Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 4198/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz S., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnice S. S. V. i A. Č., odvjetnice u I. G., protiv tuženika: 1. S. Š. vl. uslužnog obrta D.-A.-g. D. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. Ć., odvjetnik u Z., 2. M. K.1, OIB … i 3. M. K.2, OIB …, oboje iz S., koje zastupa punomoćnica S. O., odvjetnica u P. i 4. W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i 4) tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-723/2018-2 od 24. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj Pn-1513/2015-45 od 27. travnja 2018., u sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija 4. tuženika W. o. V. I. G. d.d., Z., se odbija.
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja Z. K. se odbacuje.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj Pn-1513/2015-45 od 27. travnja 2018. suđeno je:
"I. Tuženi M. K.1 iz S., …, OIB: … i M. K.2 iz S., …, OIB: … dužni su solidarno tužitelju Z. K. iz S., …, OIB: … isplatiti iznos od 40.189,08 kuna sa zateznim kamatama u smislu čl. 29 ZOO-a i to kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućim od 27. travnja 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženi M. K.1 i M. K.2 isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 40.189,08 kuna od 16. srpnja 2013. do 26. travnja 2018. kao neosnovan.
III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženici S. Š. kao vlasnik uslužnog obrta D.-A.-g. D.I.L. iz S., …, OIB: … i W. o. V. i. G. d.d. iz Z., …, OIB: … zajedno s tuženima M. K.1 i M. K.2 solidarno isplati iznos od 40.189,08 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos, kao neosnovan.
IV. Tuženi M. K.1 i M. K.2 su dužni tužitelju solidarno nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 15.242,24 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a sve u roku od 15 dana.
V. Tužitelj je dužan 1. tuženiku S. Š. nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 15 dana.
VI. Tužitelj je dužan 4. tuženiku W. o. V. i. g. d.d. nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 10.312,50 kuna, u roku od 15 dana."
2. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-723/2018-2 od 24. listopada 2018. odlučeno je:
"I. Odbacuje se žalba tuženih M.1 i M.2 K. u dijelu u kojem se odnosi na točke III., V. i VI. kao nedopuštena.
II. Žalba tužitelja se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se u preostalom dijelu žalba tuženih M.1 i M.2 K. odbija i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama br. Pn-1513/15 od 27. travnja 2018. se:
a) potvrđuje u dijelu točke III. u kojem se odnosi na tuženika S. Š., te u točki V. izreke,
b) preinačuje u točkama I., II., dijelu točke III u kojem se odnosi na tuženika W. o. V. i. g. d.d. iz Z., IV. i VI. i sudi:
„I. Tuženi M. K.1 iz S., …, OIB: …, M. K.2 iz S., …, OIB: … i W. o. V. i. g. d.d. iz Z., …, OIB: … dužni su solidarno tužitelju Z. K. iz S., …, OIB: … isplatiti iznos od 40.189,08 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana.“
III. Tuženi M. K.1, K. iz S., …, OIB: … M. K.2 iz S., …, OIB: … i W. o. V. i. g. d.d. iz Z., …, OIB: … su dužni tužitelju solidarno nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 15.242,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a sve u roku od 15 dana."
3. Protiv te drugostupanjske presude te protiv rješenja u dijelu pod točkom II. a) izreke, reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda i rješenje drugostupanjskog suda, kao i presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Protiv iste drugostupanjske odluke u dijelu pod točkama II. b) i III. izreke, a kojima je zahtjev tužitelja u odnosu na njega prihvaćen, reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP izjavio je 4. tuženik W. o. V. I. G. d.d. Z. (dalje: tuženik), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, preinači presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbije u odnosu na tog tuženika, uz naknadu troškova postupka.
5. Na revizije nije odgovoreno.
6. Revizija tužitelja nije dopuštena, dok revizija tuženika nije osnovana.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadom štete nastale na njegovom automobilu uslijed požara koji je izbio na automobilu u vlasništvu osiguranika tuženika M.1 i M. K.2.
