1                                                                                                         Poslovni broj 10 Gž 1202/2022-2

 

                                                                                                  Poslovni broj 10 Gž-1202/2022-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, suca izvjestitelja i članice vijeća i Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz R., …, OIB:  …, zastupanog po punomoćnici I. G., odvjetnici u R., …, protiv tuženice A. B. d.d Z., …, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima, odvjetnicima u O. društvu K. & P. u Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja D. M. protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2561/2019 od 7. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. srpnja 2023.

 

 

         p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja D. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2561/2019 od 7. listopada 2022.

 

 

                                                                      Obrazloženje

 

 

1.              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:  

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu broj 306-253/2008 kojeg su stranke zaključile dana 16.07.2008.g., solemniziran dana 16.07.2008.g. kod Javnog bilježnika M. G. D. iz R. pod posl.br.OV-17134/2008, u dijelu u kojem su stranke ugovorile Euro kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, kamata i mjesečni anuiteti, te u dijelu u kojem je tuženik ovlašten vršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika.

 

  II. Nalaže se A. B. d.d., Z., …, OIB: … isplatiti D. M. iz R., …, OIB: … na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u eurima uz koju je vezana glavnica kredita, kamata i mjesečni anuiteti, ukupan iznos od 17.781,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki preplaćeni iznos počevši od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do konačne isplate za vrijeme od 31.08.2008.g. pa do 30.06.2011.g. po stopi od 14%, za vrijeme od 01.07.2011. g. pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12%, za vrijeme od 01.08.2015.g. do 31.12.2015. g. po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

  III. Nalaže se A. B. d.d., Z., …, OIB: … isplatiti D. M. iz R., …, OIB: … novčani iznos od 78.511,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana

16.07.2008. pa do isplate od 30.06.2011.g. po stopi koja iznosi 14%, za vrijeme od 01.07.2011. g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12%, za vrijeme od 01.08.2015.g. do 31.12.2015. g. po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

   IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29.st.2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II.  Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn ( protuvrijednost od 925,74 eura ), u roku od 15 dana.“

 

2.              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj D. M. iz svih žalbenih razloga i odluke o troškovima postupka, u bitnom ukazujući da se prvostupanjski sud pravilno pozvao ali pogrešno tumačio materijalno pravo u pogledu određenja njegovog statusa kao potrošača u konkretnom ugovoru o kreditu, smatra da, iako je on odvjetnik da je namjena kredita bila stambena, dijelom i za poslovne svrhe, ali u slučaju dvojbe da je sud trebao primijeniti kriterij prevladavajuće svrhe, a u slučaju dvojbe njega smatrati potrošačem uzimajući da je kao namjena u ugovoru navedena „stambeni kredit“, a služio je u svrhu kupovine dvoetažnog stana oko 200 m2, sa posebnim ulazom a u svrhu da jednu etažu koristi kao odvjetnički ured, a drugu za osobne potrebe ili iznajmljivanje, iako ista nije iznajmljivana, a gornju etažu je koristio dvije do tri godine za stanovanje, pa po stavu žalitelja nedvojbeno prevladava osobni, a ne profesionalni interes za kupnju stana kao potrošača. Ističe da stav prvostupanjskog suda kako u ugovoru naznačena namjena kredita nije odlučna za određivanje statusa potrošača, već da bi bila bitnija svrha korištenja kupljene nekretnine i način otplaćivanja kredita, pa da je pogrešan i zaključak kako činjenica da je dio anuiteta otplaćivan od strane odvjetničkog ureda ukazuje da je stan korišten u poslovne svrhe (točka 28 presude), što žalitelj smatra pogrešnim jer da je praksa da uplatnica kod uplate u HP ili FINA-i mora glasiti na onoga tko je donosi i plaća na šalteru, a ne na treću osobu. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima kada je zaključio da je valutna klauzula dopuštena, te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom je u postupku „P.“ utvrđeno da je takva klauzula za CHF bila nepoštena i ništetna. Ističe da  odredbe ugovora vezano za promjenjivu kamatu i valutu nisu razumljive i da se o njima nije pojedinačno raspravljalo, a što ukazuje na ništetnost istih, a teret dokaza za suprotno je na strani tužene banke prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ, a što tužena banka nije niti može dokazati, a zbog ovakvih odredbi smatra da mu je nedvojbeno nastala šteta u visini preplaćenih iznosa, zajedno sa kamatama prema tuženoj banci kao nepoštenom stjecatelju, a koje potražuje u ovom postupku. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška postupka uvećano za trošak žalbe, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19.), niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

