupnja, 2.tuženik nije spriječio, niti upozorio pok. Đ. V. da postupa suprotno Uputi za siguran rad, koje se moraju pridržavati svi zaposlenici i posjetitelji punilišta, a naročito zato jer  operateri nisu  kontrolirali  pravilno punjenje goriva od strane prednika tužitelja, odnosno pravilno  nadizanje pištolja za točenje u autocisternu. Provedenim je dokazima utvrđeno da je Đ. V. čitavo vrijeme punjenja cisterne, a što je trajalo najmanje 20-ak minuta, otežano i nepravilno manipulirao utakačkom rukom, što su operateri trebali uočiti i upozoriti ga da ne radi na taj način. Isto tako, zaposlenici 2. tuženika nisu sada pok. Đ. V. upozorili da je upravo nepropisno i nepravilno parkiranje cisterne dovelo do nepravilne manipulacije utakačkom rukom, nisu ga spriječili da u takvim uvjetima i dalje puni cisternu, niti mu zabranili daljnje utakanje i rad, iako je imenovani radio na

 

nezaštićenoj visini, bez vezivanja sigurnosnim pojasom. Po ocjeni ovoga suda vanjski operater, koji kontrolira pravilno postavljanje i sklanjanje utovarnih ruku od strane vozača na auto punionici i koji po potrebi pomaže vozačima pri autocisterni, trebao je kontrolirati pravilno postavljanje utovarne ruke od strane prednika tužitelja, a što nije učinio, niti mu je pomagao, iako je za to postojala potreba, jer se Đ. V. mučio prilikom penjanja na autocisternu i  prilikom stavljanja i vađenja  utovarne ruke, a cijeli proces je trajao duže vrijeme, počev od početka punjenja cisterne do njegovog pada. Drugotuženik također nije kontrolirao ima li pok. Đ. V. sva potrebna uvjerenja za rad, pa tako i odgovarajuće zdravstveno uvjerenje za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada.

16. U opisanim okolnostima, kada su se predmetne Upute za siguran rad morali i moraju pridržavati svi zaposlenici i posjetitelji predmetnog punilišta, čemu je dokaz i okolnost da je upravo 2.tuženik predniku tužitelja izdao potvrdu o stručnoj osposobljenosti zaposlenika na poslovnima u prijevozu opasnog tereta za poslove manipulacije utovara/istovara cestovnih prijevoznih sredstava u N. a.d. B. P., nisu prihvatljivi žalbeni navodi 2.tuženika da se "ono navedeno u Uputi ne odnosi na treće vanjske osobe odnosno na postupanje radnika II-tuženika u odnosu prema trećim osobama već da se isto odnosi na postupanje onoga tko vrši radnju utakanja". Ovo sve tim više, jer se prema stavu ovoga suda okolnost da je djelatnik drugog poslodavca, sudjelovao u procesu rada tijekom kojeg je došlo do štetnog događaja, njegovo ponašanje ne može smatrati djelovanjem treće osobe, koje bi otklonilo odgovornost, iako svaki od tuženika u ovom postupku odgovara po drugoj pravnoj osnovi.

17. Stoga za ovaj drugostupanjski sud nije u dvojbi odgovornost 2.tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja.

18. Odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 1.tuženika sud prvog stupnja utvrđuje da 1.tuženik kao poslodavac nije mogao utjecati na postupanje prednika tužitelja, niti je mogao utjecati na njegovo postupanje koje je dovelo do nesreće, jer da je sada pok. Đ. V. bio distanciran od poslodavca, te je unatoč provedenom osposobljavanju za rad na siguran način i zaduženju cjelokupne zaštitne opreme, postupao na način koji je doveo do njegove ugroze. Utvrđuje i da pad pok. Đ. V. nije bio izazvan njegovim zdravstvenim stanjem, jer je iz iskaza svjedoka Z. U. utvrđeno na koji je način došlo do pada istoga sa cisterne, a to je gubitak ravnoteže zbog neadekvatnog rukovanja utovarnom rukom i zbog nevezanja sigurnosnim pojasom, iz kojih razloga drži da okolnost što Đ. V. nije imao uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za rad u posebnim uvjetima, nije u uzročnoposljedičnoj vezi sa nastankom predmetne štete.

              19. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ovom sudu nije prihvatljivo.

              20. Naime, 1.tuženik kao poslodavac prednika tužitelja, koji je stradao obavljajući redovne radne zadatke, po nalogu tog poslodavca, te kojom prilikom je doživio predmetnu ozljedu na radu, za istu odgovara po načelu objektivne odgovornosti, pri čemu su mjerodavne odredbe čl. 25. i čl. 36. ZZR-a, koji Zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis.

             

 

21. Odredbom čl. 25. ZZR-a propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1). Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2).

              22. Prema odredbi čl. 36. citiranog Zakona poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom iz st.6. ovoga članka, odnosno posebnim propisom za te poslove.

              23. S obzirom da utakanje goriva u cisternu, k to me na visini većoj od tri metra, predstavlja opasnu djelatnost, pri čemu je prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da prednik tužitelja predmetnu štetu nije počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje, da 1.tuženik nije dokazao da bi navedena šteta nastala zbog više sile, namjerom ili krajnjom nepažnjom treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati, niti je njihove posljedice mogao izbjeći, naprotiv, 1.tuženik je dozvolio predniku tužitelja rad suprotno usvojenoj Uputi za siguran rad na predmetnoj autopunionici, ne provodeći sve mjere zaštite na radu, jer je u postupku utvrđeno da je prednik tužitelja radio na utovaru naftnih derivata bez obavljenog zdravstvenog pregleda, a koji je prema Uputi 2.tuženika za siguran rad na utovaru naftnih derivata na autopunionici u B. P., N. a.d. N. S., trebao imati za rad na visini i za rad s opasnim tvarima.

