Poslovni broj Gž R-751/2021-3

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja  Č. Č. iz R., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C., K. B. i N. M. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-506/2018 od 15. srpnja 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-506/2018 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-506/2018 od 15. srpnja 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-506/2018 od 29. siječnja 2021., u točki 1. izreke u svemu osim u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos dijela glavnice naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege te troškova prijevoza  u visini od 279,32 eur / 2.104,50 kn[1] za razdoblje od 28. travnja 2018. do 14. srpnja 2020., te se citirana presuda potvrđuje u točki 2. izreke.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačava se citirana ispravljena prvostupanjska presuda u točki 1. izreke u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos dijela glavnice naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege te troškova prijevoza u visini od 199,08 eur / 1.500,00 kn1 za razdoblje od 28. travnja 2018. do 14. srpnja 2020., na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom suda prvog stupnja od 15. srpnja 2020., ispravljenom rješenjem od 29. siječnja 2021., naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.606,54 eur / 12.104,50 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom od 28. travnja 2018. do isplate (točka 1. izreke), zatim da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.291,06 eur / 9.727,50 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom od          15. srpnja 2020. do isplate (točka 2. izreke), sve naprijed po kamatnoj stopi preciziranoj u izreci presude, sve u roku od osam dana, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 1.927,51 eur / 14.522,86 kn1 kao i preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka (točka 3. izreke).

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude iz točki 1. i 2. izreke, žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te tužbeni zahtjev odbije a tuženici dosude troškovi postupka podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete za koju tvrdi da trpi zbog ozljede na radu, kada je kao djelatnik tuženice prilikom obavljanja poslova redovnog rada u okviru radnog vremena, ozlijeđen uslijed naleta bure na vrata carinskog kontejnera.

 

6. Analizom i ocjenom provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je do ozljeđivanja tužitelja došlo 2. prosinca 2017. na način da je isti kao službenik tuženice odnosno carinik III vrste u Ministarstvu financija - Službi za robno granične procedure L. R., obavljao poslove redovnog rada carinskog nadzora u kontejnerskom terminalu na B. u R. u okviru radnog vremena, da je do nezgode došlo uslijed udara bure kada su se vrata kontejnera, koja nisu bila adekvatno osigurana, istrgnula iz ruke tužitelju i povukla mu prste te tužitelja srušila na pod uslijed čega je zadobio tjelesne ozlijede lijeve ruke i desne noge. Prema službeno pribavljenim meteorološkim podacima, utvrđeno je da je predmetnog dana na tome području puhala bura - jaka do olujna.

7. Zaključak je prvostupanjskog suda da postoji uzročno posljedična veza između ozljeda tužitelja i odgovornosti tuženice koja je odgovorna za naknadu štete koju je pretrpio tužitelj te da tuženica kao poslodavac odgovara sukladno odredbama članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje: ZR) i članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 74/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18. - dalje ZZR), prema načelu objektivne odgovornosti. Sud dalje smatra da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja, nije s uspjehom dokazala postojanje nekog od razloga za oslobođenje od odgovornosti predviđenih specijalnim propisom iz članka 25. stavak 2. ZZR-a, prema kojoj odredbi razlozi oslobođenja odgovornosti poslodavca mogu biti samo namjera ili krajnja nepažnja radnika, odnosno viša sila ili radnja trećeg, te nastavno smatra da nije utvrđeno postojanje niti okolnosti predviđenih odredbom članka 1067. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Prvostupanjski sud smatra relevantnim utvrditi jesu li počinjeni neki propusti u provođenju pravila zaštite na radu koji su od utjecaja na nastanak nezgode, i to kako na strani tuženice tako i na strani tužitelja.

 

7.1. Pritom sud otklanja kao neosnovane tvrdnje tuženice da bi u postupanju tužitelja postojao barem djelomičan doprinos nastanku štete uz stajalište da je tužitelj predmetne zgode prilikom obavljanja svojih redovitih poslova postupao s pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječno pažljiv radnik u identičnoj situaciji, te da isti nije počinio nikakav propust u provođenju pravila zaštite na radu odnosno da tuženica nije dokazala postojanje namjere odnosno krajnje nepažnje tužitelja.

 

7.2. Dalje je prvostupanjski sud stajališta da do ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog događaja nastalih zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati, ukazujući kako je sudska praksa zauzela stav da vjetar olujne jačine ne predstavlja višu silu već prirodni fenomen koji se može predvidjeti, pogotovo što je bura navedene jačine uobičajena na području gdje se dogodio štetni događaj, pa je tuženica trebala na istu računati kada je predviđala prostor u kojem će tužitelj raditi i isti prostor osigurati na način da bude siguran za rad.

 

8. Provedenim medicinskim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede i to natuk četvrtog prsta lijeve šake, desnog kuka i ogrebotinu kože u području desnog gležnja, te prijelom baze distalnog članka četvrtog prsta lijeve šake s pomakom, zbog kojih je  prevezen na hitni medicinski trakt KBC-a R. gdje mu je pružena medicinska pomoć, upućen je na fizikalne terapije i medicinsku rehabilitaciju, te je trpio bolove i strah, zaostalo je smanjenje opće životne aktivnosti, bila mu je potrebna tuđa pomoć i njega, te je imao troškove putovanja, liječenja i  izgubljene zarade.

 

9. Cijeneći intenzitet i trajanje fizičkih boli te duljinu liječenja, zatim jačinu i trajanje duševnih boli i straha, životnu dob tužitelja, ukupno smanjenje životne aktivnosti tužitelja od 2%, prvostupanjski sud utvrđuje da je zadobivenim ozljedama povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 1046. ZOO-a te da utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a u ukupnom iznosu od 1.327,23 eur / 10.000,00 kn1 (663,61 eur/ 5.000,00 kn1 po kriteriju fizičkih bolova + 398,17 eur / 3.000,00 kn1 po kriteriju duševnih boli + 265,45 eur / 2.000,00 kn1 po kriteriju pretrpljenog straha).