 

6.              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

6.1.               da je predmet postupka zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, a kao posljedice ništetnosti navedenih ugovornih odredbi;

 

6.2.              da među strankama nije sporno da su tužitelj D. M. kao korisnik kredita i prednik tuženika H. A.-A.-B. d.d. Z., uz sudjelovanje S. M. i A. S. kao sudužnika, te A. d.o.o. kao založnog dužnika, zaključili Ugovor o kreditu br. 306-253/2008 od 16. srpnja 2008. (dalje Ugovor), na iznos od 204.750,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR na dan korištenja kredita;

 

6.3.              da su stranke u članku 2. Ugovora utvrdile da se kredit odobrava za kupovinu stana i refinanciranje;

 

6.4.              da je člankom 3. Ugovora ugovoreno da se kamata obračunava u EUR, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju prednik tuženika H. A.-A.-B. d.d.;

 

6.5.              da je člankom 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke, te da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;

 

6.6.              da su člankom 9. Ugovora utvrđeni instrumenti osiguranja, među kojima su i bjanko mjenice Z. odvjetničkog ureda A. S., D. M., A. S. i N. D. iz R., sa sjedištem na adresi …;

 

6.7.              da je člankom 10. Ugovora ugovoreno založno pravo na poslovnom stanu koji se nalazi na 3. i 4. katu jugoistočne poslovno stambene zgrade, a sastoji se od prijamnog ureda, ureda za sastanke, 3 ureda, hodnika, kuhinje, WC-a i 2 arhive ( na 3. katu), te sobe, dnevnog boravka, blagovaonice, radne sobe, predprostora, stepenica, kupaone, kuhinje i WC-a i lođe ( na 4. katu ), sveukupne površine 177,65 m2;

 

6.8.              da se člankom 17. Ugovora tužitelj D. M., kao korisnik kredita, obvezao u roku od 60 dana od dana isplate kredita preusmjeriti svoja redovna mjesečna primanja na račun otvoren kod tuženika, kao i cijelo vrijeme otplate kredite koristiti žiro-račun otvoren kod prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. za poslovanje Z. odvjetničkog ureda A. S., D. M., A. S. i N. D. iz R., sa sjedištem na adresi …;

 

6.9.              da je Aneksom br. 1. Ugovora, članku 2., utvrđeno da je po provedbi Ugovora o prodaji poslovnog stana od 13. ožujka 2008. društvo A. d.o.o. kao dotadašnji založni dužnik istupilo iz pravnog posla, a u svojstvu založnih dužnika da pristupaju tužitelj i A. S., dok je člankom 3. utvrđeno da je Z. odvjetnički ured kao davatelj instrumenta osiguranja promijenio naziv samostalne djelatnosti tako da isti sada glasi Z. odvjetnički ured A. S., D. M., A. S. i N. D., a koji postaje ugovorna strana u svojstvu jamca-platca, dok je člankom 4. odobren moratorij na otplatu glavnice od 31. kolovoza 2011. do 29. veljače 2012;

 

6.10.                da su se Aneksom br. 2. Ugovora, u čl. 2. korisnik kredita i založni dužnici obvezali u zakonskom roku legalizirati nekretninu, a čl. 3. je odobren moratorij na otplatu glavnice od 29. veljače 2012. do 31. kolovoza 2012.;

