Broj:10.P-920/2022-8

 

 

             Broj:10.P-920/2022-8

    

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz V., OIB, zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. bank d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz O. društva K. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. svibnja 2023., a u prisutnosti punomoćnika tužitelja osobno uz punomoćnika V. E. Đ., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika T. B. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika K. P., odvjetničke vježbenice u O. društvu O. i R. iz O., nakon donošenja i objave dana 12. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010424080/2007, sklopljenog dana 26. lipnja 2007., između tužitelja P. M. iz V., OIB  i S. banke d.d. O., pravnog prednika tuženika A. bank d.d. Z., OIB, a koja u članku 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti…CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."; u članku 3. točka 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti…CHF", točka 3.: "… obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.", točka 4.:"…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."; u članku 4. glasi:" "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; a u članku 10. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog ugovora nastupe okolnost koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha Ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."

 

II/              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 4.232,55 eura/31.890,15 kuna[1] (slovima: četiritisućedvjestotridesetdvaeuraipedesetpetcenti/ tridesetjednutisućuosamstodevedesetkunaipetnaestlipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008., po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008., do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to na:

 

- iznos od 5,20 EUR/39,16 kn od 01.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 3,78 EUR/28,46 kn od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 3,45 EUR/26,03 kn od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,45 EUR/41,06 kn od 01.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,48 EUR/33,77 kn od 01.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,60 EUR/12,05 kn od 01.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,06 EUR/15,49 kn od 01.08.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,13 EUR/46,22 kn od 01.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,13 EUR/46,22 kn od 01.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,13 EUR/46,22 kn od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,93 EUR/97,44 kn od 01.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,93 EUR/97,44 kn od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 25,74 EUR/193,92 kn od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,47 EUR/222,05 kn od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,47 EUR/222,05 kn od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,47 EUR/222,05 kn od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,47 EUR/222,05 kn od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,47 EUR/222,05 kn od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,43 EUR/266,98 kn od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,43 EUR/266,98 kn od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,43 EUR/266,98 kn od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,43 EUR/266,98 kn od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,52 EUR/222,43 kn od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,52 EUR/222,43 kn od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,52 EUR/222,43 kn od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,52 EUR/222,43 kn od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,52 EUR/222,43 kn od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 39,39 EUR/296,79 kn od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 39,39 EUR/296,79 kn od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 39,39 EUR/296,79 kn od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 39,39 EUR/296,79 kn od 01.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,64 EUR/343,90 kn od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,65 EUR/343,97 kn od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 55,21 EUR/415,99 kn od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,61 EUR/471,70 kn od 01.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,68 EUR/472,27 kn od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 71,48 EUR/538,54 kn od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 70,92 EUR/534,36 kn od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 70,92 EUR/534,36 kn od 01.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 70,92 EUR/534,36 kn od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 70,92 EUR/534,36 kn od 01.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 78,13 EUR/588,69 kn od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 78,13 EUR/588,69 kn od 01.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 100,77 EUR/759,23 kn od 01.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,20 EUR/619,31 kn od 01.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 76,54 EUR/576,72 kn od 01.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 80,02 EUR/602,88 kn od 01.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 76,35 EUR/575,28 kn od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 80,64 EUR/607,61 kn od 01.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 83,71 EUR/630,73 kn od 01.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 83,79 EUR/631,35 kn od 01.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 81,96 EUR/617,50 kn od 01.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,71 EUR/623,21 kn od 01.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 84,34 EUR/635,46 kn od 01.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,67 EUR/622,84 kn od 01.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 83,30 EUR/627,66 kn od 01.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 81,64 EUR/615,12 kn od 01.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 79,49 EUR/598,90 kn od 01.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,23 EUR/619,57 kn od 01.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 81,11 EUR/611,09 kn od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 83,46 EUR/628,80 kn od 01.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 79,11 EUR/596,02 kn od 01.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 79,86 EUR/601,68 kn od 01.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 83,05 EUR/625,72 kn od 01.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 79,97 EUR/602,52 kn od 01.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 76,61 EUR/577,20 kn od 01.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 75,62 EUR/569,79 kn od 01.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 75,62 EUR/569,79 kn od 01.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 78,08 EUR/588,29 kn od 01.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 81,41 EUR/613,38 kn od 01.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 80,74 EUR/608,34 kn od 01.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 80,74 EUR/608,34 kn od 01.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 401,31 EUR/3.023,67 kn od 01.09.2014. god. pa sve do isplate,

sve to u roku od 15 dana.“.

