Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3371/2015-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel iz V., protiv tuženica 1. I. R. i 2. D. R., obje iz V., ..., koje zastupaju punomoćnici iz ZOU M. D. i I. D. Ž., odvjetnici u V., radi isplate stečenog bez osnove – po tužbi te u pravnoj stvari tuženica 1. I. R. i 2. D. R., obje iz V., ..., koje zastupaju punomoćnici iz ZOU M. D. i I. D. Ž., odvjetnici u V., protiv tužiteljice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel iz V., radi isplate – po protutužbi, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2758/11-4 od 22. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1298/09 od 22. rujna 2011., u sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća revizija tuženica 1. I. R. i 2. D. R. i ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2758/11-4 od 22. rujna 2015., kao i presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1298/09 od 22. rujna 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
II. Ostavlja se prvostupanjskom sudu svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima revizije tuženica.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1298/09 od 22. rujna 2011., suđeno je:
"I. "Utvrđuje se postojanje potraživanja tužitelja prema tuženicima u iznosu od 272.269,67 kuna.
II. Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 244.363,94 kuna.
III. Prebijaju se potraživanja pod točkom I i II izreke ove presude, te se tuženicima nalaže da tužitelju isplate iznos od 27.905,73 kuna, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka sve u roku od 15 dana.
IV. S preostalim dijelom prijebojnog zahtjeva kao i zahtjeva za isplatu iznosa od 80.476,65 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2010. g. tuženik se odbija kao neosnovanim.
V. Svaka stranka snosi svoje troškove."
2. Postupajući povodom žalbe, Županijski sud u Vukovaru je presudom poslovnog broja Gž-2758/11-4 od 22. rujna 2015., odbio žalbu tuženica kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.
3. Protiv ove drugostupanjske presude tuženice su podnijele reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) te u reviziji postavljaju pitanje koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni "(…)jer je drugostupanjski sud donio odluku suprotnu odluci o pravnoj stvari u kojoj je Vrhovni sud kao revizijski sud već zauzeo stajalište". Tuženice predlažu da se pobijane nižestupanjske presuda ukinu te da sudovi "(…) donesu novu na zakonu osnovanu odluku, u skladu s materijalnim propisima i sustava pravnog poretka Republike Hrvatske, s tim da su sudovi nižeg stupnja dužni u cilju ujednačavanja sudske prakse primijeniti materijalne propise u skladu s tumačenjima revizijskog suda - Vrhovnog suda Republike Hrvatske."
4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženica.
5. Revizija je dopuštena i osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna; 2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; 3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona.
6.1. S obzirom na to da je nižestupanjskim presudama odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu kod čega svaki prelazi vrijednosni meritum propisan odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, to je u konkretnom slučaju dopuštena (redovna) revizija propisana odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.
6.2. U takvoj procesnoj situaciji - kada je protiv drugostupanjske presude dopušteno podnijeti (redovnu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP - nema mjesta podnošenju (izvanredne) revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, kako su to učinile tuženice.
6.3. Stoga je ovaj sud, uvažavajući ukupan sadržaj revizije tuženica, s revizijom postupao kao da se radi o tzv. redovnoj reviziji, pa je pobijanu presudu ispitana prema odredbi čl. 392.a ZPP, odnosno samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Navodima revizije tuženice prigovaraju pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu opsega vraćanja stečenog bez osnove, odnosno kod stjecanja kod kojeg je osnova naknadno otpala.