 

6.11.              da je čl. 2. Aneksa br. 4. Ugovora utvrđeno da će se na iskorišteni iznos kredita obračunavati kamate od 5,70% godišnje, s time da je visina kamatne stope fiksna u periodu od 31. siječnja 2015. do 31. prosinca 2019., a nakon toga promjenjiva;

 

6.12.                da je čl. 2. Aneksa br. 6. Ugovora sporazumno izmijenjena visina kamatne stope na način da je uveden bonus za primanja;

 

6.13.                da tužitelj D. M. u svom iskazu u bitnom navodi da je Ugovor zaključio kao fizička osoba, s time da je u vrijeme zaključenja svrha bila da u jednoj etaži sa partnerom S. obavlja odvjetničku djelatnost, u drugoj i da zadovoljava svoje stambene potrebe ili da taj stambeni dio posluži za iznajmljivanje trećim osobama, s tim da je zbog obiteljskih razloga gornju etažu koristio za stanovanje u razdoblju od 2 do 3 godine, a sada se i gornja etaža, koja je prvotno bila stambena, koristi za djelatnost odvjetničkog ureda, do zaključenja Ugovora živio je u stanu u R., gdje i sada živi, odvjetnik je i zna što je valutna klauzula, ali u vrijeme zaključenja Ugovora nije imao dovoljno financijskog, niti bankarskog znanja da bi bio u potpunosti informiran o svim mogućim financijskim rizicima prilikom ugovaranja valutne klauzule, uplate za otplatu kredita su vršene iz njegovih osobnih sredstava, ponekad je uplate vršila tajnica B. A. zbog čega je ista navedena kao uplatitelj, kao i S. A., međutim navedenima da je dao novce, pa iako se u kod nekih uplata navodi da je od Zajedničkog odvjetničkog ureda iste su izvršene njegovim novcem, pa prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u valuti EUR, pa zaključuje da je pozivanje tužitelja D. M. na utvrđenja u sudskim odlukama donesenim u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača promašen jer se te odluke odnose na ugovore o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF, te primjenjujući odredbu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07. i 125/07. - dalje ZZP), odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, cijeneći sadržaj Ugovora sa dodacima, te prihvaćajući iskaz tužitelja D. M. u kojem isti sam navodi da je svrha kupovine nekretnine odnosno stanova bila dijelom za potrebe poslovanja odvjetničkog ureda, dijelom za stanovanje i iznajmljivanje trećim osobama, kao i u dijelu da se, osim 2 do 3 godine kada je on stanovao u jednoj etaži, obje koriste za potrebe poslovanja odvjetničkog ureda, utvrđuje da se ne radi o potrošačkom ugovoru, pa zaključuje da tužitelj D. M. u konkretnom slučaju nije "potrošač" u smislu odredbe članka 3. ZZP, te se na njega ne odnosi zaštita prema odredbama članka 96. članka 99. i članka 102. ZZP pa je njegov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 155. stavak 1. i članka 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa). 

 

7.              Neosnovano tužitelj D. M. u žalbi ukazuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom pravnom poslu, odnosno ugovoru isti nema status potrošača, odnosno da se ne radi o potrošačkom, već o poslovnom ugovoru jer, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iako je u tekstu Ugovora (članak 2.) navedeno da se odobrava „stambeni kredit“ za određivanje da li je netko potrošač, odnosno da li se radi o potrošačkom ugovoru je bitna namjena, odnosno svrha zaključenja ugovora, a ne sam naziv odnosno naziv pravnog posla.