 

III/              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.437,95 eura/18.368,73 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“.

 

 

 

IV/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 26. lipnja 2007., s pravnim prednikom tuženika S. bankom d.d. O., sklopio Ugovor o kreditu broj 5140230452-20010424080/2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, s rokom otplate od 7 godina. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio 253,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od oko 1.100,00 kuna, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune, anuiteti povećavali i do 1.700,00 kuna. Pored iznosa glavnice od 19.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno članku 3. i 4. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 3,21% godišnje. Također jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, a predmetni kredit je dana 1. srpnja 2014., otplaćen u cijelosti. Za trajanja otplate kredita po ugovoru redovna kamatna stopa je sa početnih 3,21% godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja te tužitelj od tuženika nije zaprimio zatraženo izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, iako je to tužitelj zatražio svojim dopisom od 24. siječnja 2019., pri čemu je tuženik dana 30. siječnja 2019., odgovorio kako nisu dužni dostavljati podatke o otplaćenim kreditima iako ej mišljenje i preporuka HNB-a suprotno tumačenju tuženika, tužitelj iz tog razloga nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih V-tuženik H. A. A. bank d.d. Z. (pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih V-tuženik A. bank d.d. (ranije H. A. A. bank d.d. Z., pravni prednik tuženika i pravni slijednik S. banke d.d.), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Dana 24. siječnja 2019., tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za povratom preplaćenog iznosa, odnosno, u skladu s presudama Visokog Trgovačkog suda, broj Pž-7129/2013-4 i Pž-6632/2017-10, na koji zahtjev je tuženik negativno odgovorio. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog  Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), u kojoj se navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15)). Kako je tužitelj laik i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev to će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, a nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoren anuitet u kunskoj protuvrijednosti nepromjenjiva stavka otplatnog odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta do sklapanja aneksa upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno s pripadajućim kamatama.   

 

2.              Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva ističući prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka, kao i prigovor zastare. Nedostatak pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka proizlazi iz toga da se počevši od 1. siječnja 2014., na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/13), a tuženik je nakon stupanja na snagu pomenutog zakona u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima izražava na način određen člankom 11. a. citiranog zakona. Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima, a koji se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis. Naime, tuženik je postupao sukladno Zakonu o zaštiti potrošača iz 2003., i to članku 59., kao i kasnije članku 74. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.; predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Uzimajući u obzir da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu određena sukladno gore navedenim zakonskim odredbama, ista je jasna, uočljiva i lako razumljiva te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu potpisao te mu je odredba istog bila pojašnjena od strane radnika tuženika prilikom odobravanja ugovora o kreditu, a tužitelju je još jednom prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz istog proizlaze. Tuženik je postupao i sukladno odredbama važećeg Zakonu o bankama i to članku 172. stavak 2., članku 173. i članku 175. stavak 2. navedenog zakona. Tuženik je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama te potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno članku 308. stavak 1. navedenog zakona, a sukladno članku 307. pomenutog zakona izradio i javno na svojim internetskim stranicama 1. siječnja 2011., objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. bank d.d.. Sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, a nakon 1. siječnja 2014., tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23%, te sklapanja Aneksa vezano za konverziju kredita). Ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi pa tako i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu i prilikom potpisivanja istog te prilikom solemnizacije javnom bilježniku iznijeti prigovor da mu navedena odredba nije jasna ili razumljiva, a što tužitelj nije učinio. U odnosu na prigovor zastare tuženik ističe da je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara, a ako je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Tužbeni zahtjev pod točkom 1. koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora glede valutne klauzule nije osnovan budući je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba u valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, a ugovor o kreditu je prije potpisa i solemnizacije pročitan i protumačen tužitelju od strane javnog bilježnika, a što je tužitelj potvrdio i potpisom ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli izrekom je dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, pa ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Tuženik podjednako kao i tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,77%. Tuženik također ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije, budući se pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d., koja je u tom razdoblju bila samostalan pravni subjekt. Predlaže saslušanje svjedoka djelatnika tuženika D. B., saslušanje tužitelja i saslušanju javnog bilježnika D. D.. Tuženik navodi kako tužbeni zahtjev pod II/ nije uredan, jer tužitelj potražuje isplatu u apsolutnom iznosu, a ne prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta, te kako u predmetnoj pravnoj stvari nije dopušteno postavljati tužbeni zahtjev sukladno članku 186. b. stavak 3. ZPP-a, iz razloga što tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog predlaže odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno odbiti kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. 