8. Iz predmetnog spisa (a među strankama o tome nije bilo spora) proizlazi:
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-39/97 od 24. lipnja 1999. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-975/99 od 21. listopada 1999.) tuženici Republici Hrvatskoj, ovdje tužiteljici, naloženo predniku tuženica isplati iznos od 146.527,19 kn s pripadajućim kamatama i troškovima;
- da (ovdje) tužiteljica nije dobrovoljno isplatila predniku tuženica navedeni iznos zajedno s pripadnostima;
- da je prednik tuženica podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave-pravomoćne presude, temeljem kojeg je Općinski sud u Zagrebu donio rješenje o ovrsi na žiro računu (ovdje) tužiteljice, te su 17. veljače 2000. prenijeta novčana sredstava na žiro račun punomoćnika prednika tuženica u ukupnom iznosu od 187.212,40 kn (iznos se sastoji od glavnice u iznosu od 146.527,19 kn, kamata, te troškova parničnog i ovršnog postupka);
- da je povodom izjavljene revizije (ovdje) tužiteljice Vrhovni sud RH donio rješenje broj Rev 883/03 od 31. ožujka 2005., kojim su ukinute navedene presude Općinskog suda u Vinkovcima i Županijskog suda u Vukovaru te predmet vraćen Općinskom sudu u Vinkovcima na ponovno suđenje;
- da je Općinski sud u Vinkovcima, u nastavljenom postupku iza ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-883/03, donio novu presudu pod brojem P-1372/05 od 15. ožujka 2006., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž-2153/06 od 21. svibnja 2008., a prema kojima je tuženica (ovdje) tužiteljica Republika Hrvatska ponovno obvezana pravnom predniku tuženica isplatiti iznos od 146.527,19 kn spp, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 30.924,20 kn;
- protiv presude Županijskog suda u Vukovaru tuženica (ovdje: tužiteljica) Republika Hrvatska ponovno je podnijela reviziju koju Vrhovni sud RH (presudom Revx- 63/08 od 7. listopada 2008.) djelomično prihvaća te "potvrđuje" presude Općinskog suda u Vinkovcima i Županijskog suda u Vukovaru u pogledu glavnog duga dok ih preinačuje u pogledu kamata na glavni dug, tako da kamate na glavni dug teku od dana donošenja prvostupanjske presude (15. ožujka 2006.);
- da je (ovdje) tužiteljica podnijela zahtjev za mirnim rješenjem spora koji su tuženice primile 3. prosinca 2008.,
- da je (ovdje) tužiteljica je 29. rujna 2009., kod Općinskog suda u Vinkovcima, podnijela predmetnu tužbu protiv tuženica (kao zakonskih nasljednica tužitelja/stjecatelja u gornjim predmetima) radi povrata stečenog bez osnove po ranije ukinutim nižestupanjskim presudama;
- da su tuženice u ovom predmetu, nakon prigovora obijesnom parničenju (ovdje) tužiteljice u podnesku od 28. lipnja 2010., podnijele tzv. prigovor radi prijeboja kojim su tražile da se utvrdi da tužiteljica ima pravo od tuženih na povrat iznosa od 187.212,40 kn zajedno sa pripadajućom kamatom koja počinje teći s danom podnošenja zahtjeva za mirnim rješenjem spora (koji su primile dana 3. prosinca 2008.), te da se utvrdi kako, s druge strane, tuženice imaju dospjelu tražbinu prema RH "(…) temeljem pravomoćne i ovršne presude u iznosu od 146.527,19 kn glavnog duga, 30.924,20 kn na ime troška postupka zajedno sa kamatama na sveukupan iznos od 177.541,39 kn tekuće od 15. ožujka 2006., kao dana donošenja prvostupanjske presude".
9. Iz obrazloženja prvostupanjske presude (što je prihvaćeno i pobijanom drugostupanjskom presudom) proizlazi da je tužiteljici priznato pravo na povrat iznosa od 187.212,40 kn, naplaćenih u ovrsi u korist prednika tuženica prema ranijim presudama, zajedno s zateznim kamatama od 31. ožujka 2005., kao dana donošenja (ukidne) odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
10. U revizijskom stadiju postupka sporno je od kada teku kamate na iznos stečenog bez osnove s obzirom na to da tuženice (kao i u ranijim fazama postupka) ističu da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje – ZOO), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje - ZPP). Međutim, kako su kamate sporedna obaveza čiji je nastanak i postojanje u neposrednoj vezi sa glavnom obavezom to je ovom odlukom razmatrana osnovanost cjelokupnog potraživanje tužiteljice.
11. Prema čl. 214. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
12. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-883/03, donesena nova presuda pod brojem P-1372/05 od 15. ožujka 2006., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž-2153/06 od 21. svibnja 2008., a prema kojima je tuženica (ovdje) tužiteljica Republika Hrvatska ponovno obvezana pravnom predniku tuženica isplatiti iznos od 146.527,19 kn spp tada, prema mišljenu ovog vijeća, zahtjev tužiteljice, osim kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima treba sagledati i kroz pravo i praksu Europskog suda za ljudska prava odnosno odgovoriti na pitanje je li došlo do miješanja u pravo tuženica na mirno uživanje vlasništva koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, točnije člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju.
