- 1 -              I Kž 9/2023-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 9/2023-8

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika J. J. zbog kaznenog djela iz čl. 250. st. 2. u vezi s čl. 195. st. 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 2023. broj Kv II-4/2023-7 (Kir-562/2022.) ispravljenog rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 7. lipnja 2023. broj Kv II-4/2023-13 (Kir-562/2022), u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Žalba izručenika J. J. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem pod toč. I izreke, na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04. - dalje: ZOMP), utvrđeno je da su ispunjena zakonske pretpostavke za izručenje stanca J. J., državljanina Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, državi Bosni i Hercegovini radi „nastavka kaznenog postupka koji se protiv imenovanog vodi pred sudom Bosne i Hercegovine zbog kaznenog djela „Organizirani kriminal“ iz članka 250. stavka 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u svezi s kaznenim djelom „Neovlašteni promet opojnim drogama“ iz članka 195. stavka 1. Krivičnog zakona i Bosne i Hercegovine povodom rješenja suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041177 21 Krn 42 od 12. srpnja 2022. o određivanju mjere pritvora prema osumnjičenom J. J..“.

 

1.1. Pod točkom II. izreke tog rješenja, određeno je da se na temelju čl. 37. ZOMPO stranac J. J. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji (nije) nastao u vezi s izručenjem, te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

 

2. Protiv tog rješenja žali se izručenik J. J. po braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije molba za izručenje te ukine istražni zatvor protiv izručenika, a podredno da se to rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred izmijenjeno sudsko vijeće „uz nalog prvostupanjskom sudu da od države moliteljice u roku ne dužem od 18 dana zatraži dostavu dopunske dokumentacije u vidu dokaza za osnovanu sumnju da je izručenik počini kazneno djelo za koje se traži izručenje“.

 

3. Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen sucu izvjestitelju.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. U žalbi izručenika ističu se brojni prigovori vezano za manjkavosti izreke i obrazloženja prvostupanjskog rješenja koje žalitelj podvodi pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

6. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da ne postoji proturječje između izreke i obrazloženja rješenja, obrazloženje sadrži dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama te nisu uočene znatnije proturječnosti između razloga rješenja i podataka sadržanih u spisu predmeta. Stoga se odluke kojom je utvrđeno postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje stranca J. J. može s uspjehom ispitati.

 

7. Naime, sud prvog stupnja je, na temelju čl. 462. ZKP/08., donio uvodno naznačeno rješenje o ispravku kojim je ispravio očiglednu pogrešku tako što je izreku pobijanog rješenja uskladio s razlozima njegovog obrazloženja u pitanju pravnog osnova izručenja, rješenja o određivanju pritvora Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 041177 21 Krn 42 od 12. srpnja 2022. Stoga izreka pobijanog rješenja sadrži sve elemente nužne za identifikaciju kaznenog postupka koji se protiv izručenika vodi u državi moliteljici, a time i za uspješnu primjenu načela specijalnosti. Valja istaknuti da je u obrazloženju pobijanog rješenja višekratno naznačen pravni akt koji je osnov traženja izručenja pa je u konkretnom slučaju, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izostanak predmetnog navoda u izreci evidentna omaška u pisanju.

 

8. Nadalje, a vezano za primjenu načela specijalnosti u smislu čl. 37. st. 1. ZOMP-a, kojeg se izručenik nije odrekao, treba reći da sažetak činjeničnog opisa kaznenog djela zbog kojeg se izručenje traži nije nužan sastojak izreke, već je dostatno da se navede u obrazloženju rješenja. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud pod toč. 9. i 11. obrazloženja izložio sve podatke nužne za precizno određenje kaznenog djela zbog kojeg se u Bosni i Hercegovini vodi postupak protiv izručenika (vrijeme i mjesto počinjenja te naznaka činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela) pa nema nikakve dvojbe da se načelo specijaliteta u korelaciji s podacima rješenja o određivanju pritvora, može uspješno primijeniti.

 

8.1. Isto tako, opseg primjene načela specijalnosti  je ovdje određen u čl. 23. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju (potpisan 28. studenoga 2012. i ratificiranjem stupio na snagu 6. ožujka 2014., „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ - 1/14. i 3/14. - u daljnjem tekstu: Ugovor o izručenju) koji se na konkretan slučaj primjenjuje.

