Poslovni broj 8. Gž-696/2019-3

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 8. Gž-696/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Horvat-Mataić, predsjednice vijeća, Ivice Veselića suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Marije Miladin članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici P. Đ., odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u V.1, Stalna služba u V.2, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-511/17-15 od 19. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja S. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-511/17-15 od 19. prosinca 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke

 

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-511/17-15 od 19. prosinca 2018. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima žalbenog postupka, bit će odlučeno u konačnoj odluci suda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

              "I.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da tužitelj S. K. iz Z., OIB:…, ima status korisnika obnove te da mu pripada pravo na obnovu stambene zgrade te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u njezinoj funkciji na kč.br. 58 upisane u zk.ul.br. 305 k.o. R. izgradnjom nove stambene zgrade, te obnovu popravkom pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su  u njezinoj funkciji,što je tuženik dužan priznati."

 

II.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB:52634238587, da tužitelju S. K. iz Z., OIB:…, isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 20.veljače 2015.g. pa do isplate, skladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."

 

III.              Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška naknadi iznos od  3.250,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u pogledu parničnog troška sa viškom preko dosuđenog mu iznosa od 3.250,00 kn tuženik odbija."

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Predmet ove pravne stvari je zahtjev tužitelj na utvrđenje da ima status korisnika obnove i isplata iznosa od 50.000,00 kuna na ime naknade štete.

5. Pobijana presuda je u odnosu na toč. I. izreke sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati.

 

6. Pri donošenju pobijanog dijela presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka u odnosu na točku I. izreke pobijane presude.

 

8. Glede točke I. odbijenog tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje statusa korisnika obnove, ovaj sud utvrđuje da je tumačenje prvostupanjskog suda prema kojem tužitelj ne može biti korisnik obnove jer u kritično vrijeme nije imao ni prebivalište ni boravište niti je stanovao u oštećenoj kući u skladu sa člankom 12. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području V.-s. ž. ("Narodne novine", broj: 77/14). Tužitelj, naime, ni sam u svom iskazu ne spori da je G. napustio još 1966. godine i da još od tada živi u Z. zbog čega nema prebivalište ni boravište na tom području, te da je oštećena kuća postala njegovo vlasništvo nakon što ju je naslijedio od majke i da povremeno i prigodno posjećuje G.

 

8.1. U odnosu na žalbeni prigovor da mu je takvim tumačenjem povrijeđeno pravo na dom zajamčeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (članak 35. Ustava Republike Hrvatske), jer je navodno protivno određenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i da prvostupanjski sud preusko tumačio pojam" doma "kada je smatrao da naslijeđena i oštećena kuća u G. ne predstavlja njegov dom jer tužitelj i njegova obitelj žive u Z., dok G. posjećuju samo povremeno, ovaj sud ne smatra potrebnim izrijekom odgovoriti na taj žalbeni navod jer, sve i da se ta kuća može smatrati njegovim" domom "u smislu navedenih odredaba Konvencije i Ustava, u konkretnom slučaju država nije povrijedila njegovo pravo na dom.

 

8.2. Naime, prvo valja istaknuti da tužitelj tijekom postupka, premda je tvrdio da je šteta prouzročena poplavom nastala zbog propusta državnog trgovačkog društva da održava nasipe, nije predložio dokaze kojima bi se moglo utvrditi odgovornost tog trgovačkog društva, odnosno države, za nastalu štetu. Dakle, ne može se zaključiti iz činjenica konkretnog predmeta da je tužiteljeva kuća oštećena zato što su nadležna državna tijela, koja bi to bila dužna, propustila poduzeti odgovarajuće radnje za zaštitu tužiteljevog navodnog doma, odnosno njegove imovine.

 

9. Nadalje, tužena je obrazložila da je legitimni cilj Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području V.-s. ž. ("Narodne novine", broj: 77/14) bio osigurati što bržu obnovu oštećenih kuća koja je potrebna za normalizaciju života i rada stanovništva na tom području, zbog čega je uvjet prebivališta i boravišta (na području G.) za stjecanje prava na obnovu i bio propisan. Stoga, država na sebe tim zakonom nije preuzela nikakvu (pozitivnu) obvezu da će obnoviti i one kuće ili druge zgrade koje, kao u tužiteljevom slučaju, njemu nisu bile potrebne da bi mogao nastaviti živjeti ili raditi na području G. Dakle, ne može se zaključiti da je država povrijedila kakvu pozitivnu obvezu glede obnove tužiteljevog navodnog doma, odnosno imovine, jer takvu nije preuzela mjerodavnim zakonodavnim okvirom na kojeg se tužitelj pozivao (tako u potpunosti istovjetnim okolnostima predmeta, odluka od 10. lipnja 2021. o odbijanju ustavne tužbe u predmetu Ustavnog suda broj: U-III-5795/2020).

