Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1230/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice O. M. iz D., koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L.-V. & Partneri, S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-2055/22-6 od 5. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-2055/22-6 od 5. prosinca 2022.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-20/21-01/8, urbroj: 513-04-22-2 od 21. srpnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured S., Ispostava O., klasa: UP/I-410-20/2016-01/4321, urbroj: 513-007-29-05-2016-12 od 13. listopada 2020., podredno da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužiteljica navodi kronologiju događaja i opisuje slijed radnji poduzetih tijekom postupka. Tužiteljica u bitnom upire na povredu pravila sudskog postupka, smatrajući da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude počinjeno niz procesnih propusta, a zbog čega je donesena nezakonita odluka.
Tužiteljica daje osvrt na primjenu temeljnih načela upravnog postupka, zaključujući da su upravna tijela kod donošenja poreznih rješenja postupila protivno tim načelima, a posljedično tome su pogrešno utvrdila i bitne činjenice, a što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica ističe da porezna rješenja, kao i pobijana presuda ne sadrže valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima su utemeljeni. Navodi i da je u predmetnom slučaju pogrešno primijenjena porezna stopa od 5%, jer je trebalo primijeniti stopu koja je bila propisana u trenutku donošenja rješenja, ukoliko je povoljnija za stranku, a što je ovdje slučaj. Također tužiteljica navodi da u konkretnom slučaju nisu s dovoljno pažnje razmotrene okolnosti koje mogu dovesti do propisanog oslobođenja od plaćanja porezne obveze, a s time u vezi ni pravilno utvrđena namjena predmetne nekretnine. Posebno tužiteljica prigovara i utvrđenoj poreznoj osnovici, odnosno procijenjenoj tržišnoj vrijednosti nekretnine, jer je stekla samo neznatni dio predmetne nekretnine (cca 450 m2), zbog čega smatra da je stvarnu vrijednost stečenog dijela nekretnine trebalo utvrditi uz sudjelovanja vještaka građevinske struke.
Tužiteljica posebno ističe prigovor zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, pri čemu daje osvrt na primjenu instituta relativne zastare. S time u vezi ističe da su o nastupu zastare porezna tijela dužna voditi računa po službenoj dužnosti, pri čemu daje osvrt na mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., a koji je mjerodavan propis u predmetnom slučaju.
Zaključno, tužiteljica u svezi pitanja nastupa zastare ističe da postoje različita stajališta u sudskoj praksi, pri čemu daje osvrt i na stajališta koja je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i stajališta izražena u ustavnosudskoj praksi. Također daje osvrt i na stajališta koja je izrazio Visoki upravni sud Republike Hrvatske i zaključke koje je donio na sjednici Financijsko, radnopravnog i imovinskopravnog odjela, a za koje je Ustavni sud ocijenio da su proturječni mjerodavnim odredbama Općeg poreznog zakona kao i stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Konačno tužiteljica smatra da je, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, bilo osnove da se utvrdi zastara duga s osnove utvrđene porezne obveze i postupak naplate obustavi.
Tužiteljica predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjevu svoji u cijelosti i naloži tuženiku da naknadi troškove upravnog spora. Tužiteljica u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u visini naznačenih bodova uz pripadajući porez na dodanu vrijednost. Poredno tužiteljica traži da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u skladu s odredbom članka 73. stavkom 1. ZUS-a, uvažavajući pri tome i razloge ništavosti, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljici utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 671.340,00 kn i porez na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 33.567,00 kn, doneseno u ponovnom postupku, nakon što je tuženik ranijim rješenjem od 29. srpnja 2019. poništio porezno rješenje od 20. ožujka 2017. i predmet vratio poreznom tijelu na ponovni postupak.
7. Prije svega valja reći da prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud, protivno tvrdnji tužiteljice pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a u obrazloženju pobijane presude je dao valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio odluku, na koji način je postupio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
8. Također se dodaje i da tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a, utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke.
9. Nakon cjelokupno provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je prihvatio pravilnim utvrđenje činjeničnog stanja od strane poreznih tijela, pri čemu je prihvatio zaključke i stajališta tuženika iznesene u obrazloženju osporenog rješenja, a odbivši tužbeni zahtjev pozivom na članak 57. stavak 1. ZUS-a, tuženikovo rješenje je potvrdio pravilnim i zakonitim.
10. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog tužiteljice za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, odnosno da se provede očevid na predmetnoj nekretnini uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, a na okolnosti utvrđenja vrijednosti predmetne nekretnine, ocijenivši da to nije potrebno, s obzirom da se na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i podataka spisa predmeta može donijeti pravilna i zakonita odluka, zbog čega je prijedlog tužiteljice odbio.