 

8.2. Naime, prema čl. 1. st. 1. ZOMP-a, taj zakon se primjenjuje ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Međunarodni ugovori koji se, uz odredbe ZOMP-a, ovdje primjenjuju su odredbe Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. s dva Dopunska protokola („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj, 14/94 - u daljnjem tekstu: Europska konvencija o izručenju) te odredbe Ugovora o izručenju, kao bilateralnog akta između Republike Hrvatske te Republike Bosne i Hercegovine. Međunarodni ugovori, koji su ratificirani od strane Hrvatskog sabora, postaju sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona, kako jasno slijedi iz odredbe čl. 134. Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga, u situaciji kada odredbe ZOMP-a i odredbe navedenih međunarodnih ugovora reguliraju istu pravnu materiju, ali na različiti način, primijeniti će se međunarodni ugovori, kao pravni akti jačeg ranga. U slučaju da pojedina pitanja međunarodne pravne pomoći nisu regulirana međunarodnim ugovorom, primijeniti će se odredbe ZOMP-a koje s tim ugovorima nisu u suprotnosti.

 

8.3. Slijedom navedenog, budući da odredba čl. 37. ZOMP-a i čl. 23. Ugovora o izručenju reguliraju opseg primjene načela specijaliteta, ali na ponešto različit način, mjerodavne su odredbe bilateralnog ugovora koje su, u glavnini, pravilno citirane pod točkom 2. pobijanog rješenja. Stoga su promašeni prigovori žalbe da navodi izreke nisu u skladu s tekstom čl. 37. st. 1. toč. 2. ZOMP-a. Osim toga, uvjete izručenja odrediti će ministar pravosuđa u slučaju da, sukladno čl. 57. st. 2. i 3. ZOMPO-a donese rješenje kojim dopušta izručenje.

 

9. Nadalje, iz izreke i obrazloženja pobijanog rješenja nedvojbeno slijedi da se izručenje traži radi vođenja kaznenog postupka protiv izručenika, pri čemu nije nužno odrediti u kojoj se konkretno fazi postupak nalazi.

 

10. Isto tako, naznaku o tome o kojim se kaznenim djelima radi po domaćem pravu, dovoljno je navesti u obrazloženju rješenja kako je to učinjeno pod toč. 8. obrazloženja pobijanog rješenja. Zapreka za izručenje, u vidu izostanka obostrane kažnjivosti, regulirana je na jednak način u čl. 13. Ugovora o izručenju i čl. 35. st. 1. toč. 3. ZOMP-a te zahtijeva da djelo zbog kojeg se izručenje traži bude kazneno djelo po pravu obih država ugovornica. Ova zapreka, u konkretnom slučaju, ne postoji, kako pravilno ocjenjuje i obrazlaže sud prvog stupnja jer kazneno djelo organiziranog kriminala iz čl. 250. st. 2. KZ BIH u vezi s kaznenim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz čl. 195. st. 1. KZ BIH sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. - dalje: KZ/11.) koje, zbog visine zapriječene kazne zatvora od 3 do 15 godina očito treba povezati s kaznenim djelom iz čl. 190. st. 2. KZ/11., a ne onog iz čl. 190. st. 1. KZ/11., kako je omaškom navedeno pod toč. 8. obrazloženja pobijanog rješenja. Međutim, neovisno o tome, sasvim je jasno da je uvjet obostrane kažnjivosti ispunjen pa je promašena teza žalbe da „nije jasno koje se kazneno djelo izručeniku stavlja na teret“. Naime, to nedvojbeno slijedi iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora suda države moliteljice, kao temeljnog pravnog akta za izručenje, pri čemu navodi Interpolove difuzijske tjeralice, koja predstavlja tek osnov za uhićenje izručenika, nisu mjerodavni. U tom kontekstu nije mjerodavno niti što se u Interpolovoj tjeralici navodi da je dio kriminalnih radnji poduzet na teritoriju Republike Hrvatske jer to ne proizlazi iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora, kao temeljnog pravnog akta za izručenje. Pored toga, sve da je kazneno djelo u cijelosti ili djelomično počinjeno na području zamoljene države (načelo teritorijalnosti), to bi, prema čl. 15. st. 1. Ugovora o izručenju predstavljalo tek fakultativnu, a ne obligatornu zapreku.

 

10.1. Sukladno navedenom, pravilno je utvrđen i izostanak zastare kaznenog progona, kao moguće prepreke izručenju.

 

11. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da izručenik J. J. ima dvojno državljanstvu - srpsko i bosansko-hercegovačko jer tako proizlazi iz svih podataka sadržanih u spisu predmeta, kao i osobnih podataka  koje je izručenik sam naveo prilikom ispitivanja kod suca istrage. Stoga nije jasno temeljem kojih se podataka ova činjenica dovodi u sumnju.

