Poslovni broj: Gž-1093/2021-3

1

 

 

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Ivana Stipčića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Lucijane Vukelić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. V. iz R., …, OIB …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. u R., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., …, OIB …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2401/2019-29 od 5. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika E.&S. b. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2401/2019-29 od 5. srpnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., IV., V. i VII. izreke te pod točkom VIII. izreke u dosuđujućem dijelu.

 

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika E.&S. b. d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, odlučeno je:

             

              "I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj … od 10.03.2006. godine sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik V. P. iz R. podbrojem …dana 13.03.2006. godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečne anuitete po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.05.2006. godine do 30.09.2011. godine.

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.129,78 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

              - na iznos od 0,05 kn od 01.05.2006.g. pa do isplate,

              - na iznos od 0,05 kn od 23.10.2008.g. pa do isplate,

              - na iznos od 0,05 kn od 05.12.2008.g. pa do isplate,

              - na iznos od 0,05 kn od 02.02.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 0,05 kn od 11.03.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 173,45 kn od 11.05.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 173,35 kn od 13.07.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 173,21 kn od 16.07.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 173,12 kn od 18.08.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 173,03 kn od 24.09.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,89 kn od 09.10.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,79 kn od 10.11.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,66 kn od 11.12.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,52 kn od 14.01.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,38 kn od 22.02.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,24 kn od 12.03.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 172,10 kn od 10.05.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,96 kn od 10.05.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,77 kn od 08.06.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,63 kn od 06.09.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,49 kn od 25.10.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,30 kn od 04.12.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,12 kn od 30.12.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 170,93 kn od 05.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 170,75 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 170,56 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 170,37 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 170,14 kn od 24.05.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 169,95 kn od 30.06.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 169,72 kn od 31.08.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 169,53 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 169,30 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 169,07 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 168,83 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 157,37 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

 

koje teku do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.01. 2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, te od 01.08.2015. godine do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za više zatraženom zakonskom kamatom koju traži od dana dospijeća umjesto od dana uplate tužitelja ( kolona 12 Tabele br. 4 nalaza vještaka - l.s. 144 )

 

              IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj … od 10.03.2006. godine sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik V. P. iz R. pod brojem … dana 13.03.2006. godine, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugieventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiroračuna tuženika, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati 3 Poslovni broj: P-2401/2019-29 odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.

 

              V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 75.358,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

 

              - na iznos od 64,88 kn od 23.10.2008.g. pa do isplate,

              - na iznos od 5,48 kn od 05.12.2008.g. pa do isplate,

              - na iznos od 110,59 kn od 30.12.2008.g. pa do isplate,

              - na iznos od 136,88 kn od 02.02.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,90 kn od 11.03.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 171,90 kn od 11.03.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 97,95 kn od 16.04.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 99,26 kn od 11.05.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 84,79 kn od 13.07.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 78,90 kn od 16.07.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 63,79 kn od 18.08.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 69,39 kn od 24.09.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 58,25 kn od 09.10.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 71,95 kn od 10.11.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 73,45 kn od 11.12.2009.g. pa do isplate,

              - na iznos od 130,87 kn od 14.01.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 153,07 kn od 22.02.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 147,95 kn od 12.03.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 232,69 kn od 10.05.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 232,69 kn od 10.05.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 265,51 kn od 08.06.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 430,44 kn od 06.09.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 365,15 kn od 25.10.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 471,61 kn od 04.12.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 603,83 kn od 30.12.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 509,54 kn od 05.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 509,54 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 509,54 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 509,54 kn od 29.03.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 646,15 kn od 24.05.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 726,33 kn od 30.06.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 808,09 kn od 31.08.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 710,76 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 710,76 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 710,76 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 710,76 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

              - na iznos od 63.903,36 kn od 29.09.2011.g. pa do isplate,

 

koje teku do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.01. 2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, te od 01.08.2015. godine do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim 4 Poslovni broj: P-2401/2019-29 društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za više zatraženom zakonskom kamatom koju je zatražio od dana dospijeća umjesto od dana uplate ( kolona br. 12 Tabele br. 4 nalaza vještaka l.s. 144 )

 

              VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja navedeno u prigovoru radi prebijanja prigovor radi prebijanja tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.835,12 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

 

              - 8,11 kn od 02.04.2006. g.

              - 13,32 kn od 02.05.2006. g.

              - 8,25 kn od 02.06.2006. g.

              - 18,29 kn od 02.07.2006. g.

              - 21,39 kn od 02.08.2006. g.

              - 3,78 kn od 02.09.2006. g.

              - 9,53 kn od 02.10.2006. g.

              - 8,53 kn od 02.11.2006. g.

              - 16,69 kn od 02.12.2006. g.

              - 39,94 kn od 02.01.2007. g.

              - 55,56 kn od 02.02.2007. g.

              - 45,07 kn od 02.03.2007. g.