8.1. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
8.2. U takvoj reviziji stranka, u smislu čl. 382. st. 3. ZPP, treba, ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. U reviziji tužitelj postavlja slijedeća pitanja:
"- Predstavlja li ostavljanje vozila u javnoj garaži ugovor o ostavi?
- Odgovara li zakupnik garaže za štetu na automobilu koja nastane za vrijeme dok je automobil parkiran u garaži?
- Koja je osnova odgovornosti zakupnika za štetu nastalu na vozilu u garaži, je li odgovornost objektivna ili kulpozna?"
10.1. U konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za dopuštenost revizije budući da revident nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
10.2. Naime, za postavljena pitanja tužitelj nije naznačio razloge važnosti koji bi ukazivali da bi navedena pitanja bila važna za odluku u konkretnom sporu i na potrebu ujednačavanja sudske prakse o kojem od tih pitanja, budući da se u revizije tek navodi da postoji dosadašnja različita sudska praksa. Međutim, u samoj reviziji se takva praksa određeno ne naznačuje (nema oznake presuda u kojima bi bilo izraženo pravno shvaćanje o kojem od postavljenih pitanja, a različito od pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova u ovom sporu, niti su iste priložene uz tužiteljevu reviziju), radi čega podnesena revizija nema razloga važnosti. Kako je postojanje razloga važnosti pretpostavka da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za to, pa je valjalo tužiteljevu reviziju odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.
11. Tuženik u reviziji postavlja slijedeće pravno pitanje:
"Smatra li se uporabom vozila u smislu odredbe čl. 22. st. 1. ZOOP-a i parkirano vozilo isključenim motorom u garaži?"
12. Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tuženik ukazuje na različita pravna shvaćanja od onoga izraženoga u pobijanoj presudi i to u presudi Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-514/2006 od 26. ožujka 2007. i presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1956/2014 od 16. siječnja 2018.
13. Prema ocjeni ovog suda, a imajući na umu sadržaj izraženih različitih shvaćanja nižestupanjskih sudova, navedeno pitanje, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP, važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
14. Iz sadržaja provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom proizlaze slijedeće odlučne činjenice:
- na automobilu prednika 1. i 2. tuženika došlo do samozapaljenja, dok je bilo parkirano u javnoj garaži, pored tužiteljeva automobila, a požar je zahvatio i tužiteljev automobil;
- na automobilu tužitelja, uslijed požara, nastala šteta u visini od 40.189,08 kn;
- vozilo prednika 1. i 2. tuženika bilo je u vrijeme štetnog događaja osigurano kod 4. tuženika W. o. V. i. g. d.d., Z.;
- javna garaža u kojoj je došlo do požara bila u zakupu tuženika S. Š.
15.1. Prvostupanjski je sud, na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na 1. i 2. tuženike, kao nasljednike vlasnika automobila na kojem je došlo do samozapaljenja, na temelju odredbe čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), odnosno kao vlasnike opasne stvari.
15.2. U odnosu na 4. tuženika - osiguratelja vozila na kojem je došlo do samozapaljenja, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio pozivajući se na odredbi čl. 22. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZOOP) prema kojima je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari (st. 1.), te su ugovorom o osiguranju iz st. 1. pokrivene štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu i to zato što se vozila u trenutku nastanka štete nisu kretala, niti su bila na javnoj cesti ili površini na kojoj se inače odvija promet (st. 3.).
16.1. Drugostupanjski je sud odbio žalbu 1. i 2. tuženika i potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući izražene razloge u obrazloženju te presude, međutim, prihvatio je žalbu tužitelja u dijelu kojim je zahtjev u odnosu na 4. tuženika – osiguratelja vozila štetnika i preinačio prvostupanjsku presudu prihvaćajući zahtjev u odnosu na tog tuženika.
