Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-14/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja S. T., Njemačka, F., zastupan po opunomoćenici A. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi privremenog oduzimanja motornog vozila u svrhu osiguranja naplate posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-58/22-13 od 24. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
- Odbija se žalba tužitelja S. T. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-58/22-13 od 24. listopada 2022.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-58/22-13 od 24. listopada 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/20-01/357, urbroj: 513-04-21-4 od 12. studenoga 2021. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Sektora za nadzor, Službe za mobilne jedinice Z., klasa: UP/I-471-01/20-15/192, urbroj: 513-02-1973/42-20-2 od 27. rujna 2020. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepoptuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je u ovom predmetu sporno da li su se u konkretnom slučaju na njega mogle primijeniti odredbe Zakona o posebnom porezu na motorna vozila obzirom na odredbu članka 8. stavka 3. tog Zakona prema kojoj odredbi se smatra da fizička osoba ima prebivalište u Republici Hrvatskoj ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske. Smatra da isključivo na temelju činjenice zaposlenja prvostupanjski sud prihvaća ocjenu javnopravnih tijela, zanemarujući sve ostale dokaze u spisu i možda najrelevantniju činjenicu da je po broju prelazaka državne granice u Republiku Hrvatsku ušao u razdoblju od godinu dana, odnosno od 27. rujna 2019. do 24. rujna 2020. sedam puta te da je po evidentiranim izlascima izašao iz Republike Hrvatske u spornom razdoblju šest puta, da u evidencijama Z. h. ne postoje podaci za njega te prema podacima za predmetno vozilo su naplaćene dvije dnevne karte 21. prosinca 2018. i 14. studenoga 2019. te je putem sustava Mparkinga plaćen parking za predmetno vozilo tijekom 11 dana u razdoblju od godinu dana. Ističe da je u trenutku poreznog nadzora imao državljanstvo Republike Hrvatske i SR Njemačke, da je rođen u Njemačkoj, osnovnu školu pohađao je u Njemačkoj u razdoblju od 2002. do 2006. nakon čega je nastavio školovanje u Njemačkoj, a nakon gimnazije nastavio je školovanje u obliku studija strojarstva u M. Napominje da u Republici Hrvatskoj ne posjeduje nikakvu pokretnu niti nepokretnu imovinu i nema u vlasništvu niti u posjedu bilo kakvu nekretninu, ne plaća nikakve poreze, prireze, stanarine, režije niti komunalije, osim što je poslodavac za vrijeme trajanja radnog odnosa plaćao poreze i doprinose sukladno zakonskim odredbama. Napominje da je imao prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj do 9. listopada 2020. na adresi svoje bake, ali na istoj nikada nije stanovao, već je tu boravio isključivo tijekom posjeta baki u Z., a živio je jedino i isključivo u SR Njemačkoj u kojoj također ima prijavljeno prebivalište. Tijekom kalendarske godine nikada nije boravio duže od 185 dana u Republici Hrvatskoj. U odnosu na činjenicu formalnog zaposlenja u Republici Hrvatskoj, koja je očito jedina činjenica koja je bitna za utvrđivanje prebivališta, prema stajalištu prvostupanjskog suda, ističe kako je u razdoblju od 15. kolovoza 2017. do 14. veljače 2018. dok je obavljao praksu bio zaposlen na dva sata (nepuno radno vrijeme) i nije obavljao posao u Republici Hrvatskoj, već isključivo u SR Njemačkoj. Činjenica da su mu isplaćeni troškovi prijevoza i da se u ugovoru o radu navodi kao mjesto rada Z. ne dokazuje da je zbilja obavljao posao u Z. i da je imao troškove prijevoza, posebno obzirom da u Republici Hrvatskoj nema nikakve nekretnine, nikada nije iznajmljivao nikakvu nekretninu, a s druge strane dostavljene su potvrde da se školovao u Njemačkoj i da je cijelo vrijeme od dana rođenja imao prijavljeno prebivalište u Njemačkoj. Tužitelj predlaže da ovaj Sud žalbu uvaži i preinači pobijano rješenje odnosno podredno ukine rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 19. svibnja 2022. i 17. listopada 2022., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.
7. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na području Republike Hrvatske gdje je i zaposlen u društvu M2. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., da je odgovorna osoba i osoba ovlaštena za zastupanje društva I. d.o.o. sa sjedištem u Z., da je prijavljen na zdravstveno osiguranje kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i na mirovinsko osiguranje kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 8. lipnja 2015. na temelju radnog odnosa osobe do 30 godina na neodređeno vrijeme.
8. Odredbom članka 8. stavka 2. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", broj: 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19., dalje: Zakon) obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza kod nezakonite uporabe motornih vozila na području Republike Hrvatske nastaje, između ostalog, kada se utvrdi da je fizička osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj posjedovala motorno vozilo na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez ili da je koristila takvo motorno vozilo na cesti u Republici Hrvatskoj (točka 2.).
9. Člankom 8. stavkom 3. Zakona propisano je da se smatra da fizička osoba ima prebivalište u Republici Hrvatskoj ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske.
10. Odredbom članka 24. stavka 1. Zakona propisano je da ako postoji opasnost da će osoba koja je nezakonito uporabila motorno vozilo raspolaganjem imovinom, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način spriječiti ili znatno otežati izvršenje porezne obveze, odnosno ako iz drugih okolnosti proizlazi da bi izvršenje porezne obveze moglo biti neizvjesno, carinski ured može, ako je to razmjerno svrsi koja se žali postići, radi osiguranja naplate posebnog poreza privremeno oduzeti motorno vozilo koje je bilo predmet nezakonite uporabe.
11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, smatra se da tužitelj na temelju odredbe članka 8. stavka 3. Zakona ima prebivalište na području Republike Hrvatske, da predmetno vozilo nije registrirano u Republici Hrvatskoj, a tužitelj ga je u Republiku Hrvatsku dovezao 24. rujna 2020. bez prethodne prijave carinskim tijelima elektroničkim putem, a niti je na predmetno vozilo plaćen poseban porez na motorna vozila, pa proizlazi da je takvim postupanjem tužitelj nezakonito uporabio motorno vozilo koje u smislu članka 8. stavka 2. točke 2. Zakona podliježe plaćanju posebnog poreza, kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud pa mu je pravilno na temelju članka 24. stavka 1. Zakona rješenjem tijela prvog stupnja određeno privremeno oduzimanje predmetnog vozila radi osiguranja naplate i uz mogućnost prodaje radi naplate.
12. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim navode tužitelja tijekom postupka kojima je tvrdio da je poslove obavljao na području Njemačke jer takve tvrdnje nemaju vjerodostojnu podlogu s obzirom da su ti navodi tužitelja suprotni dokumentaciji u spisu iz koje jasno proizlazi da je mjesto rada tužitelja na području Hrvatske, da je redovito isplaćivana naknada za prijevoz, da mu je uplaćivano mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj po osnovi radnog odnosa što sve ukazuje da je tužitelj poslovno vezan s područjem Republike Hrvatske. Činjenica da je tužitelj nakon donošenja rješenja tijela prvog stupnja izvršio naknadne promjene u vezi s odjavom prebivališta nisu odlučne jer se ne odnose na relevantni period.
13. Pored navedenog treba istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor tužitelja glede primjene odredbe članka 16. Zakona i članka 5. aneksa C uz Konvenciju o privremenom uvozu navodeći da ti prigovori nisu odlučni iz razloga jer pretpostavljaju da tužitelj nema prebivalište na području Republike Hrvatske, već isključivo na području druge države, međutim, kako je tužitelj hrvatski državljanin i u relevantno vrijeme je imao prebivalište u smislu odredbi Zakona na području Republike Hrvatske to se ne može osnovano pozivati na odredbe koje važe za drugu kategoriju osoba, odnosno osobe koje imaju prebivalište u drugoj državi.
14. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
16. S obzirom da tužitelj nije uspio s žalbom, ovaj Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 12. srpnja 2023.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.