              - 78,78 kn od 02.04.2007. g.

              - 92,10 kn od 02.05.2007. g.

              - 101,82 kn od 02.06.2007. g.

              - 114,64 kn od 02.07.2007. g.

              - 98,53 kn od 02.08.2007. g.

              - 98,53 kn od 02.09.2007. g.

              - 123,12 kn od 02.10.2007. g.

              - 123,76 kn od 02.11.2007. g.

              - 107,43 kn od 02.12.2007. g.

              - 54,19 kn od 02.10.2008. g.

              - 64,23 kn od 02.02.2008. g.

              - 21,17 kn od 02.03.2008. g.

              - 77,00 kn od 02.04.2008. g.

              - 66,33 kn od 02.05.2008. g.

              - 74,36 kn od 02.06.2008. g.

              - 92,74 kn od 02.07.2008. g.

              - 107,57 kn od 02.08.2008. g.

              - 90,37 kn od 02.09.2008. g.

 

i to dana 31.12.2007. g. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008. g. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. St. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.07.2015. g. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena a od 01.08.2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              VIII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.187,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 05. srpnja 2021. g. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.".

 

              2. Protiv navedene presude pravovremeno je podnio žalbu tuženik, a iako u žalbi navodi da presudu pobija u cijelosti iz sadržaja žalbe razvidno je da je zapravo pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno pod točkama I., II., IV., V., VII. izreke i pod točkom VIII. izreke u dosuđujućem dijelu (u kojem dijelu jedino i ima pravnog interesa pobijati presudu), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a zahtijeva i nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

              5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              6. Na žalbene navode pod naslovom "Eventualno izuzeće suda" valja odgovoriti da su oni za pravilnost i zakonitost pobijane presude nebitni. Iz tih žalbenih navoda tuženika kojima elaborira „o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti suda“ i ukazuje na odredbu članka 71. točke 7. ZPP (tuženik u žalbi navodi nepostojeću zakonsku odredbu članka 71. stavka 7. ZPP) i potrebu da se u drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda može se jedino zaključiti da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da tuženik iznosi samo hipotetsku mogućnost postojanja navedenih okolnosti, a ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, odnosno da se ne radi o zahtjevu za izuzeće.

 

              7. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.

 

              8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a presuda je izrađena sukladno odredbi članka 338. ZPP. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8., 220. i 338. ZPP na što neosnovano ukazuje tuženik u žalbi, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

 

              9. Predmet zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude te isplata preplaćenih kamata radi višekratnih mijenjanja ugovorene kamate, kao i isplata razlike u tečaju valute CHF, jer se radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora o kreditu.

 

              10. Nisu sporne činjenice: da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj … 10.ožujka 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 51.250,00 CHF protuvrijednosti u kunama, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 216 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 456,20 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke; da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita 15. veljače 2006. iznosio 1 CHF= 4,6588 HRK; da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti 29. rujna 2011. i da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.

 

              11. Žalitelj neosnovano prigovara da je prvostupanjski sud nedostatno i nezakonito obrazložio odbijanje izvođenja personalnih dokaza predloženih po tužniku na okolnost informiranosti tužitelja, te time onemogućio tuženika u dokazivanju pravno odlučnih činjenica. Ovo stoga što je sud polazeći od ovlaštenja iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP odlučio da predložene dokaze neće izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, za što je dao jasne razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pri tome valja i navesti da se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne radi o odgovarajućim dokazima na okolnost da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice ugovornih odredbi predmet zahtjeva, to jest da mu je te odredbe tuženik učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

 

              12. Nadalje, valja i navesti da Europski sud za ljudska prava (dalje: ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banke d.d. i drugih banaka protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) od 8. studenoga 2022. u spojenim zahtjevima, vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banaka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banaka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temeljila na tim dokazima. ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisno su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.

 

              13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je u članku 81. stavku 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama članka 96. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07).

 

              14. Na žalbene navode valja odgovoriti da je radi ujednačavanja sudske prakse ovaj sud vezan stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako i stavom iz odluke toga suda broj Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Prema tom shvaćanju u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. I 14/19., dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stav je VSRH, koji veže i ovaj sud, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor te da kreditor -tuženik može dokazivati postojanje nekih drugih posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) i da je samo u tom smislu teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. S obzirom na navedene stavove nije bilo mjesta provođenju testa nepoštenosti, čemu žalitelj neosnovano prigovara.

 

              15. Nepoštenost promjenjive kamatne stope utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (o kojoj je odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a istovjetno stajalište iskazao je i Europski sud pravde u presudi poslovni broj C-26/2013 od 30. travnja 2014., vezano za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. U konkretnom slučaju posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. -dalje: ZOO), a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je neodređena i neodrediva te nije razumljiva.

