- 1 -              Rev 159/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 159/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. D. L., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2911/2017-2 od 6. kolovoza 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2776/11-52 od 24. travnja 2017., u sjednici održanoj 18. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2911/2017-2 od 6. kolovoza 2019. u toč. II. izreke i sudi:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2776/11-52 od 24. travnja 2017. u toč. I. izreke.“

 

II. U ostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 17.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. studenoga 2010. do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.242,19 kn (toč. I. izreke). U preostalom dijelu u iznosu od 82.500,00 kn sa zateznom kamatom odbijen je tužbeni zahtjev (toč. II. izreke), ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 6.806,25 kn (toč. III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je djelomično prvostupanjska odluka i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. II. izreke), dok je u preostalom dijelu presuda potvrđena (toč. I. izreke).

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja, tužitelj podnosi prijedlog za dopuštenje revizije predlažući dopustiti podnošenje revizije protiv drugostupanjske odluke.

 

3.1. Primjenjujući pravno shvaćanje četvrte sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 2022. koje glasi:

 

„Kad stranka umjesto prijedloga za dopuštenje revizije ili izravne revizije podnese „žalbu“ ili podnesak drugog naziva, takav se podnesak, neovisno od naziva koji mu je dao podnositelj, smatra onim pravnim lijekom ili pravnim sredstvom koje bi po redovitom tijeku stvari, odnosno postupovnim pravilima bilo moguće podnijeti.“,

 

u ovoj pravnoj stvari ima se smatrati da je tužitelj podnio tzv. izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). To jer je u ovoj pravnoj stvari drugostupanjska odluka donesena 6. kolovoza 2019., a vrijednost predmeta spora iznosi 100.000,00 kn.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

 

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj je u svojoj reviziji postavio određeno materijalnopravno pitanje, koje glasi:

 

„Da li sud može donijeti valjanu odluku u predmetu pokrenutom radi naknade štete zbog uvjeta u zatvoru bez da je prethodno točno utvrdio kolikim je osobnim prostorom raspolagao zatvorenik u svakoj od ćelija u kojoj je boravio i kroz koji vremenski period, a sve obzirom na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u odnosu na tzv. čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija)?“

 

 

8. Predmet je spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn za koju tužitelj tvrdi da je trpi zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme boravka u Zatvoru u Z., do čega je došlo zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika, jer sobe u kojima je kao zatvorenik boravio prostorno ne udovoljavaju standardima smještaja zatvorenika, te zbog toga što se higijena nije održavala na propisan i zadovoljavajući način.

 

 

 

9. U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u vremenskom razdoblju od 13. kolovoza 2009. do 21. siječnja 2011. te ponovno od 7. rujna 2011. do 17. studenog 2011., boravio u Zatvoru u Z. sveukupno 540 dana, na različitim zatvorskim odjelima,

 

- da je od toga u razdoblju od oko 350 dana, šest do sedam ljudi boravilo u sobama veličine 21,10 m2, u sastavu kojih se nalazi sanitarni čvor odijeljen zidom visine 180 cm s pomičnim vratima zbog čega su se širili neugodni mirisi, da se hrana posluživala u sobi jer nema posebne blagovaone, da je kupanje obvezno jedanput tjedno ali omogućeno je i više puta tuširati se,

 

- da su u tom razdoblju 350 dana zatvorenici osim šetnje u dvorištu od dva sata dnevno, cijelo vrijeme boravili u zaključanoj ćeliji, da su u sobi imali TV prijemnik, mogli su koristiti biblioteku, omogućene su posjete i odgovarajuća medicinska skrb,

 

- da se tužitelj obraćao usmenim putem upravi zatvora te i pisanim pritužbama sucu nadležnom za izvršavanje kazne zatvora.

 

10. Na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da u razdoblju od sveukupno 350 dana smještajni uvjeti u zatvoru Z. nisu odgovarali standardima iz čl. 2. i 3. Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika ("Narodne novine", broj 92/02), čl. 74. i 76. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08 i 83/09 - dalje: ZIKZ), i Konvencije, da tužitelj nije imao privatnosti a što je sve utjecalo na njegovo duševno zdravlje pa mu je prema čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) dosudio, zbog povrede prava osobnosti, pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 17.500,00 kn; dok je utvrdio da nema povrede odredbe čl. 53. st. 2. i 3. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje kazne zatvora ("Narodne novine", broj 135/89).

 

11. Drugostupanjski sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ali je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i zaključio da tužitelj nije bio podvrgnut bilo kakvom obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja odnosno liječničkim ili znanstvenim pokusima kako je to regulirano čl. 9. ZIKZ, a ni u takvoj mjeri koja bi prelazila element trpljenja i poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode niti je pritvor bio izvršavan na način kojim bi tužitelju bilo povrijeđeno poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva.

 

12. Tužitelj, a i prvostupanjski sud, smatraju da činjenica što je tužitelj veći dio vremena bio smješten u prostoriju veličine 21,10 m2 sa šest do sedam pritvorenika, u kojoj se nalazio i sanitarni čvor s pomičnim vratima, u kojoj su boravili cijeli dan izuzev dva sata šetnje dnevno, kao i činjenica opisanih uvjeta života u toj prostoriji, dovodi do povrede prava osobnosti prema čl. 19. st. 1. i čl. 1100. ZOO i do prava tužitelja na pravičnu naknadu štete.

 

13. U vezi s tim, za istaknuti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, izrazio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, pa tako i u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u "Narodnim novinama" broj 54/16.“

 

14. I Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama navodi da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije (tako Muršić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 površine poda ili pak, ako je ukupna površina ćelije takva da onemogućava pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja, smatra se da postoji jaka pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je pritvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

 

15. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud upravo utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da tužitelj nije imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje bi ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda RH broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008.).

 

16. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru i nehigijenskih uvjeta), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročnoposljedična veza).

 

17. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Longin protiv Hrvatske (Zahtjev broj 49268, presuda od 6. studenog 2012.) iznio shvaćanje: „U takvim okolnostima kumulativni učinak zatvaranja zasigurno je kod podnositelja ostavio osjećaj muke i inferiornosti koji ga je mogao poniziti i omalovažiti (vidi Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, st. 94.-98., 12. ožujka 2009.). Stoga Sud smatra, osobito s obzirom na činjenicu da ta ograničenja nisu bila nadoknađena slobodom kretanja tijekom dana, da su uvjeti podnositeljevog boravka u zatvoru predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima članka 3. Konvencije.“

 

18. Boravak u zatvoru neosporno je tegobno i uznemirujuće, posebice kada je osoba smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena koju je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima (što bi uključivalo mogućnost rada, mogućnost bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata), tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Da je tužitelj teško podnosio boravak u pritvoru u takvim nestandardnim uvjetima, kao i da je osjećao strah i frustraciju, prvostupanjski sud smatra dokazanim i činjenicom da se on obraćao sa prigovorima upravitelju zatvora i sucu za izvršenje kazne zatvora.

 

19. Zbog svega navedenog, djelomično su osnovani revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencijom.

 

20. Stoga je u odnosu na postavljeno pitanje odgovoriti da za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda nije potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru već se za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice. Dakle, površina osobnog prostora polazišna je osnova pri ocjeni sukladnosti boravka u zatvorskim uvjetima s čl. 3. Konvencije.

 

21. Budući da je slijedom iznesenog drugostupanjski sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti djelomično drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku odluku u toč. I. izreke, a u preostalom dijelu reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

22. Kako je djelomičnim preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP, potvrditi i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka.

 

Zagreb, 18. srpnja 2023.