- 1 -              Rev 1259/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1259/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice S. P., OIB … , iz K., koju zastupa punomoćnica T. V. B., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V. B. i R. j.t.d. u R., protiv tuženika A. b. d.d., OIB … , Z., kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-165/2022-3 od 20. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-700/2021-20 od 3. siječnja 2022., u sjednici održanoj 12.srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice te se slijedom toga ukida presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-165/2022-3 od 20. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-700/2021-20 od 3. siječnja 2022.,te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

              II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje:

 

1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je  utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 306-634/2006 od 08.11.2006., sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franaka a koja glasi:

".... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.554,00 CHF (slovima: čestrnaesttisućapetstopedesetčetiri švicarskih franaka ) prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.- B. d.d.važećem na dan korištenja kredita.... "

..... u kunskoj protuvrijednosti 207,42 CHF ( slovima: dvjestosedam švicarskih franaka i 42/100 ) obračunatih po srednjem tečaju CHF za H. A. A.-b. d.d. na dan plaćanja.

 

1.2.U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 14.894,22 kuna preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

1.3. U točki III. izreke utvrđeno je ništetnom dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-634/2006 od 08.11.2006. g. sklopljenog između tužiteljice i tuženika odnoseći na način promjene kamatne stope koja glasi:

 

" ..... sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. -A.- B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest Banke o visini kamatne stope , visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. "

 

1.4. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je zatražena isplata s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznosa od 3.455,54 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate.

 

1.4. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4665,19 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. siječnja 2022., pa do isplate sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-2964/22 od 19.srpnja 2022. podnosi tuženica zbog pitanja:

 

              „Je li sud omogućio raspravljanje o činjenicama koje su predmet vještačenja u parnici ako nije prihvatio dokazni prijedlog za usmenim saslušanjem vještaka na glavnoj raspravi na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje ili je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a što presudu čini nezakonitom i nepravilnom?“.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba članka 2. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak i članka 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatu iznosa od 14.894,22 kuna preplaćenih s osnova ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak i iznosa od 3.455,54 kuna preplaćenih temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke.

 

6. U postupku, što među strankama i nje sporno, utvrđeno je:

- da su tuženik A. b. d.d., kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, zaključili 8. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj: 306-634/2006, solemniziranog kod javnog bilježnika M. G. D. iz R..

- da se radi o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 14.554,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji se korisnik kredita obvezuje kredit vratiti u roku od 7 godina (84 mjeseca).

- da je člankom 4. Ugovora o kreditu glavnica kredita vezana uz valutu CHF, na način da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti 207,42 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

- da je člankom 6. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

- da je kredit isplaćen po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan

- da je kredit u cijelosti otplaćen i da stranke nisu zaključile sporazum o konverziji.

 

7. Sukladno odredbi čl. 391.st.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05),.

 

9. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. st. ZZP-a), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio i Vrhovni sud.

 

10.1. Uz to je drugostupanjski sud pojasnio da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite, sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom, a da to u ovom slučaju znači da se potrošač u individualnom sporu može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje i da sud na to pazi po službenoj dužnosti, zbog čega nije dužan to pitanje ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu, ali izrekom odluke, kao deklaratornim preambulom, to može utvrditi.

 

10. 2. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do 1120. nižestupanjski sudovi

 

11.1. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je''…radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope…'', te je na navedenu okolnost predložio saslušati radnicu revidenta Ž. B. i javnog bilježnika M. P., koji je tužiteljima pročitao Ugovor o kreditu i upozorio ih da Ugovor o kreditu ima snagu javnobilježničkog akta.

 

11.2. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

12. Dakle, za odgovoriti je može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

 

13. Članak 81. ZZP- a glasi:

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

14.1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

14.2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''

 

15. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

16. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužiteljici  u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

18. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

 

19.1. Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP. b. d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka-podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

 

19.2. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

 

20. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi isključivo na odluku donesenu u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.

 

21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

 

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi :

Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. ( tako i ovaj sud u Rev-120/23 od 28.veljače 2023. i Rev-1279/22 od 14.veljače 2023.).

 

23.1. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati svoje radnike , upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je “…radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope…“, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

24. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-

 

Zagreb, 12. srpnja 2023.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                mr.sc. Dražen Jakovina, v.r.