 

              16. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da je i tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

 

              17. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, upućujući na teret dokazivanja koji da je na tužitelju i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi kao u pobijanoj presudi, neosnovano ukazujući pri tome da je propušteno pravilno primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ (članak 1. stavak 2.) i tumačenje prava EU koje je dao Sud Europske unije u presudama br. C-452/18 i C81/19 koje ujedno i interpretira u žalbi.

 

              18. Na žalbene navode vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koju u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.   

 

              19. Na žalbene navode tuženika kojima predlaže ovome drugostupanjskom sudu podnijeti zahtjev za tumačenje prava Sudu Europske unije i predlaže postaviti pitanja koja je konkretizirao tijekom postupka valja odgovoriti da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za tumačenje europskog prava navedenom Sudu niti za postavljanje prethodnih pitanja. Prema praksi Suda Europske unije kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, taj je sud načelno dužan uputiti prethodno pitanje tom sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije. Nacionalni sud posljednje instance može se osloboditi te obveze ako su ispunjene ove pretpostavke: 1) ako utvrdi da odgovor na postavljeno pitanje nije relevantan, 2) da je predmetna odredba prava Unije već bila predmet tumačenja Suda ili 3) da je pravilno tumačenje prava Unije tako očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Kada je riječ o relevantnosti zahtjeva za prethodnu odluku, sudovi posljednje instance imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Stoga ti sudovi nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo ako pitanje nije bitno, to jest u slučaju kada odgovor na to pitanje, koji god on bio, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora. Ne samo da u takvom slučaju nacionalni sudovi nisu dužni uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije, nego je relevantnost zahtjeva nužan preduvjet za njegovu dopuštenost. Drugim riječima, ako odgovor Suda Europske unije neće imati bitan utjecaj na končan ishod postupka, taj će se sud oglasiti nenadležnim i neće donijeti odluku o zahtjevu nacionalnog suda. Pozivajući se na svoju raniju praksu, i to na presudu Cilfit i kasnije presude, Sud Europske unije obrazlažući funkcioniranje mehanizma prethodnog postupka, navodi da su funkcija nacionalnih sudova i Suda Europske unije jasno razgraničene i samo je nacionalni sud ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Isto tako, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu i da tuženik u prijedlogu obrazlaže kako odredba o valutnoj klauzuli nije niti mogla biti predmetom ispitivanja nedopuštenosti na način kako je to bila prema naprijed navedenim presudama nacionalnih sudova u kolektivnom postupku, čime zapravo pokušava u ovom parničnom postupku preispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćnih odluka, a što nije dopušteno, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da relevantnost pitanja za koje tuženik ukazuje da bi ovaj sud trebao uputiti prethodno pitanje Sudu Europske unije nije takva da bi, uz sve naprijed navedeno u odnosu na primjenu materijalnog prava, uključujući i primjenu relevantnog prava Unije, da bi odgovor na njih imao pravno odlučnog značaja na odluku u ovom konkretnom predmetu. Radi toga ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prijedlog tuženika za upućivanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik nije osnovan.

 

              20. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

21. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

 

22. Budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

              23. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              24. Isto tako, neosnovano tuženik u žalbi navodi da ne postoji njegova obveza platiti zakonsku zateznu kamatu tužitelju s obzirom na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj:83/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj:83/2020), jer se odredbe navedenog Zakona, u skladu s člankom 1., ne odnose na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u svezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

 

              25. Visina zahtjeva tužitelja je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke.

 

              26. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnim ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Budući da je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO s osnova promjenjive kamatne stope. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Budući da je tužba i za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule u ovom postupku također podnesena 11. lipnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO.

 

              27. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja za manje plaćene anuitete vezane za negativne tečajne razlike CHF. Ovo stoga što plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio što bi bio obvezan vraćati, niti tuženik ima tražbinu koja proizlazi iz ništetne ugovorne odredbe jer ne može crpiti

koristi iz svog nezakonitog postupanja. Konačno, ne štiti ga niti kolektivna tužba za zaštitu potrošača.

 

              28. Pravilno nije priznata nadoknada troškova postupka tuženiku. Odluka o troškovima parničnog postupka priznatih tužitelju,  a imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev i činjenicu da tuženik po smanjenju zahtjeva nije zahtijevao nadoknadu troškova parničnog postupka u odnosu na zahtjev za kojeg je tužba smanjenjem zahtjeva povučena, donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 3. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP te materijalnog prava navedenog u prvostupanjskoj presudi te je pravilna po visini i osnovi tužitelju priznatih troškova, pri čemu su tužitelju priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice između stranaka, a suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

 

              29. Radi iznijetog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, a kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.

 

              30. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu niti ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe te je takav njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP u svezi članka 154. stavka 1. ZPP).

 

              31. Prvostupanjska presuda nije ispitivana pod točkama III. i VI. izreke te pod točkom VIII izreke u odbijajućem dijelu jer u tim dijelovima žalbom nije pobijana.

                                               

U Sisku, 13. srpnja 2023.