24. Zaključno, odgovornost za štetu nastalu opasnom djelatnošću ne isključuje i odgovornost 1.tuženika kao poslodavca, za štetu koju pretrpi njegov radnik na radu, odnosno 1.tuženik odgovara za štetu tužiteljima kao poslodavac njihovog prednika, a 2.tuženik jer nije proveo odgovarajuće mjere zaštite na radu prilikom vršenja opasne djelatnosti, a s obzirom na to da su predmetnu štetu prouzročili zajedno, odgovaraju za štetu solidarno (čl. 1107. st. 4. ZOO-a).

25. Cijeneći pak postupanje prednika tužitelja koji prilikom vršenja utovara goriva na visini većoj od tri metra nije koristio zaštitni pojas, pravilno je sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO-a utvrdio da je takvim svojim postupanjem doprinio nastanku štetnog događaja.

              26. Međutim, ovom sudu nije prihvatljiv omjer suodgovornosti stranaka štetnom događaju od 50% : 50%, već je ocjena ovog suda da je prednik tužitelja u opisanim okolnostima štetnom događaju doprinio u omjeru od 30%.

              27. Stoga je pri pravilno utvrđenoj potpunoj visini odštetne odgovornosti tj. pravične novčane naknade po kriteriju pretrpljenih duševnih bolova, a s obzirom na utvrđeni omjer suodgovornosti sada pok. Đ. V. od 30 %, tužiteljima trebalo dosuditi: 1.tužiteljici A. V. – supruzi i 2.tužiteljici L. V. – majci, novčane iznose od po 20.439,31 eur/154.000,00 kn, 3.-5.tužiteljima M. V., I. V. i B. L., djeci, svakome po 18.581,19 eur/140.000,00 kn, te 6.-7. tužiteljicama mljt. N. L. i T. L. – unukama, sa kojima je sada pok. Đ. V. živio u zajedničkoj obiteljskoj kući, o unukama brinuo i sa njima

 

provodio slobodno vrijeme, dakle, među kojima je postojala trajna zajednica života, dosuditi svakoj iznos od po 9.290,60 eur/70.000,00 kn, sve s kamatama.

              28. U primjeni odredbe čl. 1093. ZOO-a pravilno je utvrđena i potpuna visina troškova vezanih za pogreb sada pok. Đ. V., troškova crnine i vijenaca, te je s obzirom na utvrđeni omjer podijeljene odgovornosti, 1.tužiteljici A. V. valjalo dosuditi iznos od 3.696,18 eur/27.848,87 kn, 2.-5.tužiteljima iznose od po 278,72 eur/2.100,00 kn, te 6.-7.tužiteljicama iznose od po 46,45 eur/350,00 kn, s kamatama.

29. Stoga je tužiteljima dosuđena ukupna naknada štete, i to: 1.tužiteljici A. V. u iznosu od 24.135,40 eur/181.848,87 kn, 2. tužiteljici L. V. u iznosu od 20.718,03 eur/156.100,00 kn, 3. tužiteljici M. V. u iznosu od 18.859,91 eur/142.100,00 kn, 4. tužitelju I. V. u iznosu od 18.859,91 eur/142.100,00 kn, 5. tužiteljici B. L. u iznosu od 18.859,91 eur/142.100,00 kn, 6. tužiteljici mljt. N. L. u iznosu od 9.337,05 eur/70.350,00 kn i 7. tužiteljici mljt. T. L. u iznosu od 9.337,05 eur/70.350,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2017. do isplate ( čl. 1103. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a ), dok su u preostalom dijelu zahtjevi tužitelja za naknadu zatražene neimovinske i imovinske štete odbijeni kao neosnovani.

 

              30. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

              30.1. Tužiteljima je na temelju odredbi iz čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a dosuđen trošak razmjerno uspjehu u sporu, a koji s obzirom na osnovu i visinu iznosi 70%, dok uspjeh tuženika iznosi 30%, pa kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika, proizlazi da su tužitelji u konačnici uspjeli 40%.

30.2. Potpuni trošak tužitelja prema vrijednosti predmeta spora koji predstavlja zbroj svih novčanih zahtjeva tužitelja (1.297,784,10 kn), za sastav tužbe iznosi 12.980,00 kn prema Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje - Tarifa), za pristup ročištima 6. veljače 2018., 17. travnja 2018., 3. listopada 2019. te 21. siječnja i 11. ožujka 2020. u iznosima od po 12.980,00 kn prema Tbr.9.t.1. Tarife, za sastav podnesaka od 20. ožujka, 3. travnja i 7. svibnja 2018. u iznosima od po 12.980,00 kn prema Tbr.8.t.1. Tarife, te za sastav podneska od 28. studenoga 2018. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr.8.t.3. Tarife, što sa PDV-om od 25% iznosi ukupno 146.650,00 kn, od čega 40% iznosi 58.660,00 kn. Navedenom trošku valjalo je dodati u cijelosti trošak prijevoda u iznosu od 11.602,00 kn i predujma za vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn, tako da u konačnici ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 9.789,89 eur/73.762,00 kn. Tužiteljima je valjalo u navedenom omjeru od 40% priznati i trošak sastava žalbe, koji potpuni trošak prema Tbr.10.t.1. Tarife sa PDV-om iznosi 20.281,25 kn, od čega 40% iznosi 1.076,71 eur/8.112,50 kn.

              30.3. U preostalom su dijelu zahtjevi tužitelja te zahtjevi tuženika i umješača na strani 1.tuženika za naknadu parničnog troška odbijeni kao neosnovani.

              31. Tužiteljima, te umješaču na strani 1.tuženika nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

             

 

 

32. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t.. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 20. srpnja 2023.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.