- 1 -              Revd 4867/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4867/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica R. T., odvjetnica iz O., protiv tuženika A. t. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & K. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv odluke o parničnom trošku iz presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-688/2022-2 od 21. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-584/2020-95 od 31. ožujka 2022. u odluci o parničnom trošku, u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2023.,

 

r i j e š i o  j e:

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari (kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 79.836,61 kn sa pripadajućim kamatama).

 

1.1. Drugostupanjskim rješenjem odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u odluci (sa značajem rješenja) o parničnom trošku.

 

2. Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku dopusti revizija, pa je u prijedlogu postavio pitanja:

 

- da li i drugostupanjski sudovi, kao i svi drugi sudovi, upravna tijela i dr., imaju obvezu detaljno i argumentirano obrazlagati svoje odluke i pažljivo ispitati sve tvrdnje predočene pred sudom, te odgovoriti na sve žalbene navode stranaka (u konkretnom slučaju tužitelja/revizora), jer se u protivnom radi o arbitrarnoj odluci,

 

- da li stranka ima pravo angažirati punomoćnika iz povjerenja, izvan sjedišta suda gdje se vodio postupak.

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Prijedlog tužitelja nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda (u pobijanoj odluci i dalje: rješenje) donesena je 21. lipnja 2022., slijedom čega se (obzirom da je ovdje riječ o odluci koja ima značaj samostalne, neovisne o prethodnoj odluci o otkazu sa tužiteljem sklopljenog ugovora o radu), a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona...",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti samo tvrdnje predlagatelja o počinjenim postupovnim povredama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o parničnom trošku,

 

8.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

8.4. da se postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj “vidi”.

 

9. Prethodno navedeno pod točkom 8. treba sagledati uvažavajući:

 

9.1. da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti ili približiti oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje predlagatelj ne ukazuje) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga, obzirom da nisu obrazložena dostatnim, određenim razlozima, nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

12. Pritom ovaj sud samo primjećuje (obzirom da je odluka o nedopuštenosti podnesenog prijedloga opravdana već i prema prethodno navedenom):

 

12.1. da odgovor na u prijedlogu postavljeno prvo pitanje ionako proizlazi već iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ te odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“,

 

12.2. da taj odgovor načelno može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

12.3. da, međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen djelomično neosnovanim i odbijen, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju: to što je predlagatelj nezadovoljan donesenom odlukom (rješenjem o trošku postupka) i shvaćanjima na kojima je temeljena, te ta shvaćanja drži pogrešnim, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelj prvim pitanjem sugerira prihvatiti, neobrazloženom.

 

12.4. da, konačno, osporeno rješenje o trošku nije temeljeno na shvaćanju, kako to tužitelj pogrešno drži - i uključuje u drugo u prijedlogu naznačeno pitanje, da stranka nema pravo na punomoćnika sa sjedištem „izvan sjedišta suda gdje se vodi postupak“ - već „govori“ o nečemu drugom, što pitanjem nije obuhvaćeno: samo o pravu stranke na naknadu parničnog troška.

 

Zagreb, 18. srpnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.