- 1 -              Poslovni broj: Usž-812/23-2

Poslovni broj: Usž-812/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja A. d.d., N., zastupana po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu U. i partneri d.o.o., V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1106/22-7 od 16. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

                            Odbija se žalba tužitelja A. d.d., N. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1106/22-7 od 16. prosinca 2022.

                           

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1106/22-7 od 16. prosinca 2022. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/450, urbroj: 513-04-22-2 od 17. kolovoza 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/21-01/30, urbroj: 513-07-23-06/21-19 od 14. rujna 2021. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2.              Protiv navedene presude tužitelja je podnio žalbu zbog povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije očitovao o njegovim navodima vezano uz postupanje tužitelja sukladno MRS8 i ispravak računovodstvene pogreške u 2017., kao i mišljenju revizora I. N. d.o.o. iz R., izvješću neovisnog revizora – R. d.o.o. od 7. svibnja 2018. i izvješću neovisnog revizora dioničarima društva K. C. d.o.o. od 10. srpnja 2020. koji potvrđuju njegove navode pa se postavlja pitanje da li je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude izvršio uvid u sve isprave priložene uz sudski spis. Naime, imao je obvezu plaćanja koncesijske naknade jer je turističko zemljište u kampovima koristio za obavljanje svoje redovite oporezive djelatnosti, a ukalkulirani trošak porezno mu je priznat kao rashod u 2017., bez obzira na činjenicu što je riječ o rashodu proteklih poreznih razdoblja, a ne rashodu koji se dogodio u toj 2017. godini. Sukladno odredbama Međunarodnog računovodstvenog standarda 8 troškovi ranijih razdoblja koji su utvrđeni naknadno smatraju se računovodstvenom pogreškom, a kod naknadno utvrđenih troškova važno je utvrditi i je li iznos računovodstvene pogreške značajan. S obzirom da konkretna predmetna pogreška nije od utjecaja na planom predviđeni financijski rezultat, ne mijenja njegov gubitak u dobiti (i obratno), nije od utjecaja na pokazatelje na koje korisnici financijskih izvještaja obraćaju pozornost (time nije niti od utjecaja na odluke primarnih korisnika financijskih izvještaja) i ne povećava bonuse menadžmenta, odnosno ne udovoljava ni jednom od navedenih kvalitativnih faktora te po toj osnovi sasvim sigurno ne smatra neznačajnom pogreškom. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka i uslijed toga nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je odbio jedan od ključnih dokaza koje je predložio, a to je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja to jest poreznog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku na okolnost porezne priznatosti rashoda 2017. u smislu utvrđivanja je li postupao sukladno važećim MRS te u 2017. valjano ukalkulirao troškove varijabilnog djela koncesijskih naknada za razdoblje od 2013. do 2017. te ispravno 2017. iskoristio mogućnost koju je u prethodnim razdobljima od 2013. do 2016. propustio koristiti, odnosno iskazati porezno priznate rashode po toj osnovi. Naime, trebalo je utvrditi radi li se u konkretnom slučaju sukladno važećim propisima o značajnoj računovodstvenoj pogrešci, odnosno je li ispravno postupio kada je utvrdio da je riječ o neznačajnoj pogrešci prethodnog razdoblja uslijed čega se ispravak može obaviti na teret/u korist tekućih rashoda/prihoda, slijedom čega je evidentirao rashod po osnovi koncesijske naknade prethodnih poreznih razdoblja u tekućem razdoblju, odnosno u 2017. na teret rashoda. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbe Općeg poreznog zakona u odnosu na tijek zastare s obzirom na to da pogrešno tumači odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Prema navedenoj odredbi porezna obveza nastaje odvijanjem poslovanja poreznog obveznika u određenom razdoblju, a ne prijavom poreza na dobit kako to neispravno tumači prvostupanjski sud. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i sam riješi predmet spora na način da usvoji tužbeni zahtjev te u cijelosti poništi rješenje tuženika i rješenje tijela prvog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3.              Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6.              Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 15. prosinca 2022., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7.              Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da među strankama u predmetnom upravnom sporu nije sporno da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama za 2017. evidentirao rezerviranje troškova koncesijske naknade za kampove na temelju Odluke o rezerviranju od 30. prosinca 2017., kojim je uvećao rashode za 2017. godinu rezerviranim troškovima koncesijskih naknada za 2013., 2014., 2015. i 2016., međutim, sporno je jesu li u provedenom postupku pravilno osporeni troškovi rezerviranja po osnovi koncesijskih naknada za razdoblje 2013. do 2016., a s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ispravku računovodstvene greške sukladno odredbama MRS 8 kako to navodi tužitelja, a sporno je i je li nastupila zastara prava na provođenje poreznog nadzora.

