- 1 -              Revd 3753/2022-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3753/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. I. iz V. M., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici J. T., odvjetnici iz Z., protiv 1. tuženice Z. H.-J. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku N. R., odvjetniku iz Z., te 2. tuženika H. H.-J. iz Z., (OIB: ...) i 3. tuženice J. G. iz Z., (OIB: ...), zastupanih po punomoćniku I. Č., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika da im se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-501/2022-3 od 2. lipnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5247/2020-206 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 18. srpnja 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije odbacuju se kao nedopušteni.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom žalbe 1. tuženice te 2. tuženika i 3. tuženice djelomično su odbijene kao neosnovane, a djelomično su prihvaćene kao osnovane, pa je prvostupanjska presuda:

 

1.1. potvrđena u točki I. izreke „za iznos od 713.788,62 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

1.2. preinačena u točki I. izreke „za iznos od 270.760,88 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, „u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate na iznos od 713.788,62 kn od 30. rujna 1999. do 28. studenoga 2005. i u dijelu odluke o naknadi parničnog troška (drugi pasus točke I. i točka II. izreke)“ tako da je:

 

- odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno plate 270.760,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 1999. do isplate, te da mu na iznos od 713.788,62 kn plate zakonsku zateznu kamatu od 30. rujna 1999. do 28. studenoga 2005.,

 

- naloženo tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka od 85.731,35 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- naloženo tužitelju da naknadi troškove žalbe: 1. tuženici od 6.747,00 kn te 2. tuženiku i 3. tuženici isti iznos od 6.747,00 kn. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbe tuženika.

 

2. Prijedloge da im se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, podnijeli su:

 

2.1. tužitelj, time da je u prijedlogu postavio pitanja:

 

„01. Pravno je pitanje je li žalbeni sud mogao, prema presudi posl. broj: Gž-501/2022-3 od 02.06.2022., po istome Vijeću u ponovljenom žalbenom postupku promijeniti svoje pravno shvaćanje ranije izneseno u istome parničnom predmetu u svojemu rješenju Gž-673/2020-2 od 15.09.2020. godine i to bez ikakvog obrazloženja?

 

02. Pravno je pitanje je li žalbeni sud bio dužan uzeti u obzir prilikom rješavanja žalbe u ponovljenome postupku ocjenu prvostupanjskog suda koju je taj sud dao pod točkom 60. obrazloženja prvostupanjske presude od 13. siječnja 2022., a kojom ocjenom je utvrdio stvarnu namjeru pravnoga prednika tuženika kao ugovornog partnera na način da je naveo:

 

„Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da su problemi stranaka oko financiranja zajedničkog ortakluka bili izvjesni prijedlogom dodatka Ugovora o zajedničkom ulaganju od 27. siječnja 1999. prednika tuženika tužitelju, a koji među strankama nije potpisan, a iz kojeg je razvidno da je namjera prednika tuženika bila da tužitelj nastavi financirati dovršenje cilja ortakluka, te da je tužitelj nakon danih pozajmica prednika tuženika za nastavak gradnje nakon travnja 1999. prestao ulagati u predmetni ortakluk, no ovaj sud podnošenjem predmetne tužbe sudu na povrat izvršenih ulaganja, obzirom na očitovanje tužitelja smatra istupom tužitelja iz ortakluka temeljem zaključenog ugovora o zajedničkom ulaganju u smislu čl. 647.s ZOO-a, te prestankom istog u smislu citiranog čl. 647.š istog zakona, pa stoga tužitelj ostvaruje pravo na vraćanje uloga u ortakluku i udjela u dobiti sukladno pravilima o redoslijedu u diobi zajedničke imovine sukladno čl. 647.“?

 

03. Pravno je pitanje je li žalbeni sud mogao bez ikakvoga obrazloženja i dodatnoga vještva umanjiti tužitelju dosuđeni iznos za 270.760,88 HRK te je li prilikom donošenja odluke o umanjenju dosuđene glavnice za iznos od 270.760,88 HRK uzimao u obzir kvalifikaciju tužitelja i pravnog prednika tuženika kao ugovornih strana što se tiče njihovih stvarnih namjera, njihove korektnosti i izvršavanja ugovorom preuzetih obveza?

 

04. Pravno je pitanje je li žalbeni sud mogao dosuđene parnične troškove u iznosu od 597.333,96 HRK umanjiti za 511.602,61 HRK te istovremeno naložiti tužitelju da nadoknadi parnične troškove tuženicima Z. H.-J., H. H.-J. i J. G. u iznosu od 6.747,00 HRK svakome, a iz čega proizlazi da je žalbeni sud utvrdio sveukupne parnične troškove iznosom od 99.225,35 HRK u parnici koja je trajala 23 godine, bez prekida, uz VPS 984.549,47 HRK?