 

8.              U konkretnom slučaju kako to proizlazi iz sadržaja ugovora te naknadno zaključenog dodatka (Aneks ugovora), a što potvrđuje i sam tužitelj D. M. u svom iskazu, kredit je podignut dijelom za kupovinu nekretnine (stana sa dvije etaže) ukupne površine 200 m2, a dijelom za refinanciranje ranije podignutog kredita, pa kada se uzme da je namjera i svrha kupovine jedne etaže u startu bila za poslovne potrebe odvjetničkog društva, kako to i sam tužitelj D. M. potvrđuje u svom iskazu, a druga etaža dijelom za stanovanje a dijelom za iznajmljivanje trećim osobama, pa kada je osim dvije do tri godine tu jednu etažu koristio za svoje stanovanje, a svo ostalo vrijeme za poslovne potrebe odvjetničkog društva, tada takav ugovor o kupovini nekretnine ne može biti potrošački, već u pretežitom dijelom poslovnog karaktera, odnosno za potrebe poslovanja odvjetničkog društva čiji je i on član, odnosno stjecanje  dobiti.

 

9.              Odredba članka 3. ZZP propisuje da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dakle, iako je tužitelj D. M. U. zaključio kao fizička osoba na ime i prezime, nije sporno da je isti odvjetnik i da su nekretnine kupljene dijelom novčanih sredstava dobivenog kreditom po Ugovoru koristio u poslovne svrhe, odnosno za odvjetnički ured  pa stoga takav Ugovor nije potrošački, a time, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, tužitelju Dušanu Miočiću ne pripada zaštita i prava iz odredbi članka 96., članka 99. i članka 102. ZZP, odnosno Direktivne vijeća 93/13/EEZ.

 

10.              Stoga nisu prihvatljive žalbene tvrdnje da bi činjenica što je tužitelj D. M. dvije do tri godine jednu etažu kupljene nekretnine koristio za stanovanje utjecalo na karakter pravnog posla, odnosno Ugovora.

 

11.              Suprotno žalbenim tvrdnjama, niti činjenica da bi otplata anuiteta kredita po Ugovoru uplaćivana dijelom po samom tužitelju D. M., dijelom po odvjetničkom uredu ili trećoj osobi, pa i ako je, kako to isti tvrdi u svom iskazu, novčana sredstva za otplatu davao sa svog računa, ne utječe na karakter pravnog posla, odnosno Ugovora, jer međusobni odnosi tužitelja D. M. i Z. odvjetničkog društva A. S., D. M., A. S. i N. D. iz R. u svezi najma poslovnog prostora i otplate kredita ne utječu na sam karakter kredita, odnosno Ugovora.

 

12.              Neosnovano se također u žalbi ukazuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku „potrošač“ jer je u istom postupku predmet bio utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutna klauzula u CHF koje su u utuženom periodu u ugovorima o kreditu ugrađivali utužene banke te takve ugovore zaključivali sa građanima, odnosno „potrošačima“, pa se u tim predmetima kod pojedinačne tužbe za isplatu tužitelji mogu pozivati, sukladno odredbi članka 502.c ZPP na utvrđenja u tom postupku i samo prema tim utuženim bankama, a u konkretnom slučaju, iako se radi o banci koja je sudjelovala kao tuženica u tom postupku, ne radi se o kreditu u CHF, već o kreditu ugovorenom u valuti Euro, a kako je naprijed obrazloženo te pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tužitelj D. M. niti nema status potrošača, dakle ne radi se niti o potrošačkom ugovoru.

 

13.              Tužitelj D. M. žalbom pobija i presudu prvostupanjskog suda u dijelu kojom je odlučeno o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga se žali, a ispitujući presudu suda prvog stupnja u tom dijelu ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 155. ZPP, obzirom da je trošak postupka dosudio tuženici A. B. d.d., koja je u cijelosti uspjela u sporu, a niti da je prvostupanjski sud istoj dosudio troškove suprotno odredbi članka 155. ZPP, ili u visini propisanOJ odredbama Tarife.

 

14.              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja D. M., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, odnosno presuditi kao u izreci.

 

 

Zadar, 13. srpnja 2023.

 

                                                                                                       Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                            Franka Zenić, v.r.