1              Poslovni broj: I Kž-36/2023-4

Poslovni broj: I Kž-36/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. T., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" 125/11., 144/12., 56/15., 16/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11)., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog F. T., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-31/2022-31 od 8. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog F. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi F. T. proglašen je krivim da je pod točkom 1. počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaj ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., a pod točkom 2. kazneno djelo protiv života i tijela, tjelesnu ozljedu iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnju iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., a činjenično i pravno opisanih kao u izreci presude, te mu je na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11., za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz točke 1. izreke, na temelju članka 110. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavak 1. KZ/11. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a iz točke 2. izreke, za kazneno djelo tjelesne ozljede, na temelju članka 117. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te za kazneno djelo prijetnje iz na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te je potom, na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., optuženi F. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom F. T. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode, od uhićenja 7. svibnja 2022. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, pa nadalje.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) optuženi F. T. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. na ime putnih troškova za svjedoke iznos od 176,00 (sto sedamdeset šest) kuna/ 23,36 eura (dvadeset tri eura i trideset šest centi) te paušalnu svotu iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosu od 700,00 (sedamsto) kuna/ 92,91 euro (devedeset dva eura i devedeset jedan cent), kao i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. u iznosu koji će biti naknadno određen posebnim rješenjem, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je, na temelju odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08., optuženi Franjo Toth oslobođen obveze plaćanja troškova vještačenja te nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženom F. T. povisi pojedinačna kazna zatvora za kazneno djelo pokušaja ubojstva i potom mu izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi F. T. po braniteljici V. O., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu optuženika i ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači presudu u smislu žalbenih navoda i optuženog oslobodi od optužbe u cijelosti.

 

3. Odgovor na žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu podnio je optuženi F. T. po braniteljici V. O. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetništva odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

6. Iako optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu pravno ne označava, a niti pobliže sadržajno ne obrazlaže, nego samo parcijalno parafrazira dio teksta zakonske odredbe iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da "presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati…da je obrazloženje presude nejasno i nedorečeno …da postoji proturječje izreke i dokaza… te da nema razloga o odlučnim činjenicama..."

 

7. Suprotno tome, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije razumljiva i da navode iz obrazloženja nije moguće valjano ispitati, očito upirući da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, kada obrazlaže tu povredu žalitelj zapravo osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, pa se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

7.1. Pobijana je presuda u tom dijelu ispitana i u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da na opisani način nije počinio, niti je mogao počiniti niti kazneno djelo pokušaja ubojstva, a niti tjelesnu ozljedu i prijetnju prema bliskoj osobi, a niti je unaprijed imao stvorenu namjeru da liši života svoga sina, niti da ozlijedi i prijeti supruzi, jer da je slijed događaja bio posve različit u odnosu na ono što je utvrdio prvostupanjski sud te kako je u pogledu krivnje optuženika, trebalo dovesti u vezu sve izvedene dokaze i iste ocijeniti u odnosu na obranu optuženika te provesti rekonstrukciju na licu mjesta, sugerirajući pri tome da je činjenično stanje ostalo ne samo pogrešno, već i nepotpuno utvrđeno. Smatra, da čak i kada bi se prihvatilo da je optuženik povezan sa svim događajima, da kod optuženika nije postojala namjera da ubije sina, već da se optuženi branio od njegovog nasrtaja, jer da  bi se to potvrdilo provođenjem sudsko medicinskog vještačenja na okolnosti ozljede oka koju je sin njemu nanio  prije no što je pucao, a isto tako da se supruga ozlijedila u vrijeme prvog sukoba između njega i sina i to kada ih je razdvajala. Stoga žalitelj smatra da se prvostupanjski sud opredijelio za utvrđenje tijeka događaja kombinacijom iskaza oštećenih, njegovog sina i supruge, bez materijalnih dokaza da je tako bilo, a pri čemu nije uzeta u obzir obrana optuženika, koja je, suprotno njihovim tvrdnjama, u skladu sa materijalnim dokazima.