 

05. Je li žalbeni sud mogao bez ikakvoga obrazloženja i bez dodatnoga vještva utvrditi uspjeh tužitelja u ovome parničnom postupku u postotku od 72,5%?

 

06. Je li žalbeni sud mogao u točki 8. obrazloženja svoje presude od 02.06.2022. zauzeti pravno shvaćanje što se tiče odgovornosti tuženika za zateznu kamatu bez ikakvoga obrazloženja i pozivanjem na zakonske propise, a pogotovo s obzirom na to da sud nema pravo na diskrecijsko odlučivanje?''.

 

07. Konačno, pravno je pitanje je li Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, mogao zauzeti dva različita pravna shvaćanja u postupku:

 

a) u kojemu je Općinski građanski sud u Zagrebu svojom presudom od 31. siječnja 2020. u potpunosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a isto je to učinio i u ponovljenom postupku po uputama žalbenog suda, svojom presudom do 13. siječnja 2022.

 

b) u kojemu su tuženici protiv obje navedene presude podnosili sadržajno istovjetne žalbe (jer je tim presudama tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti bio prihvaćen).

 

c) u kojemu Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici rješavajući 15. rujna 2020. žalbu tuženika protiv presude od 31. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje je promijenio u ponovljenom žalbenom postupku 02. lipnja 2022. rješavajući žalbu tuženika koja je bila sadržajno istovjetna žalbi u prethodnom žalbenom postupku protiv istovjetne izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2022., a koja izreka je bila istovjetna presudi istog suda od 31. siječnja 2020.“?

 

2.2. 1. tuženica, te 2. tuženik i 3. tuženica, time da su u prijedlozima postavili pitanja:

 

„1) Da li nasljednici za dugove ostavitelja odgovaraju solidarno do visine ukupne vrijednosti ostavinske imovine ili solidarno do visine vrijednosti svog naslijeđenog dijela te ostavinske imovine?

 

2) Da li sud čini bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku kada svoju odluku temelji na nalazu i mišljenju vještaka, a pritom taj vještak nije u smislu odredbe čl. 260. Zakona o parničnom postupku usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje, te se nije očitovao na iznesene prigovore stranke?

 

3) Da li je u primjeni odredbe čl. 260. Zakona o parničnom postupku stranka onemogućena u raspravljanju ako sud od vještaka ne zatraži očitovanje o prigovorima na nalaz i mišljenje, te istoga ne sasluša na ročištu glavne rasprave?

 

4) Može li sud temeljiti presudu na nalazu i mišljenju vještaka u slučaju kada je usmeno obrazloženje tog nalaza izraditelj nalaza dao u svojstvu svjedoka a ne vještaka?

 

5) Da li je u smislu čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbama stranaka dužan sadržajno i argumentirano očitovati se o odlučnim žalbenim prigovorima te čini li u tom smislu povredu čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 6. i točke 11. ZPP kada odbije žalbu tuženika kao neosnovanu sa razlozima o odlučnim činjenicama koji su u potpunoj suprotnosti sa sadržajem zapisnika o tim činjenicama?

 

6) Da li je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku pred drugostupanjskim sudom kada u presudi o odlučnim činjenicama postoji proturiječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika i stanja samoga spisa?''.

 

3. Odgovori na te prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.

 

4. Prijedlozi tužitelja i tuženika nisu dopušteni.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 2. lipnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema sadržaju spora ali i sadržaju prijedloga tužitelja i tuženika) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podnesene prijedloge valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi sa (ovdje odlučno) određenim razlozima njegove važnosti za odluku o konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - te postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti, sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Od toga polazeći, iako su predlagatelji u svojim prijedlozima naznačili više pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost tih prijedloga za prihvatiti:

 

8.1. da se iz njih ne može razabrati zašto bi u njima naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlozima tužitelja i tuženika nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) samo paušalni navodi predlagatelja da su po njima postavljena pitanja važna za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni kao ni isticanje razloga kojima samo polemiziraju sa obrazloženjem osporene presude, sve sa tvrdnjama kojima u biti samo preocijenjuju ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - odnosno kojima polemiziraju sa činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena,

 

8.2. odnosno, konkretno, da prijedlozi u svezi u njima postavljenih pitanja ne sadrže i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),

 

8.3. da podnesene prijedloge ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njima postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelji obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome, zbog razloga iz točaka 8.1. i 8.2.) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

9. Revizijski sud kod toga samo primjećuje:

 

9.1. da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u svojim prijedlozima imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj svakog prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

9.2. da su tuženici istinito u svome prijedlogu ustvrdili da su odluke revizijskog suda posl. br. Rev 2357/2019-2 od 23. ožujka 2021. i Revx-741/16-2 od 13. veljače 2018. temeljene na pravnom shvaćanju: "nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine svog nasljednog dijela, a što znači da vjerovnik može zahtijevati od svakog pojedinog nasljednika ispunjenje obveze, ali samo do visine naslijeđenog dijela tog pojedinog nasljednika".