8.              Prema ocjeni ovoga Suda, a na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom postupku pravilno smatra prvostupanjski sud da su porezna tijela osnovano ocijenila da priznavanje troškova naknade za koncesiju za razdoblje od 2013. do 2016. nije opravdano iz razloga jer su rezerviranja koncesijske naknade rezerviranja za rizike i troškove za koje se s velikom vjerojatnošću očekuje da će nastati u razdobljima poslije datuma bilance, a posljedica su obavljanja djelatnosti u dotičnom poreznom razdoblju. Prema tome, osnovano smatra prvostupanjski sud da porezno priznata rezerviranja se mogu provesti samo za očekivane troškove u budućem razdoblju koji su u vezi s ostvarenim prihodima u poreznom razdoblju koje mu neposredno prethodi, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj rezerviranja za troškove naknade za koncesiju uključio u iznose naknade za koncesiju za razdoblje od 2013. do 2016., koji ne pripadaju poreznom razdoblju za koje se utvrđuje porez, odnosno 2017. godinu, pravilno je ocijenjeno da takvo rezerviranje nije u skladu s odredbom članka 11. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14., 50/16. i 115/16.) koja propisuje za koju namjenu je dopušteno izvršiti rezerviranja.

9.              Dakle, imajući na umu navedeno osnovano su porezna tijela tužitelju osporila troškove rezerviranja za troškove naknade za koncesiju te za iznos osporenih rezerviranja uvećali poreznu osnovicu poreza na dobit kako je to potvrdio i prvostupanjski sud te u tom smislu pravilno upućuje na odredbe članka 5., članka 7. stavka 1. točke 13. i članka 11. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dobit.

10.              S obzirom na navedeno tužitelju je pravilno utvrđen manje obračunani porez na dobit za 2017. u iznosu od 519.604,38 kn s pripadajućom kamatom te naložena uplata porezne obveze i kamata kao i uplata daljnjih kamata na porez na dobit od 1. srpnja 2021. do dana uplate, a naloženo mu je i da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na obvezu iskazivanja porezne osnovice i obračunatog poreza.

11.              Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12.              Prigovor tužitelja da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije očitovao o svim njegovim navodima i razlozima koje je iznosio u upravnom sporu nije osnovan. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Hajdarić protiv Hrvatske br: 2813/09). Pored toga treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući na umu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

13.              Nadalje, tužitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka te nepotpuno utvrdio činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari.

14.              Naime, sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja da predlaže dokaze ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, a koju odluku je mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud odbio je dokazne prijedloge tužitelja, ocijenivši iste suvišnim za rješavanje predmetnog spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i upravnog spora pa je i bez izvođenja predloženih dokaza od strane tužitelja činjenično stanje dovoljno i potpuno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

15.              Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017. pri tome se pozivajući na odredbu članka 108. stavka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) jer je u konkretnom slučaju zastara počela teći istekom godine u kojoj je trebalo podnijeti poreznu prijavu za to porezno razdoblje dakle, 1. siječnja 2019. pa proizlazi da do trenutka započinjanja poreznog nadzora u 2021. godini nije protekao zastarni rok za utvrđivanje predmetne porezne obveze.

16.              Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 12. srpnja 2023.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća:

                                                                                             mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.