 

9. Razmotrivši prethodno navedene žalbene navode optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze oštećenog sina B. T. i njegove supruge D. T., kao svjedoka, pri čemu ih je dovoljno analizirao, kako same za sebe, tako i u međusobnom odnosu s drugim dokazima i obranom optuženika, te osnovano zaključio da su ti iskazi vjerodostojni, te sukladni ostalim provedenim dokazima.

 

10. Nadalje, sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je obrazložio zbog čega je odbio dokazne prijedloge obrane za provođenjem rekonstrukcije spornog događaja, kao i za ispitivanje svjedokinje D. T. na okolnosti prilika u kojima optuženik živi i njegovog zdravstvenog stanja, te zašto nije prihvaćen prijedlog obrane za provođenje sudskomedicinskog vještačenja radi utvrđenja vrste i težine ozljeda koje je zadobio optuženi F. T. kritične zgode tijekom fizičkog sukoba sa žrtvom B. T. i utvrđenja jesu li te ozljede mogle utjecati na reakciju optuženika kritične zgode (točke 3.1. do 3.4. prvostupanjske presude), koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja, optuženika upućuje na isto.

 

10.1. Stoga je prvostupanjski sud s pravom utvrdio da su iskazi oštećenih, sina i supruge optuženog, u bitnim okolnostima vjerodostojni i podudarni, kako u pogledu dinamike inkriminiranih događaja, tako i u načinu na koji je sin B. zadobio dvije strijelne rane u području vrata, koje, kako je to utvrdila sudskomedicinska vještakinja dr. A. K., predstavljaju tešku i po život opasnu ozljedu, te su dovele do edema mekog nepca i ždrijela, a time i do potencijalne ugroženosti disanja, zbog čega je bilo potrebno žrtvu B. T. intubirati te mu ordinirati antiedematoznu terapiju, monitoring od strane specijalista anesteziologa te ostalu potrebnu hitnu medicinsku pomoć, što je i dovelo do toga da je smrtna posljedica izostala.

 

10.2. Slijedom navedenog, a budući da nije sporno da je optuženi F. T. kritičnog dana iz malokalibarske puške nepoznate marke i kalibra, ispalio dva hitca u pravcu žrtve B. T. nakon prethodnog verbalnog i fizičkog sukoba između njega i sina, te s obzirom da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je žrtva B. T. zadobio strijelne rane u području vrata, a imajući na umu naprijed navedeni nalaz i mišljenje sudskomedicinske vještakinje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi F. T. postupao u cilju da usmrti sina B. T.. Naime, nakon što je prema B. T. iz puške ispalio prvi hitac, optuženik je potom, iako je vidio da je istog pogodio, jer je vidio krv na njegovom ramenu, izvadio čahuru iz puške i u ležište cijevi umetnuo drugi metak te je ponovno pucao prema B. T. i pogodio ga, zbog čega je prvostupanjski sud obranu optuženika iz koje proizlazi da je pucao nasumice, jer zbog ozljede oka nije dobro vidio, kao i straha od sinovog nasrtaja, ocijenio neuvjerljivom, jer u suprotnosti, kako s dinamikom događaja koju su opisali sin B. i supruga D., tako i sa vrstom i lokacijom ozljeda koje je zadobio sin B., a koje su utvrđene sudskomedicinskim vještačenjem.

 

10.3. Stoga, s obzirom da su iskazi žrtava, D. i B. T., o mjestu i načinu njegovog ozljeđivanja u skladu s ostalim provedenim dokazima, a posebno s medicinskim vještačenjem, nisu osnovani navodi žalbe optuženika kojim se osporava njihova vjerodostojnost u tom dijelu, bez obzira što iz obrane optuženika proizlazi suprotan stav da je njegovo pucanje na sina bila obrana od sinovih nasrtaja, a čime on pokušava minorizirati svoju ulogu u napadu na sina, a što prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio, budući da je drugi događaj, pucanje i ranjavanje sina, u cijelosti odvojen od prvog te započeo nakon što je prvobitni verbalni i fizički sukob u potpunosti prestao.