 

Međutim, tuženici pogrešno drže, izraženo kroz prvo u njihovim prijedlozima postavljeno pitanje, da drugostupanjskom sudu to nije bilo poznato: na to se shvaćanje drugostupanjski sud izričito (nedvosmisleno) i pozvao u svojoj odluci u točkama 7.2. i 7.3., držeći da je pravilno i da na njemu tu odluku i temelji.

 

Time odgovor na to (prvo) pitanje, kako je postavljeno (što je ujedno i jedino relevantno), budući da nije bio i nije sporan - ne zahtjeva intervenciju revizijskog suda u osporenu presudu, a povodom istog pitanja, vezan njegovim sadržajem - revizijski sud ne može preispitivati je li osporena presuda glede istoga pravnog shvaćanja u svojoj izreci u proturiječju sa razlozima iz njena obrazloženja i je li u svezi toga u postupku počinjena postupovna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

9.3. da se o pitanjima tuženika naznačenim u njihovim prijedlozima pod 2. i 3. revizijski sud nedvosmisleno izjasnio u svojoj odluci posl. br. Rev-1020/2017-2 od 19. svibnja 2020. (kojom je odbacio podnesenu reviziju), odgovarajući na pitanje: 1./ „Da li je propustom prvostupanjskog suda da pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje usmeno raspravi, a povodom primjedbi iznesenih od jedne parnične strane predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te da li (je) takav propust prvostupanjskog suda mogao utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke suda u ovoj pravnoj stvari?“,

 

tako da je istakao:

 

„- da revidentica postavljenim pitanjem problematizira, u bitnome: ako prvostupanjski sud ne pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje usmeno raspravi, predstavlja li to u svakom slučaju bitnu povredu odredaba postupka, a da je odgovor na to pitanje jednostavan (negativan): to ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja - tako da se na to pitanje ne može dati jednoznačan odgovor,

 

- da je revizijski sud u više svojih odluka (po u biti istom pitanju), pa tako i u odlukama posl. br. Rev-2587/2014-2 od 20. veljače 2018., posl. br. Rev-1588/2015-2 od 29. svibnja 2018. i posl. br. Rev-2102/2014-2 od 16. svibnja 2018., izjavljene revizije odbacio kao nedopuštene...“,

 

Slijedom toga, niti odgovor na ta pitanja ne zahtjeva intervenciju revizijskog suda u osporenu presudu.

 

9.4. da se revizijski sud u istoj odluci posl. br. Rev-1020/2017-2 od 19. svibnja 2020. izjasnio i o pitanju kakvo je u svojoj suštini postavljeno pod 4. i 5. prijedloga tuženika, temeljeći je na shvaćanju: „- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora...“, odnosno zaključnom shvaćanju (koje vrijedi i za navedeno pod točkom 9.3. ovoga rješenja) „...za zaključiti je jedino: odgovori na postavljena pitanja u ovoj pravnoj stvari zavise od okolnosti svakog pojedinog slučaja, odnosno konkretnih okolnosti koje ne moraju i zapravo ne mogu biti jednake u pojedinim situacijama, pa postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni...“

 

Osporena presuda u ničemu nije u suprotnosti niti sa takvim shvaćanjem, iako i to predlagatelji sugeriraju prihvatiti.

 

9.5. da odgovor na peto i šesto pitanje iz prijedloga tuženika ionako proizlazi već iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ te odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“.

 

Taj odgovor načelno može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Međutim niti taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim razlozima osporene presude, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tuženike dovesti u povoljniju poziciju: to što su predlagatelji nezadovoljni donesenom odlukom i shvaćanjima na kojima je temeljena, te ta shvaćanja drže pogrešnim, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelji tim pitanjima nastoje prihvatiti - sugerirajući i (suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda) što je odlučno za odluku o predmetu spora, neobrazloženom prema smislu navedenih odredaba ZPP-a.

 

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenih prijedloga nisu opravdana razlozima njihove (potrebne za dopuštenost revizije) važnosti i (već i time) nisu niti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena te situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizija niti po tužitelju niti po tuženicima: čime podneseni prijedlozi ne ispunjavaju pretpostavke za njihovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedloge tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 18. srpnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.