 

3.              Očitujući se na odgovor na tužbu i tijekom postupka, tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika u odnosu na prigovor zastare kao i u odnosu na nedostatak pravnog interesa, navodeći kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014., (presuda VTS-a, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe, a tužitelj napominje kako ni na koji način ne zahtjeva utvrđenje da je kamata sadržana u članku 3. i članku 4. Ugovora, fiksna. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja presude Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018. U svezi prigovora nedostatka pravnog interesa, tužitelj isti smatra neosnovanim, budući je već naveo kako se utuženo razdoblje odnosi na period do 1. srpnja 2014., kada je kredit u cijelosti otplaćen, dakle kamatna stopa od 3,23% koja se navodno od 1. siječnja 2014., primjenjivala na predmetni kredit se tužitelja ne tiče, niti sud, a ukoliko tuženik smatra da je ista relevantna za ovaj predmet neka slobodno postavi protutužbeni zahtjev. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, isti smatra neosnovanim, budući je Slavonska banka d.d., pripojena H. A. A. banci d.d., a H. A. A. bank d.d. je 2016., promijenila ime u A. bank d.d., a o navedenom tužitelj se poziva i na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu, presude broj Gž-1562/2020 i Gž-1258/2020. Protivi se saslušanju svjedoka djelatnika tuženika D. B., saslušanju tužitelja i saslušanju javnog bilježnika D. D., budući je isto u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda RH konkretno u suprotnosti s presudom broj Rev-3142/2018.  

 

4.              Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140230452-20010424080/2007, od 26. lipnja 2007.; pregled prometa po kreditu od 30. srpnja 2014.;  dopis punomoćnika tužitelja tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije od 24. siječnja 2019.; odgovor tuženika na prijedlog nagodbe tužitelja zaprimljen po tuženiku 25. siječnja 2019.; preporuke Hrvatske narodne banke od 27. prosinca 2018., za dostavljanje ugovorne dokumentacije potrošačima; metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. bank d.d.; "Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" iz zbornika Tradicionalno XXIX savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb 2014., strana 54.; odluku Županijskog suda u Puli, broj Gž-2658/2012, od 11. studenog 2013.; presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-895/03, od 9. veljače 2005.; odgovore na pitanja o zaštiti potrošača s web stranice HNB-a dostupne na dan 16. lipnja 2015.; Random wald model kretanja tečaja; presudu suda Europske Unije broj C-186/16, od 20. rujna 2017.; tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju; mišljenje nezavisnog odvjetnika Nielsa Wahla, od 27. travnja 2017.; presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015.; presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/2016-5, od 3. listopada 2017.; bilten HNB-a broj 238, stranica 40; glasilo "Hypo Times" broj 8, iz prosinca 2005.; glasilo "Hypo Times" broj 7, iz prosinca 2005.; uvid u transkript emisije na Radiju 101, pod nazivom: "Aktualni 101", od 8. srpnja 2005.; intervju guvernera Borisa Vujčića u emisiji HRT-a Javna stvar; odgovor na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, objavljen na stranicama HNB-a; rješenje Ustavnog suda RH, broj U-I-392/2011, od 13. prosinca 2016.; policu osiguranja i zaštitna klauzula; specifikaciju uplata; Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993.; preslik presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2, od 20. ožujka 2018.; preslik članka mr. sc. Andrije Erakovića, dipl.iur. pod nazivom: "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli; odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-469/2017-2, od 14. prosinca 2017.; odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-473/2019-2, od 17. prosinca 2019.; tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule; izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 5. ožujka 2004.; presliku rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, broj  Gž-956/2020, od 25. veljače 2021.; presliku rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-628/2021, od 8. srpnja 2021.; presliku rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-567/2021, od 30. lipnja 2021.; presliku rješenja Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-76/2021, od 24. kolovoza 2021.; presliku odluke Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1562/2020-2, od 9. studenog 2021., i Gž-1258/2020-2, od 12. studenog 2020.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 13. kolovoza 2020.; očitovanje vještaka od 17. prosinca 2020., na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje; saslušao vještaka na ročištu od 9. ožujka 2022. i saslušao svjedoka D. B. i tužitelja u svojstvu stranke.