11. Članak 4. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14. – dalje: ZPPN) propisuje da je predmet oporezivanja promet nekretnina pod kojim se podrazumijeva svako stjecanje vlasništva nekretnina, a prema stavku 2. tog članka Zakona kao stjecanje nekretnina smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanja nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje dosjelošću, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.
12. Dalje je člankom 6. stavkom 1. ZPPN-a propisano da je obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnina, a članak 14. stavak 2. ZPPN-a propisuje da porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke na temelju koje se utvrđuje porez.
13. Odredbom članka 9. ZPPN-a propisano je što se smatra tržišnom vrijednosti nekretnine i načini na koji se utvrđuje osnovica poreza na promet nekretnina kao tržišna vrijednost nekretnine.
14. Iz podataka spisa kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi na koji način je porezno tijelo utvrdilo tržišnu vrijednost predmetne nekretnine, jer iz zapisnika o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine od 24. travnja 2020. proizlazi da je koristilo usporedbe podatke o prometu sličnih nekretnina s približno istog područja i sličnih karakteristika i u približno isto vrijeme. U navedenom zapisniku se pobliže navode usporedni podaci koje je koristilo porezno tijelo, a prethodno tome je utvrdilo da li je predmetna čestica zemlje u naravi građevinsko zemljište unutar granica građevinskog područja k.o. D., zbog čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je porezno tijelo kod procjene tržišne vrijednosti nekretnine koristilo relevantne usporedne podatke.
15. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude pravilnim prihvatio utvrđenje poreznog tijela u svezi površine predmetne nekretnine koju je tužiteljica stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju od 20. travnja 2016. i s obzirom na stečeni 895,12 m2 utvrdilo poreznu osnovicu od 671.340,00 kn (750,00 kn/m2), a poreznu obvezu po stopi od 5% u iznosu od 33.567,00 kn.
16. Prvostupanjski sud nadalje u obrazloženju pobijane presude zaključuje da je u konkretnom slučaju porez na promet nekretnina pravilno utvrđen po stopi od 5%, pri čemu se poziva na članak 10. ZPPN-a, koji je važio u vrijeme pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, a zbog čega je tužbeni navod tužiteljice da porezno tijelo nije pravilno primijenilo stopu za utvrđenje porezne obveze ocijenio neosnovanim. S time u vezi se prvostupanjski sud poziva na promjenu članka 35. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16.) koji propisuje da na sve sklopljene ugovore i druge isprave o stjecanju nekretnina, odnosno na sve odluke koje su postale pravomoćne do 31. prosinca 2016. se primjenjuje odredbe ranije važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina, odnosno odredbe ZPPN-a, neovisno o statusu porezne prijave.
17. S obzirom da je rješenje o nasljeđivanju od 20. travnja 2016., odnosno isprava o stjecanju stekla pravomoćnost dana 29. kolovoza 2016., a prema članku 14. ZPPN-a porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke na temelju koje se utvrđuje porez, pravilno je ocijenio da se u predmetnoj upravnoj stvari trebaju primijeniti odredbe ZPPN-a, jer je bio na snazi u vrijeme kada je navedeno rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno.
18. Nadalje, valja reći da je zastara prava poreznog tijela na utvrđenje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2017. i apsolutna zastara nastupa po proteku roka od 6 godina, što znači da bi u predmetnom slučaju zastara nastupila 1. siječnja 2023., a rješenje tuženika je doneseno 21. srpnja 2022., dakle prije nastupa apsolutne zastare. S time u vezi se dodaje da Opći porezni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017. više ne propisuje institut relativne zastare, već samo zastarni rok od 6 godina, a koji u konkretnom slučaju do donošenja tuženikovog rješenja nije protekao.
19. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude poziva i na članak 88. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. i 106/18.) koji propisuje da teret dokaza u poreznom postupku snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez, zaključujući da tužiteljica nije s uspjehom osporila pravilnost utvrđene vrijednosti predmetne nekretnine, odnosno svoje tvrdnje ne potkrjepljuje odgovarajućim dokazima, dok se procjena tržišne vrijednosti nekretnine koju je izvršilo porezno tijelo temelji na relevantnim usporednim podacima o tržišnoj vrijednosti sličnih nekretnina, stečenih na istom području u približno isto vrijeme.
20. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijene mjerodavnog prava.
21. Budući je ovaj Sud ocijenio da nisu osnovani žalbeni razlozi kojima tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
22. Odluka o trošku žalbenog postupka je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, s obzirom da je žalba tužiteljice odbijena, odnosno da nije uspjela u žalbenom postupku to je i njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 13. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić,v.r.