 

11. Nadalje, optuženik u žalbi problematizira zaključak prvostupanjskog suda o tome da je on suprugu D. T. gurnuo u traktor i da joj je prijetio, tvrdeći da se ona sama ozlijedila kada je, prilikom prethodnog prvog sukoba odgurivala sina B. T., upirući se tijelom u traktor te da je njegova supruga D. T., dok je on još u ruci držao malokalibarsku pušku iz koje je prethodno pucao na sina, raširenih ruku i prstiju krenula na njega te kako on supruzi nije prijetio, već da joj je samo rekao "…da je otvorila Pandorinu kutiju te neka se makne da je ne ozlijedi, jer da je bilo dosta zla….".

 

11.1. No, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su žrtve, D. i B. T., vjerodostojno iskazivali o svim okolnostima događaja, pa i o tome da je fizičkom napadu prethodio verbalni i fizički sukob između sina i optuženika, kojom prilikom je optuženi također zadobio ozljede oka nanesene mu od strane sina, ali kako je optuženik, nakon tog sukoba, otišao u kuću i uzeo metke, a potom izašao na dvorište i uzeo pušku, nakon čega su uslijedili pucnji i ranjavanje sina, te kako je prvostupanjski posve suvislo i objektivno obrazložio djelomične različitosti u njihovim iskazima, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to se na isto, zbog nepotrebnog ponavljanja, upućuje žalitelja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi optuženika, budući se u istima ponavlja njegova obrana i ustraje u tezi da je prema sinu postupao u strahu i u nužnoj obrani, što je prvostupanjski s pravom otklonio, kako je prethodno već analizirano.

 

11.2. Nadalje, optuženik je ustrajan u ponavljanju tvrdnji kako se supruga sama ozlijedila i da joj nije prijetio. No, niti u tome nije u pravu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz žrtve D. T., za koju nalazi da je iskazivala iskreno, utvrdio da je optuženi postupao s ciljem da suprugu D. T. tjelesno ozlijedi, budući da ju je kritične zgode snažno odgurnuo u traktor, pri čemu je ista, uslijed udarca o traktor zadobila tjelesne ozljede u vidu oguljotine kože gornjeg dijela lijeve podlaktice te oguljotine kože i natučenje lijeve strane prsišta i to nakon što je ozlijedio sina, na što je ona reagirala. Osim toga, optuženik je D. T. kritične zgode rekao: "Želiš li da tebe dokrajčim?", koje riječi joj je uputio, također nakon što je već prethodno pucao na sina i dok je u ruci još držao malokalibarsku pušku koju je usmjerio u nju, što svakako predstavlja prijetnju smrću i ukazuje na mogućnost da ju optuženik privede kraju, dokonča, usmrti, a takva ozbiljna prijetnja objektivno je prikladna da kod svakoga izazove osjećaj ugroženosti i straha za vlastiti život, što se kod žrtve D. T. i dogodilo, budući je posve vjerno opisala kako se kritične zgode ustrašila i uznemirila do te mjere da nije mogla mobitelom pozvati pomoć, već je izašla na cestu i pokušala zaustaviti nekoga da joj pomogne.

 

12. Nadalje, iako žalitelj tvrdi da nije mogao biti svjestan posljedica i da nije postojala njegova namjera da ubije sina, niti da ozlijedi i prijeti supruzi, jer je bio u uznemiren i postupao u strahu od sina, iz vještačkog nalaza i mišljenja psihijatra dr N. H. proizlazi, da iako je optuženi F. T., zbog emocionalne uznemirenosti unutar konfliktne situacije u sporno vrijeme i u odnosu na sporna djela slabije tolerirao afektivnu uznemirenost te je imao smanjenu sposobnost shvaćanja suštine svojeg postupanja, ali ipak ne bitno, pa je pravilan zaključak suda, da iako se optuženik, kritične zgode nalazio u bitno smanjenom stanju i sposobnostima da shvati i upravlja svojim postupcima, ipak to ne isključuje njegovu svijest o protupravnosti, odnosno, da je optuženik bio svjestan da su njegova djela zabranjena i da je bio svjestan posljedica svojih postupaka. Iz njegovih radnji i upravljanja njima proizlazi kako optuženik nije bio izvan realiteta, jer su njegove radnje, kada je i otišao u kuću po metke, a potom i po pušku, bile s očitim ciljem da sina liši života, nanijevši sinu po život opasne ozljede, a potom ozlijedi suprugu, koja mu je prigovorila zbog pucanja  na sina, izrekavši joj pritom i ozbiljnu prijetnju da će ju ubiti.