12.1. Ovaj sud upućuje na činjenicu da je Europski sud za ljudska prava (a što je i u mnogim odlukama prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske) u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da se u demokratskom društvu posebna važnost pridaje načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti koja moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca. Navedeno osobito podrazumijeva dužnost postupanja na vrijeme, te na prikladan i dosljedan način.
12.2. Tako je Europski sud za ljudska prava u predmetima Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) u presudi od 26. travnja 2018., te Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, (zahtjev br. 6161/13 i 57863/14), u presudi od 4. lipnja 2020., provodeći test razmjernosti, utvrdio da je podnositeljicama nametnut prekomjeran pojedinačni teret čime je došlo do povrede njihovog konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva. Istaknuo je da u predmetima u kojima država rješava pitanja od ključne važnosti za pojedinca, kao što su socijalne naknade i druga prava vlasništva, dužnost je vlasti postupati na vrijeme, na prikladan i dosljedan način. Suprotno tome, podnositeljice su snosile posljedice postupanja domaćih vlasti, a zbog proteka vremena (sudski postupci trajali su 7 odnosno 10 godina) njihov je dug povećan zbog zateznih kamata.
12.3. Nadalje, u spomenutom predmetu Čakarević protiv Hrvatske ESLJP je istakao, ocjenjujući opravdanost miješanja u pravo vlasništva kakvo predstavlja obveza vraćanja isplaćenih iznosa naknade, da su isplate izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela te je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njezinu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene u skladu s relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. Naime, podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu "dobrog upravljanja" nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku niti je zbog toga snosila bilo kakve posljedice. Uvažavajući navedene okolnosti, kao i činjenice povezane s podnositeljičinim materijalnim stanjem, ESLJP je zaključio da obvezivanje podnositeljice da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran pojedinačni teret za nju, te je slijedom toga došlo do povrede njezina konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva. (u tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-247/2017 od 26. rujna 2019.).
13. Nižestupanjske pobijane presude kojima su tuženice dužne vratiti iznose primljene po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-39/97 od 24. lipnja 1999. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-975/99 od 21. listopada 1999.) sa pripadajućim kamatama tekućim od dana primitka odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iako pravno utemeljene (jer su pobijane nižestupanjske presude odluke donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i ustaljenoj sudskoj praksi) predstavljale bi miješanje u pravo tuženica na mirno uživanje vlasništva. Naime, takvo miješanje nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja niti bi postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženica na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.
13.1. Protivno načelu "dobrog upravljanja" (good governance), ovdje tužiteljica nije postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno jer je tužbu u ovom predmetu podnijela 29. rujna 2009. iako je (ukidnu) odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaprimila 31. ožujka 2005.
13.2. Kako je prednik tuženika u trenutku kada su mu isplaćeni sporni iznosi bio savjestan, jer su iznosi isplaćeni po tada pravomoćnoj presudi i to na ime naknade štete za koju je odgovorna upravo tužiteljica, što je u ponovljenom postupku utvrđeno te što je obveza isplate i visina zateznih kamata ovisila o trajanju postupka koji su se vodili pred sudovima, a čijem trajanju tuženici nisu doprinijeli, te imajući na umu i činjenicu da bi obveza isplate tih iznosa u bitnom smanjila visinu dosuđene naknade štete, to je na tuženike dosuđenjem iznosa zateznih kamata prebačen prekomjeran individualni teret pa tužiteljica ne bi mogla tražiti vraćanje tih iznosa (čl. 216. ZOO/91), kako u odnosu na glavno potraživanje, tako i u odnosu na sva sporedna potraživanja (zatezne kamate).
13.3. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa, ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer isticanjem prigovora prijeboja te činjenice da su tražbine stranaka izražene u skupnom iznosu (glavnica, troškovi, kamate na glavnicu i na troškove) nije moguće utvrditi koji dio tražbine nije osnovan pa nije ni moguće preinačiti pobijane nižestupanjske presude.
14. Stoga je valjalo nižestupanjske presude ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje (čl. 395. st. 2. ZPP).
15. U nastavku postupka sud će, vodeći računa o valjanoj primjeni materijalnog prava, utvrditi odlučne činjenice. Pritom će voditi računa kako o pravnom shvaćanju izraženom u ovoj odluci tako i da tuženice za tražbinu istaknutu u ovoj parnici već imaju pravomoćnu presudu.
16. S obzirom na to da je ovaj sud ukinuo obje nižestupanjske presude o troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).
Đuro Sessa, v.r.