 

9.1. Prvostupanjski sud dalje utvrđuje da je tužitelju nastala i imovinska šteta na ime primljene tuđe pomoći i njege u ukupnom trajanju od 60 sati, za što mu dosuđuje 199,08 eur / 1.500,00 kn1 te na ime troškova putovanja na terapije i preglede 80,23 eur / 604,50 kn1, sve primjenom članka 1095. stavak 1. ZOO-a i članka 223. ZPP-a.

 

10. Na dosuđeni iznos neimovinske i imovinske štete tužitelju su (rješenjem o ispravku) priznate zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 28. travnja 2018. do isplate pozivom na članak 1103. ZOO-a u vezi s člankom 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire sadržajem žalbe tuženice, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

12. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti, koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u pogledu dijela tijeka zateznih kamata na imovinsku štetu.

 

13. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na osnov odgovornosti poslodavca, tuženica u žalbi ističe prigovore koje je iznosila i tijekom prvostupanjskog postupka a koje je sud prvog stupnja pobijanom presudom otklonio kao neosnovane s obrazloženjem koje je u svemu prihvatljivo ovome sudu a temelje se na zaključku da tuženica, na kojoj je bio teret dokaza za postojanje okolnosti koje bi u potpunosti ili djelomično isključivale njezinu objektivnu odgovornost za štetu, to nije uspjela dokazati.

 

13.1. Stoga, bez uporišta tuženica u žalbi ponavlja prigovor suodgovornosti tužitelja odnosno ističe njegovu isključivu krivnju za dešavanje štetnog događaja tvrdeći da je isti postupao s krajnjom nepažnjom pozivajući se pritom na odredbu članka 68. ZZR-a, te neosnovano tvrdi da bi uzrok nezgode bila viša sila. U tom pravcu, na temelju provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušan tužitelj i svjedoci očevidci J. Š. i A. Ž., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj u okviru svojih redovnih radnih poslova postupao s pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječno pažljiv radnik u identičnoj situaciji, te da isti nije počinio nikakav propust u provođenju pravila zaštite na radu. Utvrđenja provedenog postupka ukazuju na zaključak da je do nezgode došlo uslijed neadekvatne radne površine i nesigurnih uvjeta rada odnosno neadekvatno osiguranih vrata radnog prostora, koja su se snažno otvorila uslijed udara bure, koja je za navedeno područje u mjesecu prosincu karakterističan i očekivani vremenski događaj. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da se tuženica pridržavala svih mjera zaštite na radu i da je rad osigurala na način koji osigurava zaštitu i zdravlje zaposlenika, jer iz provedenog postupka proizlaze upravo suprotne činjenice.

 

14. Slijedom svega, na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica odgovara za štetu koju tužitelj trpi iz predmetnoga štetnog događaja, koju je štetu tuženica kao poslodavac dužna naknaditi u smislu članka 111. stavak 1. ZR-a u vezi s člankom 25. stavak 1. ZZR-a, temeljem odgovornosti po kriteriju uzročnosti iz članka 1063. ZOO-a te da u postupku

tuženica nije uspjela dokazati postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga kako to predviđa specijalna odredba članka 25. stavak 2. ZZR-a.

 

15. Imajući u vidu utvrđenja do kojih je sud prvog stupnja došao provedenim medicinskim vještačenjem, žalbom tuženice se bez uspjeha dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o visini naknade štete, posebno o visini dosuđene pravične novčane naknade, budući da je sud u dovoljnoj mjeri cijenio sve relevantne kvalifikatorne okolnosti, odnosno prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade na ime povrede prava osobnosti iz članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a vodio je računa o svim okolnostima iz odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, koristeći kao orijentir nove Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.

16. Pritom je, protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno na iznos dosuđene naknade neimovinske štete od 1.327,23 eur / 10.000,00 kn1 kn tužitelju priznata zakonska zatezna kamata s tijekom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 28. travnja 2018. do isplate, što je sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a u vezi s člankom 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

17. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno kada je tužitelju, na dosuđeni iznos imovinske štete od 279,32 eur / 2.104,50 kn1 na ime tuđe pomoći i njege te troškova prijevoza od 80,23 eur / 604,50 kn1 priznata zakonska zateznu kamata s početkom tijeka od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Kako iz stanja spisa proizlazi da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tada tužitelju za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 15. srpnja 2020. pa do isplate (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev-638/2020 od 12. siječnja 2021.)

 

18. Stoga je pravilnom primjenom članka 1086. ZOO-a i članka 1089. stavak 2. ZOO-a u vezi s člankom 29. stavak 1. ZOO-a u tom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti te odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 279,32 eur / 2.104,50 kn1 za razdoblje od 28. travnja 2018. do       14. srpnja 2020.

 

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa), sukladno djelomičnom uspjehu obje stranke u sporu.

 

19.1. Neosnovano tuženica žalbom prigovara utvrđenju omjera uspjeha tužitelja u sporu sa 83%, budući da je navedeni uspjeh određen upravo pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a. Naime, protivno žalbenim navodima tuženice, tužitelj nikada tijekom parnice nije postavio tužbeni zahtjev u visini od 2.897,62 eur / 21.832,10 kn1 nego je zatražio isplatu iznosa od 1.927,51 eur / 14.522,86 kn1 od čega mu je dosuđeno 1.606,54 eur / 12.104,50 kn1.

 

              20. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a.

 

21. Odbijajući dio presude iz točke 3. izreke, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

 

 

U Rijeci 19. srpnja 2023.

                               

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                              Ivanka Maričić-Orešković, v.r.