 

5.                            Uvidom u  Sudski registar RH utvrđeno je da je S. banka d.d. O. iz O., upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102 Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena H. A. A. B. d.d., iz Z. na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva S. banka d.d. O. od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva H. A. A. B. d.d. iz Z. od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva H. A. A. B. d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, H. A. A. B. d.d., postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze  prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. H. A. A. B. d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u A. banka d.d.. Slijedom navedenog pravnog utvrđenja iz kolektivnog postupka odnose se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa S. bankom d.d., pa je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

 

6.              Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim budući je  tužitelj dokazao da je sam ili putem obustave na plaći plaćao rate kredita, a tuženik  je sve uplate primio i knjižio na navedenoj partiji kredita, a što je razvidno iz specifikacije uplata po kreditu. 

 

7.              Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 13. kolovoza 2020., utvrđeno je da je 26. lipnja 2007., tužitelj kao korisnik kredita, zaključio Ugovor o kreditu broj 5140230452-20010424080/2007, sa S. bankom d.d. kao Kreditorom, na iznos u visini od 19.200,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. lz dostavljene dokumentacije je vidljivo da je visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 3,21% godišnje, promjenjiva, da je visina anuiteta sa tako ugovorenom kamatnom stopom, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, iznosila 253,00 CHF mjesečno. Datum isplate kredita je 5. srpnja 2007. Tečaj na navedeni datum je iznosio 4,410301 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno, visina anuiteta u kunama 1.115,81 kn mjesečno. Prema dostavljenim podacima kredit se počinje otplaćivati u rujnu 2007., a posljednji anuitet dospijeva u kolovozu 2014. Na listovima 8-10 spisa nalazi se pregled prometa za klijenta, iz kojeg prometa su vidljivi mjesečni iznosi uplata, kao i Specifikacija uplata po navedenom kreditu na listovima 89-90 spisa, iz kojeg dokumenta tuženika je vidljivo da je izvršena uplata na navedenu partiju kredita u visini od 113.012,41 kn. Međutim, ova je specifikacija uplata od 8. kolovoza 2008., a kredit je u otplati od 1. rujna 2007. Dana 17. srpnja 2014., izvršena je uplata u visini od 1.757,00 kn, dana 28. srpnja 2014., izvršen je povrat u visini od 1.891,31 kn, te je dana 27. kolovoza 2014., uplaćen iznos u visini od 1.758,97 kn. U uplatama nisu prikazani iznosi koje je tuženik koristio za namirenje zateznih kamata. Na listovima spisa 83-88 spisa nalazi se Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010467708/2007, na iznos u visini od 50.000,00 kn, ali predmetni Ugovor nije predmet ovoga spora. Od 01/2009., visina anuiteta je 269,46 CHF mjesečno. Od 05/2009., visina anuiteta je 278,51 CHF mjesečno. Ukupno izračunata razlika između obveze prikazane u uvodu koja je iznosila 1.115,81 kn mjesečno i izvršenih uplata koje su umanjene za zatezne kamate i izvršeni povrat preplate u 07/2014., iznosi 31.890,15 kn. Iz izračuna više ukupno plaćenih iznosa koji se odnose na promjenu kamatne stope i na valutnu klauzulu za razdoblje od 09/2007 do 08/2014, iznosi 31.890,15 kn, odnosno po godinama i mjesecima za 2007., ukupno iznosi 39,16 kn, za 2008., iznosi 490,40 kn, za 2009., iznosi 2.816,95 kn, za 2010., iznosi 3.902,28 kn, za 2011., iznosi 6.986,78 kn, za 2012., iznosi 7.441,04 kn, za 2013., iznosi 7.189,97 kn i za 2014., iznosi 3.023,67 kn.