 

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pod toč. 3.1. obrazloženja dao jasne i sveobuhvatne razloge zbog kojih je, neovisno o molbi Republike Srbije za izručenje J. J. zbog vođenja kaznenog postupka za različito kazneno djelo, prednost dao zamolbi Bosne i Hercegovine rukovodeći se kriterijima iz čl. 39. st. 2. ZOMP-a koji su u tom dijelu suglasni s člankom 19. Ugovor o izručenju. Točno je da je Republike Srbija ranije zatražila izručenje te dostavila sudu original zamolbe 1. kolovoza 2022., dok je Bosna i Hercegovina to učinila elektroničkim putem 30. rujna 2022. (a poštom 5. listopada 2022.). Međutim, s obzirom da izručenik ima prebivalište u Bosni i Hercegovini što bi omogućilo bolje uvjete socijalne rehabilitacije, a njegova braniteljica V. R. je na ročištu od 28. srpnja 2022. upravo zatražila da sud pri odlučivanju dade prednost zamolbi Bosne i Hercegovine, to neovisno o vremenu kada su zamolbe zaprimljene, prvostupanjski sud osnovano ocjenjuje da su pretpostavke za izručenje Bosni i Hercegovini ispunjene.

 

13. Pri tome, neosnovani su prigovori žalbe vezano za ispitivanje izručenika pred sucem istrage. Naime, izručenik je bio uredno upozoren na svoja prava, iskazivao je u nazočnosti braniteljice te je upoznat sa navodima zahtjeva ta potragu Interpolove tjeralice Sarajevo povodom čega je izjavio da se protivi izručenju te traži primjenu načela specijalnosti.

 

14. Što se tiče navoda žalbe da država moliteljica, suprotno čl. 43. st. 1. toč. 3. ZOMP-a, nije priložila „niti jedan jedini dokaz“ za postojanje osnovane sumnje o učinu kaznenog djela zbog kojeg se izručenje traži, treba reći sljedeće:

 

14.1. Prema odredbi čl. 4. Ugovora o izručenju, kojom se u potpunosti regulira pitanje koju dokumentaciju država moliteljica treba uz zamolbu priložiti, ne proizlazi obveza prilaganja dokaza za osnovanu sumnju. Sukladno tome, odredbama tog Ugovora nije propisano niti da izostanak osnovane sumnje o učinu kaznenih djela može biti razlogom odbijanja molbe za izručenje (čl. 10. do čl. 16. Ugovora o izručenju). Na jednak način to pitanje je regulirano i u čl. 12. Europske konvencije o izručenju koja također ne propisuje obvezu prilaganja dokaza o osnovanoj sumnji.

 

14.2. S obzirom da se, dakle, ovdje radi o ugovornom izručenju između dvije države koje međusobno ne traže prilaganje dokaza i provjeru osnovanosti sumnje o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži, niti je to, kao uvjet, propisano odredbama Europske konvencije o izručenju, tada primjena odredbe čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a, kao pravnog akta nižeg ranga, ovdje nije opravdana.

 

14.3. S tim u vezi, nije prihvatljiva niti tvrdnja da bi obrani bio uskraćen „uvid u dokazni materijal i molbu za izručenje“. O pitanju dokaza za osnovanu sumnju već je ranije odgovoreno, a što se tiče uvida u ostalu dokumentaciju obrana ga je, sukladno čl. 64. st. 1. toč. 8. ZKP/08. trebala zatražiti. Osim toga, iz podataka suca istrage od 17. siječnja 2023. (list 103. spisa) proizlazi da je braniteljica višekratno pristupila sudu upravo radi vršenja uvida u spis koji je, i prema podacima sadržanim u žalbi, očito obavila. Stoga su ovi navodi žalbe također neosnovani.

 

15. U žalbi se prigovara da se prvostupanjski sud „nije osvrnuo na postupak koji se protiv izručenika vodi u Republici Hrvatskoj radi kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. Kaznenog zakona“ te da je bilo nužno da „zauzme stav o okončanju postupka u Republici Hrvatskoj u odnosu na predmetni postupak izručenja.“. Međutim vođenje kaznenog postupka zbog drugog kaznenog djela nije zapreka za odluku suda o odobrenju izručenja već, shodno odredbi čl. 60. ZOMP-a, izvršenje izručenja može biti odgođeno, što nije u nadležnosti suda i ne utječe na zakonitost pobijanog rješenja.

 

16. Konačno, bez osnova je i smjeranje žalitelja na primjenu čl. 35. st. 2. ZOMP-a što predstavlja fakultativni osnov odbijanja izručenja, budući da izručenik ima prebivalište u Bosni i Hercegovini o čemu je prvostupanjski sud također vodio računa dajući prednost zamolbi za izručenje Bosne i Hercegovine u odnosu na zamolbu Republike Srbije.

 

17. Slijedom navedenog, nakon što je pobijano rješenje ispitano sukladno  čl. 494. st. 4. ZKP/08., trebalo je odbiti žalbu izručenika i na temelju čl.  494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 19. srpnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.