 

12.1. Dakle, optuženik je, in tempore criminis, mogao shvatiti značenje svog djelovanja i upravljati svojim postupcima, te iako su te sposobnosti bile bitno smanjene, optuženik je bio svjestan svih posljedica i postupao s izravnom namjerom, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

13. Stoga, nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno, utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a zbog čega žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja nije osnovana.

 

14. Optuženi u uvodu žalbe navodi kao žalbenu osnovu "povredu materijalnog prava", ali u sadržaju žalbe u tom pravcu iznosi razloge, koji se ponovno preklapaju sa žalbenom osnovom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14.1. Stoga je pobijana presuda u dijelu zbog povrede kaznenog zakona ispitana po službenoj dužnosti. Ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa niti po pitanju "…da sud nije mogao na nedvojben način utvrditi da je optuženi počinio terećena kaznena djela…jer da nijedan izravan dokaz ne upućuje na to…", budući da je o takvim prigovorima već odlučeno u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

15. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni navodeći da su olakotne okolnosti, koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani optuženika precijenjene, dok nisu u dovoljnoj mjeri ocijenjene otegotne okolnosti, bezobzirnost, brutalnost i agresivnost postupanja optuženika prema bliskim osobama,sinu i supruzi, pa stoga smatra da nije bilo mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne za kazneno djelo pokušaja ubojstva te predlaže da se optuženiku izrekne veća pojedinačna kazna za to djelo bez ublažavanja te optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

15.1. Suprotno tome, optuženik u žalbi zbog odluke o kazni, tvrdi da na strani optuženika nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv,da je neosuđivana osoba, te njegovu dob (72 godine) i zdravstveno stanje , zbog čega smatra da je izrečena kazna prestroga, pa predlaže "…istu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda…".

 

16. Razmotrivši tako suprotstavljene žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, te otegotne okolnosti koje apostrofira žalba državnog odvjetnika, koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, ovaj drugostupanjski sud smatra da su to okolnosti koje su već obuhvaćene ocjenom prvostupanjskog suda, a s druge strane, prvostupanjski sud je uzeo u obzir kao olakotno da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv,njegovu neosuđivanost , životnu dob i činjenicu da je kazneno djelo iz točke 1. ostalo u pokušaju, a što se apostrofira u žalbi optuženika.

 

17. Naime, odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito, treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

17.1. U skladu s navedenim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su, sukladno članku 47. stavku 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pa je tako kao olakotne okolnosti s pravom cijenio da je da je u vrijeme počinjenja djela optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv te da je kazneno i prekršajno neosuđivan, kao i njegovu dob.

 

17.2. Kada se prethodno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, težinom počinjenog djela i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, a uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne za pokušaj ubojstva, pravilno je sud prvog stupnja optuženom utvrdio kako pojedinačne kazne, tako i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju je optuženiku uračunato vrijeme provedeno od uhićenja i u istražnom zatvoru.

 

18. Stoga, niti stroža kazna za koju se zalaže državni odvjetnik, a niti blaža kazna za koju se u žalbi zalaže optuženik, u konkretnoj situaciji ne bi bila primjerena naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima. Upravo izrečena kazna i po ocjeni suda drugog stupnja, može ostvariti svrhu kažnjavanja te u dovoljnoj mjeri utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale da ubuduće ne čine kaznena djela, njome će se utjecati na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se pojačati povjerenje građana u pravni poredak, koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Ova kazna istovremeno sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženik, kao počinitelj ovih kaznenih djela, prouzrokovao oštećenima, ali i društvu u cjelini i njome će se u potpunosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, pa se i po ocjeni ovog suda, doista radi o kazni koja je primjerena svim naprijed navedenim i od strane suda prvog stupnja utvrđenim okolnostima, te će ista u cijelosti ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11.

 

19. Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženog zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb,18. srpnja 2023.