- 1 -              Poslovni broj: Usž-530/23-3

Poslovni broj: Usž-530/23-3

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Lj. Š. iz O. G., kojeg zastupa I. Š2., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, Z., radi utvrđivanje zastare prava na naplatu poreza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1734/21-4 od 1. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1734/21-4 od 1. rujna 2022.

 

Obrazloženje

 

1.               Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika – Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/I-410-23/20-01/11, urbroj: 513-04-21-2 od 4. ožujka 2021. i točke III izreke rješenja Porezne uprave, Područnog ureda S., klasa: UP/I-416-02/2019-006, urbroj:513-07-17/2019-02 od 24. listopada 2019.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda S., klasa: UP/I-416-02/2019-006, urbroj:513-07-17/2019-02 od 24. listopada 2019. kojim je zahtjev tužitelja djelomično uvažen na način da je u točki II izreke utvrđeno da je na dan 1. siječnja 2019. nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga poreza na dodanu vrijednost za 2011. godinu u ukupnom iznosu od 7.743,85 kuna, a u točki III izreke je utvrđeno da na dan 1. siječnja 2019. nije nastupila zastara prava na naplatu poreza na dodanu vrijednost utvrđenog u 2010., 2013., 2014., 2015. i 2016. godini u ukupnom iznosu od 1.463.040,99 kuna.

3.               Osporenu prvostupanjsku presudu tužitelj pobija žalbom iz svih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. ZUS-a. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tužitelj nalazi u propustu suda da utvrdi da sudski postupak kojeg je ODO u S. pokrenuo protiv tužitelja i njegove supruge radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije sudski postupak koji bi onemogućio tijek zastare jer isti nije sudski postupak radi naplate ili utvrđenja poreza, kamata i/ili troškova ovrhe. Smatra također i da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno jer je, s obzirom na porezna razdoblja, trebalo primijeniti OPZ/08 a ne OPZ/16. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 2. stavka 1. ZUS-a jer je bio dužan utvrditi sve relevantne činjenice, uključivo i one koje tužitelju idu u prilog, a ne nekritički prihvatiti zaključke poreznih tijela te na njima utemeljiti presudu. Zaključno navodi da neobrazloženo i nezakonito nepostupanje suda prema odredbama OPZ/08 po pitanju nastupa zastare naplate poreznog duga u ukupnosti predstavlja nedopušteno arbitrarno suđenje kojim su povrijeđene odredbe Konvencije i članaka 48/1 i 29/1 Ustava RH.

Sukladno navedenom predlaže Sudu da preinači pobijanu presudu na način da poništi osporeno rješenje i točku II prvostupanjskog rješenja, podredno, da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno postupanje.

4.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Prije svega valja napomenuti tužitelju da odredbama Zakona o upravnim sporovima nije propisana mogućnost preinačenja presude  niti ukidanja i vraćanja na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

7.              Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) ovaj je Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

8.              Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9.              Uvidom u spis predmeta dostavljen Sudu uz žalbu proizlazi da je porezno tijelo, postupajući po zahtjevu tužitelja od 6. svibnja 2019. godine za utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreza na dodanu vrijednost, utvrdilo da je , sukladno članku 108. Općeg poreznog zakona ( Narodne novine, broj: 115/16. i 116/18., dalje OPZ/16.) za dio poreznog duga nastupila zastara prava na naplatu, dok za dio , pobliže naveden u prvostupanjskom rješenju, zastara nije nastupila. Ovo stoga što je došlo do prekida tijeka zastare za vrijeme trajanja sudskog postupka.

10.               Odredbom članka 108. stavka 1. OPZ/16, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužiteljevog zahtjeva, propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

10.1.              Prema stavku 2. članka 108. OPZ/16 zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate.

10.2.              Stavkom 6. članka 108. OPZ/16 propisano je da ako se radi utvrđivanja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.             

11.              Nije sporno u ovoj pravnoj stvari da tužitelj nije platio dužne porezne obveze mirnim putem te da Porezna uprava nije uspjela  porezni dug naplatiti iz imovine tužitelja, jer je tužitelj  svojom imovinom raspolagao na način da ju je prenio u vlasništvo treće osobe, čime je onemogućio naplatu poreznog duga. Stoga je Porezna uprava podnijela prijedlog Općinskom državnom odvjetništvu u S. ( dalje:ODO) za podnošenje tužbe protiv tužitelja.

11.1.              ODO S. je dana 16. siječnja 2015. podnijelo Općinskom sudu u Splitu tužbu radi pobijanja dužnikovih (tužiteljevih) pravnih radnji, koji postupak u vrijeme podnošenja tužiteljevog zahtjeva, 6. svibnja 2019., još nije bio okončan.

12.              Budući da se u predmetnoj stvari radilo o dugovanju poreza na dodanu vrijednost utvrđenom u 2010. godini (najstarije potraživanje) za koju je zastara naplate počela teći 1. siječnja 2011. to na dan podnošenja tužbe Općinskom sudu u Splitu, 16. siječnja 2015. godine, nije protekao zastarni rok od šest godina propisan člankom 108. stavkom 1. OPZ/16.

12.1.              Također, budući da od dana podnošenja tužbe pa sve do okončanja postupka pred sudom  zastarni rok za naplatu poreza ne teče, sukladno članku 108. stavku 6. OPZ/16, to ni na dan podnošenja tužiteljevog zahtjeva za utvrđivanje zastare, 6. svibnja 2019., nije nastupila zastara, jer do tada sudski postupak nije bio okončan.

13.              Što se tiče prigovora tužitelja da je na predmetnu činjeničnu situaciju, s obzirom na vrijeme nastanka porezne obveze, trebalo primijeniti Opći porezni zakon koji je tada bio na snazi ( OPZ/08) valja reći da taj prigovor nije osnovan. Ovo stoga što u vrijeme podnošenja tužiteljevog zahtjeva OPZ/08 nije bio na snazi. Budući da se radi o procesnim (postupovnim) odredbama primjenjuje se onaj postupovni zakon koji je na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a to je 6. svibnja 2019. godine bio OPZ/16.

14.              Što se tiče prigovora tužitelja da se postupak po tužbi koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu radi pobijanja dužnikovih/tužiteljevih pravnih radnji ne može smatrati sudskim postupkom u smislu članka 108. stavka 6. OPZ/16., valja reći da niti taj prigovor nije osnovan. Ovo stoga što je tužitelj raspolaganjem svojom imovinom u korist trećih osoba onemogućio porezna tijela u naplati dospjelih a neplaćenih poreznih obveza, pa je stoga ovaj sudski postupak u funkciji omogućavanja provedbe ovrhe na tim otuđenim nekretninama i naplate poreznog duga.

15.              S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovog suda, osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju u sporu, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno i postupovno pravo pa stoga ne postoje žalbeni razlozi koji bi doveli u sumnju njenu zakonitost.

16.              Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 19. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

                                                                                            Boris Marković, v.r.