 

10. Na temelju prethodno navedenog činjeničnog utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ima status korisnika obnove pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

 

11. Glede točke II. tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj potraživao naknadu (stvarne) štete ili izmakle dobiti zbog činjenice da će sada morati sam, o svom trošku, obnoviti kuću koju mu je država već srušila prije donošenja prve Odluke o obnovi 14. listopada 2014., budući je kuća porušena, kako tvrdi tužitelj od strane ovlaštenog poduzeća angažiranog od tuženika 9. listopada 2014., ovaj sud ocjenjuje da osporena prvostupanjska presuda u tom dijelu ne sadrži dostatne i relevantne razloge o primjeni odredaba o nezakonitom ili nepravilnom radu tijela državne uprave u smislu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj: 150/11, 12/13 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 93/16, 104/16) kojim je propisano:" Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska "zbog čega činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno utvrđeno.

 

11.1. Naime, država je u konkretnom slučaju prvo tužitelju priznala pravo na obnovu i na temelju upravnih akata koje je donijela 2014. godine pristupila je rušenju tužiteljeve kuće, da bi naknadno te upravne akte izmijenila utvrdivši da tužitelj nema pravo na obnovu. Ovdje drugostupanjski sud ističe da do izmjene upravnih akata kojima je prvo tužitelju priznato pravo na obnovu nije došlo zato što su se, primjerice, u međuvremenu izmijenili uvjeti po kojima je tužitelju valjalo (ne) priznati pravo na obnovu, niti je tužena tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da tužitelj nije postupao u dobroj vjeri (ili lažno predstavio mjerodavne činjenice iz članka 12. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području V.-s. ž. za ostvarivanje tog prava) kada je ishodio prvu odluku kojom mu je priznato pravo na obnovu. Naime, ne čini se da je tužitelj ikada tvrdio da stanuje ili ima prebivalište u oštećenoj kući, već je očigledno smatrao da mu pravo na obnovu pripada jer je vlasnik oštećene kuće i jer u smislu članka 12. spomenutog zakona povremeno prebiva u istoj i održava je zbog čega se i nalazio u toj kući u vrijeme poplave. Također, tužena je već u odgovoru u tužbu i sama priznala da je provjeri ispunjenja uvjeta za stjecanje prava na obnovu pristupila tek naknadno, naknadnom policijskom provjerom prebivališta ili boravišta, nakon što je tužitelju priznala pravo na obnovu. Iz navedenih okolnosti bi stoga proizlazilo, a zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda nije nedvojbeno utvrđeno, da je država pogriješila u prosudbi (utvrdila pravo na obnovu na temelju nepotpunih podataka) kada je tužitelju prvi put priznala pravo na obnovu te na temelju tako nepravilne odluke srušila tužiteljevu kuću, koju sada neće obnoviti.

 

11.2. Premda država ima pravo otklanjati pogreške u radu svojih tijela, ona to ne može činiti na štetu pojedinaca i njihove imovine čije je mirno uživanje zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. uz Konvenciju (tako Ustavni sud u točki 80.4. odluke broj: U-III-444/2017 i U-III-554/2018 od 1. travnja 2020.; također i u odluci broj: U-III-4004/2021 od 13. travnja 2022. o imovinskoj šteti prouzročenoj nepravilnim radom suda).

 

11.3. U tom smislu tužitelj je ukazivao da je zbog nepravilnog rada tijela državne uprave (nepravilne prve odluke o obnovi) njegova kuća, koja je nedvojbeno njegovo vlasništvo u smislu članka 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske na kojeg se pozivao, u potpunosti srušena, i to od samog državnog tijela čiji je nepravilan rad doveo u pitanje, poglavito što je tužitelj radnjom tuženika pretrpio potpunu štetu na dotad tek oštećenom stambenom objektu u svom vlasništvu i da će zato pretrpjeti veće troškove od onih koje bi imao da kuća nije srušena, o čemu sud prvog stupnja ne daje jasne razloge.

 

12. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu točku II. izreke, a posljedično i točku III. izreke jer ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

13. Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP u vezi s čl. 166. st. 3. ZPP o trošku žalbenog postupka biti će odlučeno u konačnoj odluci suda.

 

U Zagrebu 18. srpnja 2023.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

       Vlasta Horvat-Mataić, v.r.