16.2. U obrazloženju svoje presude drugostupanjski je sud tumačio odredbu čl. 22. st. 3. ZOOP navodeći da kada se u tom propisu spominje kretanje vozila po javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, u vezi sa čl. 22. st. 1. ZOOP, u kojem se spominje uporaba vozila, po shvaćanju toga suda tu je obuhvaćeno i parkiranje u javnoj garaži. To stoga što javna garaža svakako jest površina na kojoj se odvija promet, jer bez prometovanja nije moguće parkirati vozilo u javnu garažu. Kretanje vozila u trenutku nastanka štete ne može se shvaćati u doslovnom smislu, jer bi u protivnom to značilo da, na primjer, za štetu kod samozapaljenja vozila dok je isto zaustavljeno na semaforu ili uslijed zastoja na cesti odgovornost osiguratelja ne bi postojala, dok bi postojala ako je do samozapaljenja došlo dok se vozilo kretalo bilo kojom brzinom. Uporaba vozila također se ne može tumačiti samo kao korištenje vozila tijekom prijevoza, već i vrijeme između jednog i drugog prijevoza, dakle dok je vozilo parkirano na javnim površinama koje tome i služe, dakle i javnoj garaži.
17. U revizijskoj fazi postupka preostalo je sporno postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika (osiguravatelja) za štetu nastalu uporabom motornog vozila u smislu odredbi ZOOP-a, a za rješenje spora je odlučno predstavlja li konkretni štetni događaj osigurani slučaj, odnosno jesu li osiguranjem od automobilske odgovornosti obuhvaćene i štete nastale uporabom motornog vozila koje je bilo parkirano u javnoj garaži s isključenim motorom.
18. Izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o navedenom pitanju pravilnim prihvaća i ovaj sud.
19. Naime, Vrhovni je sud u nizu svojih revizijskih odluka naveo da eventualne pravne praznine u ZOOP (kao i u ranijem Zakonu o osiguranju) treba tumačiti u kontekstu društvenog cilja tog propisa, dakle u cilju zaštite žrtava nezgoda uzrokovanih motornim vozilima.
20. Tako je u odluci Rev x-1182/2011 od 6. ožujka 2012., navedeno: "…zakonodavac je imao u vidu štete koje mogu izravno i neizravno nastati uporabom vozila u odvijanju prometa koje u širem smislu mogu nastati od zaustavljenog motornog vozila". Ovo shvaćanje Vrhovni je sud ponovio u više drugih odluka (npr. i u odluci Rev-1471/2011 od 9. studenoga 2016.).
21. S obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, ovaj sud ističe da sadržaj pojma "upotreba vozila" nije usko ograničen samo na situacije iz cestovnog prometa, tj. na upotrebu na javnim cestama i na vozila koja su u pokretu, nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja jest u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom. Sama činjenica da je vozilo koje je sudjelovalo u nezgodi nije kretalo u trenutku kada se ona dogodila i da je motor vozila bio isključen, nije odlučujuća. Naime, doseg pojma "uporaba vozila" ne ovisi o okolnosti je li predmetno vozilo, u trenutku nezgode, bilo zaustavljeno, s ugašenim motorom i je li se nalazilo zaustavljeno na parkiralištu ili u garaži. To stoga što su zaustavljanje i parkiranje vozila, kao i razdoblje mirovanja vozila između dvaju kretanja, uobičajene i nužne faze te svakako predstavljaju dio njegove uporabe kao prijevoznog sredstva, pri čemu parkiranje vozila pretpostavlja da ono, nekad i tijekom duljeg razdoblja, ostaje nepokrenuto prije njegove iduće upotrebe.
22. U skladu s iznesenim, u okolnostima konkretnog slučaja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da parkiranje vozila u (javnoj) garaži, s ugašenim motorom, predstavlja uporabu vozila u skladu s njegovom funkcijom prijevoznog sredstva, a u smislu odredbe čl. 22. st. 1. ZOOP.
23. Budući da je u drugostupanjskoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.
Đuro Sessa, v.r.