 

8.              Na prigovore tuženika od 15. rujna 2020., vještak se nije posebno očitovao, budući su navedeni prigovori pravna pitanja o kojima odlučuje sud, te je vještak u cijelosti na ročištu od 9. ožujka 2022., ostao kod svog nalaza i mišljenja od 13. kolovoza 2020.

 

9.              Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 26. kolovoza 2020., uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a dana 1. veljače 2023., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, na način pobliže opisan pod II/izreke presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja ostao neizmijenjen.

 

10.               Tuženik po punomoćniku navodi da je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 35.000,00 kuna, dok podneskom od 26. kolovoza 2020., traži isplatu iznosa od 31.890,15 kuna, s pripadajućim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, te budući se radi o djelomičnom povlačenju tužbe u smislu članka 193. ZPP-a, predlaže da sud rješenjem utvrdi da je tužba djelomično povučena te da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka, u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

             

11.              Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

 

12.              Sud je prihvatio prijedlog punomoćnika stranaka za saslušanjem tužitelja i svjedoka D. B., djelatnice tuženika, na okolnost pregovaranja oko promjenjive kamatne stope i kretanja tečaja CHF, a odbio prijedlog punomoćnika tuženika za saslušanjem javnog bilježnika D. D. na okolnost da li je ista prilikom solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu upoznala tužitelja sa značenjem ugovornih odredbi kao i pravnim posljedicama istih, s obzirom da je predmetni Ugovor zaključen 2007., te nije za očekivati da bi se isti sjetio konkretnog klijenta i konkretnog ugovora o kreditu.

13.              Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u točki II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih V-tuženik H. A. A. bank d.d. Z. (pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

14.              Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

15.              Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.              Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu  unaprijed  formulirao  trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom  standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

17.              Člankom 87. istog zakona, propisano je da  je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

18.              Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

19.              Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je  da u slučaju  ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

20.              Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

21.              Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 

 

22.              Iz iskaza svjedoka D. B. slijedi da se konkretnog tužitelja ne sjeća, a u  to vrijeme je radila kao kreditni referent te su nudili kredite u CHF-u, EUR-u i u kunama. U to vrijeme je bila manja kamata za kredite u CHF, pa su klijentima izračunavali kredite u eurima i švicarskim francima, te je bilo razvidno da je rata kredita u CHF-u povoljnija od kredita u eurima ili kunama. Imali su tipske ugovore, a klijentima suo prezentirali uvjete iz ugovora, a oni su tražili samo određeni iznos kredita i rok otplate. Upozoravali su klijente da je kamata promjenjiva i da će rata ovisiti i o promjeni tečaja, odnosno rata će moći biti manja kada tečaj bude niži. Kamata se mijenjala u odnosu na Libor i EURibor i ona se mijenjala svakih tri ili šest mjeseci, koliko se sjeća. Obavijesti o promjenama kamatnih stopa slali su klijentima uz novi otplatni plan. Nisu upozoravali klijente na mogućnost većeg porasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, budući to nisu niti znali. Nisu upozoravali da HNB ne brani tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Ugovor nisu čitali klijentima prije potpisivanja ali su popunjeni ugovor predavali klijentu na potpis, odnosno dali su im primjerke ugovora da s njima odu kod javnog bilježnika i da vrate jedan primjerak potpisanog i ovjerenog ugovora.               O pojedinim ugovornim odredbama nije se moglo pregovarati, a niti su to klijenti tražili. Nakon predočenja predmetnog ugovora o kreditu navodi da predmetni kredit nije obrađivala, budući je konkretni ugovor auto-kredit.

