- 1 -              Rev 3697/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3697/2019-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz T., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica mr. sc. Z. K., dipl. iur. kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1667/2017-7 od 12. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4542/15-64 od 26. siječnja 2017., u sjednici održanoj 19. srpnja 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1667/2017-7 od 12. ožujka 2019. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev  tužiteljice na isplatu 1.086.300,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 26. siječnja 2017. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku 25.625,00 kuna.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbi čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno iznijetim navodima u reviziji, odnosno ukine.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Prema vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, te kako je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu prema odredbi čl. 373.a ZPP-a, dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. i 3. ZPP-a, temeljem koje odredbe je revizija tužiteljice ispitana (revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a može se podnijeti u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a).

 

6. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu tržišne vrijednosti nekretnine označene kao čest. zem. 32/41 z.u. 921 k.o. J., kojeg ista temelji na činjeničnom osnovu da je tuženik na navedenoj nekretnini, koja je u njenom vlasništvu, bez njenog dopuštenja i bez prethodno zakonito provedenog postupka izvlaštenja u kojem bi i ona sudjelovala, izgradio prometnicu. Pri tom tužiteljica svoj zahtjev temelji kako prema pretpostavkama odgovornosti tuženika za štetu, tako i prema pretpostavkama stjecanja bez osnove.

 

8. Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužiteljice (naknada tržišne vrijednosti nekretnine) na činjeničnom utvrđenju: - da je tužiteljica (odnosno njeni prednici) s trenutkom u kojem je tuženik izgradio cestu na predmetnoj nekretnini bila vlasnica iste (koja nekretnina je stečena nasljeđivanjem, te je s trenutkom podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari u zemljišnim knjigama prednik tužiteljice pok. S. K. bio upisan kao vlasnik ove nekretnine), - da je za predmetnu nekretninu proveden postupak deposedacije u kojem nije sudjelovala tužiteljica niti njeni prednici, niti se akti o deposedaciji (donijet po Gradskom uredu za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze dana 21. svibnja 1996.) na njih odnose, već je postupak proveden prema trećoj osobi koji nad predmetnom nekretninom nije bila upisana kao vlasnik ili korisnik, niti je bila stvarni ovlaštenik imovinskih prava nad ovom nekretninom, - da je nad predmetnom nekretninom tuženik izgradio cestu (L. avenija), dok tijekom postupka u odnosu prema tužiteljici tuženik nije dokazao svoj valjani pravni osnov prema kojem je ušao u posjed predmetne nekretnine i na njoj izgradio cestu, - da je nad predmetnom nekretninom izgrađena cesta, te da od tog trenutka tuženik ne može predati predmetnu nekretninu u posjed tužiteljice.

 

9. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio zahtjev tužiteljice cijeneći osnovanim prigovor zastare iz odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Naime, prihvaćajući pravno shvaćanje ovog revizijskog suda (iznijeto u odlukama Revx-311/17 od 7. lipnja 2017, Rev-364/11 od 31. ožujka 2015. i dalje) da je zastarni rok počeo teći od trenutka kada tužiteljica više nije mogla osnovano zahtijevati povrat nekretnine u posjed - činidba na predaju nekretnine je postala nemoguća, jer je na nekretnini izgrađena cesta, tj. L. avenija - drugostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice na činjeničnom utvrđenju da je predmetna nekretnina prema zapisniku Općinskog suda u Zagrebu Rz-179/88 od 4. travnja 1988. deposedirana 1988., te je prema ocjeni tog suda svakako i izgrađena prije 30. listopada 1998. (tužba je podnijeta 30. listopada 2003., pa prigovor tuženika zastare ne bi bio osnovan u slučaju da je tužiteljičina tražbina dospjela nakon 30. listopada 1998.).

 

10. Međutim, osnovano tužiteljica u reviziji ističe da prema činjeničnom utvrđenju kojeg prihvaća i drugostupanjski sud u postupku deposedacije nije sudjelovala tužiteljica niti njeni prednici, niti se akti o deposedaciji na njih odnose pa se niti trenutak od kojeg  je zastarni rok počeo teći ne može sagledavati prema aktima o deposedaciji koji se odnose na treće osobe, već je potrebno utvrditi kada je činidba na predaju nekretnine postala nemoguća, tj. trenutak kada je cesta izgrađena. Tužiteljica tijekom postupka ističe, što ponavlja i u reviziji da „...je tuženik nepravedno ostvario korist od vlastite greške...“ pa je trenutak kada je činidba na predaju nekretnine postala nemoguća potrebno utvrditi i radi ocjene osnovanosti zahtjeva tužiteljice u smislu odredbe čl. 209. ZOO-a.

 

11. Tužiteljica tijekom postupka svoj zahtjev temelji na činjeničnom utvrđenju da su njeni prednici duži niz godina boravili i radili u N. zbog čega nisu imali saznanja oko statusa predmetne nekretnine, tako da je prednik tužiteljice tek neposredno prije podnošenja tužbe saznao da je ista prešla u posjed tuženika. Navedene činjenične navode u kontekstu činjenice da je je s trenutkom podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari u zemljišnim knjigama prednik tužiteljice pok. S. K. bio upisan kao vlasnik ove nekretnine, pravilnom primjenom materijalnog prava valja sagledati u kontekstu pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020., te u odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije (zahtjev broj 24638/94) od 30. svibnja 2000.

 

12. Naime, navedenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (pozivom na pravno shvaćanje iz presuda ESLJP u predmetima Howald Moor i drugi protiv Švicarske, broj 52067/10 i 41072/11 od 11. ožujka 2014. i Esim protiv Turske, broj 59601/09 od 17. rujna 2013.) ne dovodi se u pitanje legitimnost zastare kao mogućeg ograničenja prava na pristup sudu, ali se zahtjeva da se prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ispita je li navedeno ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja razmjerno (je li prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja oštećeniku nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu), to jest je li prema specifičnim okolnostima pojedinog slučaja uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići. Pri tom se neproporcionalnim ograničenjem smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog opravdanih razloga za štetu i njezin opseg saznao naknadno (kada bi trebao početi teći subjektivni zastarni rok). U sadržajno sličnom činjeničnom i pravnom osnovu primjene petogodišnjeg roka zastare od datuma završetka radova, u kojem vlasnici zemljišta nisu znali sa sigurnošću da im je po završetku javnih radova oduzeto njihovo zemljište, ESLJP u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije (zahtjev broj 24638/94) od 30. svibnja 2000. nalazi povredu čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud kod ocjene osnovanosti zahtjeva tužiteljice nije cijenio navedene činjenične okolnosti na koje se tijekom postupka poziva tužiteljica, a koje su relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava shodno pravnom shvaćanju iznijetom u prethodno citiranim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i ESLJP.

 

13. Kako zbog pogrešne primijene materijalnog prava drugostupanjski sud nije cijenio navedene okolnosti činjeničnog stanja odlučnog za odluku o postavljenom zahtjevu tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, to ne postoje uvjeti za preinačenje presude. Zbog navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci, a kako to nalaže odredba čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. srpnja 2023.