 

23.              Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio na iznos od oko 19.200,00 CHF za kupnju osobnog automobila u Auto-kući Opel.  Ponudu je dobio u Auto-kući, ispunio papire, odnosio poslodavcu, te nakon ovjere poslodavca, odnio ih u Auto-kuću uz potvrdu poslodavca da je sposoban podići predmetni kredit u navedenom iznosu. Nakon što je dobio gotovi formular u Auto-kući, odnio ga je na ovjeru kod javnog bilježnika, te nakon što je javni bilježnik ovjerio predmetni ugovor, odnio ga u banku. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a promjenjivu kamatnu stopu nije baš razumio, na koji način se ona mijenja, samo je razumio da je ona promjenjiva, ali nije očekivao da će se toliko povećati. U odnosu na valutnu klauzulu razumio je što to znači, u Auto-kući su mu rekli da je CHF stabilna valuta, a njemu je kredit u CHF-u bio najpovoljniji u odnosu na kredite u eurima i kunama. U banci mu nisu čitali taj predmetni ugovor o kreditu, niti mu ga je čitao javni bilježnik, niti je mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. Javni bilježnik mu je samo rekao da će u slučaju ne plaćanja rata dobiti ovrhu. Tužitelju su bile bitne samo visina rate, rok otplate i iznos kredita da može otplaćivati anuitete, a kada su se rate počele povećavati, otišao je u banku napraviti reprogram kredita, no u banci su mu rekli da mu se to ne isplati. Rata mu se s početnih 1.100,00 kuna povećala do oko 1.800,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen i redovno je otplaćivan, budući je imao administrativnu zabranu na plaći. Nije bio vlasnik ili suvlasnik firme ili obrta u to vrijeme. Auto je kupio za osobne potrebe. Nitko mu u banci nije rekao da HNB ne brani tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Svjedokinja D. B. mu nije bila osobni bankar, te istu ne pozna, već je samo gotov ugovor o kreditu ovjeren po javnom bilježniku predao u banci na šalteru.

 

24.              Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan logično, okolnosno, uvjerljivo i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok iskaz svjedoka D. B. sud nije posebno cijenio, budući ista nije bila osobni bankar tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu i ista nema neposrednih saznanja, jer nije sudjelovala u pregovaranju i obavještavanju tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što slijedi i iz iskaza svjedoka i tužitelja.

 

25.              Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita broj 5140230452-20010424080/2007, sklopljenog dana 26. lipnja 2007., s prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 19.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 7 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 3.21% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 253,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,410301 kuna za 1 CHF.

 

26.              Iako tuženik navodi da se u napisima u medijima upozoravalo da su krediti vezani uz franak visoko rizični, te da se ne uzimaju krediti u švicarskim francima, da se rata povećavala u godini dana te se građani upozoravaju na oprez pri kreditima u švicarskim francima i da je viceguverner HNB-a Boris Vujčić u navedenom periodu upozorio da naizgled jeftini krediti u CHF snose značajan tečajni rizik kojeg građani nisu svjesni, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. 

 

27.              Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

28.              Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz članka 2., članka 3. točka 2., 3., 4., članka 4. i članka 10. Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010424080/2007, sklopljenog dana 26. lipnja 2007., između tužitelja i prednika tuženika S. banke d.d. O., pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

29.              Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 31.890,15 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je to zatražio tužitelj, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,21% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita 1. srpnja 2014., stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

30.              Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO)

 

31.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

32.              Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna, sastav podneska od 13. ožujka 2019., u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna, zastupanje na ročištima od 16. travnja 2019., 9. ožujka 2022., 14. travnja 2023., i 29. svibnja 2023., u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna za svako ročište, sastav obrazloženih podnesaka od 26. kolovoza 2020., i 1. veljače 2023., u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 398,16 eura/2.999,94 kune, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,91 euro/700,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,79 eura/669,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.437,95 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

33.              Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24. siječnja 2019., 11. veljače 2019., 19. veljače 2019., 10. svibnja 2019., 26. svibnja 2019., 7. srpnja 2021., u iznosu od 33,18 eura/250,00 kuna za svaki podnesak uz pripadajući PDV od 25% za svaki podnesak, kao ni sastav odgovora na žalbu od 29. travnja 2019., u iznosu od 199,08 eura/1.500,000 kuna, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

 

U Osijeku, dana 12. srpnja 2023.

 

S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT, v.r.

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

              DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika