Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                            Poslovni broj -367/2023-3

                                                                      Poslovni broj -367/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelj D.G.iz Z., A. . OIB: ......, protiv tuženika L.-H. S. AG iz A., G., OIB: ........, zastupanog po punomoćnicima  odvjetnicima M. K., I.M. i V. P., u OD K. & P., radi isplate, odlučujući o  žalbi tužitelja  izjavljenoj protiv  presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6589/2013-19 od 5. svibnja 2016.  u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6589/2013-19 od 5. svibnja 2016.

              II Odbija se  zahtjev tuženika  za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

 

  1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženom L.-H. S. AG, sa sjedištem u G., da tužitelju D.G.vrati iznos preplaćenog kredita u iznosu od 132.525,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena koja teče od 04.12.2001. godine pa do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

 

II.              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 51.300,00 kn, u roku od 15 dana."

 

              Protiv te presude žali se tužitelj bez navođenja određenog zakonskog  žalbenog razloga.

U žalbi tvrdi da je dug prema oba kredita preplaćen za  132.525,29 eur. Ustraje kod prijedloga da se provede dokaz financijskim vještačenjem na okolnosti u kojem iznosu je tužitelj platio dugovanje po oba kredita i to po zalogu broj D08.925/6 70130492019 od 5. listopada 1998. i D11 079/4 70130492027 od 19. srpnja 1998. Također predlaže  pribaviti od tuženika opsežnu preglednu i razumljivu dokumentaciju koja se odnosi na oba ugovora o kreditu,  zatim pregled svih uplata tužitelja po ugovorima o zajmu, pregled otplatnih planova po oba ugovora o kreditu, pregled kretanja stopa ugovorne kamate i ugovorene zatezne kamate jer banka – tuženik mora objaviti podatke o povijesnim kamatnim stopama u EBOR kreditima, zatim utvrditi pravo R A koje bi se eventualno imalo primijeniti na navedene ugovore, zatim utvrditi pravo RH koje bi se eventualno imalo primijeniti na navedene ugovore jer prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva – je ništetan. Također ustraje kod prijedloga da se pribavi promjenu duga temeljem promjene valutne klauzule. Navodi da se između istih stranaka 2007. vode postupci zbog navedena dva ugovora o kreditu, pa iz navoda presude kako iz  knjigovodstvenog vještačenja nije razvidno da se odnosi na predmetne ugovore je nelogičan. Tužitelj ustraje kod tvrdnje da su svi potpisnici kao korisnici kredita i založni dužnici ugovore o zalogu nekretnina potpisali u Z., a ne u G.. Navodi da je trebalo utvrditi visinu potraživanja tužitelja po navedenim kreditima, s obzirom na tvrdnju da je kredit isplaćen i preplaćen. Također navodi da sud ne može tvrditi da je nalaz vještaka S. M. paušalan jer je određeno otprilike i proizvoljno, bez provođenja financijskog vještačenja.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi  kako iz nalaza vještaka ne proizlazi da je tužitelj preplatio dužne iznose po kreditu broj D08.925/6 70130492019 od 15. listopada 1998. i  broj D11.079/4 70130492027 a sve s obzirom da je naveo da je isplatio po ugovorima o kreditu broj 2019 i 2027 koje tuženik nije sklopio s tužiteljem. Navodi da prema odredbi čl. 352. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) u žalbi ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. Smatra da je  tužitelj bio dužan dokazati da je preplatio iznose iz navedenih ugovora o kreditu, odnosno da je iznose platio bez valjane pravne osnove. Navedeno  tužitelj nije dokazao, a iz razloga što je potraživanje tuženika temeljem ugovora o kreditu D08.925/6 70130492019 isplatio 6. rujna 2009., a  potraživanje iz ugovora o kreditu broj D11 079/4 70130492027 nije podmirio što proizlazi  iz ugovora o nagodbi. Također da nije bilo potrebno utvrđivati pravo R A jer valjanost ugovora nije bila sporna.

Predlaže  žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na  žalbu.

Žalba nije osnovana.

Pazeći po službenoj dužnosti  povodom izjavljene  žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl.  354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od  132.525,29 Eur za  koji tužitelj tvrdi da je tuženik stekao bez osnove, odnosno da taj prijenos iz imovine tužitelja u imovinu tuženika nema osnove u zakonu niti u pravnom poslu.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su između stranaka sklopljena dva Ugovora o zalogu sa Ugovorima o kreditu (nazvani zadužnica i obveznica) i to Ugovor o zalogu nekretnine od 5. listopada 1998., sastavni dio kojeg je Ugovor o kreditu broj D08.925/6, za iznos zajma od 2.800.000,00 tadašnjih ATS, te Ugovor o zalogu nekretnine od 19. srpnja 1999., sastavni dio kojeg je Ugovor o kreditu broj D11.079/4, za iznos zajma od 2.030.000,00 ATS,

 

              -da su tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao primatelj kredita i dužnik 8. svibnja 2009. sklopili Ugovor o nagodbi, temeljem kojeg je suglasno utvrđeno da je davatelj kredita s primateljima kredita sklopio Ugovor o kreditu broj D11.079/4 te da primatelji kredita solidarno duguju davatelju kredita na dan sastava Ugovora o nagodbi temeljem Ugovora broj D11.079/4 ukupan iznos od 125.588,92 EUR i to sve na ime glavnice te kamata na glavnicu te sudskih i odvjetničkih troškova,

 

- da su navedenim Ugovorom o nagodbi  detaljno razrađena prava i obveze ugovornih stranaka, te je isti potvrđen kod javnog bilježnika A.H. pod posl.br. Ov-6021/09,

 

-da je 8. svibnja 2009. između istih ugovornih strana sklopljen Dodatak ugovora o nagodbi, kojim je ugovoren način podmirenja dugovanja, te je isti Dodatak također potvrđen kod javnog bilježnika A.H. pod posl.br. Ov-368/11,

 

              -da je pregledom uplatnica koje je tužitelj dostavio u spis te njegove vlastite evidencije o izvršenim uplatama utvrđeno da je tužitelj uplate po Ugovorima o kreditu vršio u razdoblju od 1998. do 2009., da bi u 2011. izvršio jednu uplatu u iznosu od 3.000,00 EUR,

 

              -da je tužitelj potraživanje po Ugovoru o kreditu broj D08.925/6 u cijelosti podmirio 6. travnja 2009.,

 

              -da je čitanjem spisa tog suda posl.br. P-3737/13 utvrđeno da se isti vodi po tužbi tužitelja D. G. protiv tuženika L.-H. S.AG sa sjedištem u G., radi proglašenja da je ovrha određena u predmetu Ovr-3543/11 na nekretnini  upisanoj u zk.ul. 6126 k.o. Grad Z.nedopuštena, a koji  parnični postupak nije okončan,

 

-da čitanjem spisa istog suda posl.br. P-5325/13 utvrđeno da se isti vodi po tužbi tužitelja D. G. i D. G.protiv tuženika L.-H. S. AG sa sjedištem u G., radi proglašenja da su Ugovori broj D08.925/6 i D11.079/4 ništavi, podredno da se isti stave izvan snage jer da su bez učinka, a iz razloga, kako to  proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe što tuženik nije bio ovlašten obavljati kreditne poslove na području RH, a da je na tom području poslovao kao banka iako za to nije imao dozvolu HNB, a koji postupak nije dovršen .

 

Na temelju  tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbija  tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je tužitelj sve uplate tuženiku  vršio po  dvije osnove i to Ugovora o kreditu broj D08.925/6 i Ugovora o kreditu broj D11.079/4, dakle  ne bez pravne osnove.

 

U odnosu na prigovor ništavosti ugovora iz razloga što tuženik nije bio ovlašten obavljati kreditne poslove u RH navodi da isto ne predstavlja prethodno pitanje u odnosu na odluku u ovoj pravnoj stvari, a koji postupak se vodi radi stjecanja bez osnove. Stoga odbija i prijedlog tužitelja za prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod istog suda pod posl. brojem P-5325/2013 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu broj D08.925/6 i D11.079/4, podredno sud prvog stupnja navodi da su ugovori o kreditu sklopljeni u G., pa navod tužitelja da bi tuženik bankarske poslove obavljao na teritoriju RH nije osnovan,   a druge činjenice koje bi ukazivale na ništavost sklopljenih  ugovora tužitelja nije  isticao.

Također pozivanje tužitelja na ništavost Ugovora o kreditu smatra neosnovanim iz razloga što je preostalo dugovanje u iznosu od 125.588,92 Eur utvrđeno Ugovorom o nagodbi, koji je sklopljen u obliku potvrđene privatne isprave koja ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. S tim u vezi smatra da tužitelj neosnovano navodi da bi nagodba koja se temelji na ništavom pravnom poslu također bila ništava, jer u konkretnom slučaju Ugovor o nagodbi ne predstavlja akcesorni pravni posao, već poseban ugovorni odnos stranaka kojom su iste regulirale svoja prava i obveze.

U odnosu na navod tužitelja da je prilikom sklapanja Ugovora o nagodbi vjerovao u poštenje i poslovnu dokumentaciju davatelja zajma, proizlazi da tužitelj smatra da je prilikom sklapanja Ugovora o nagodbi bio u zabludi, pa kako je zabluda kao mana volje razlog za pobojnost sklopljenog Ugovora, što znači da je isti valjan i da obvezuje sve dok se odlukom suda nakon provedenog odgovarajućeg sudskog postupka ne poništi. Tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi odlukom suda Ugovor o nagodbi ili Dodatak tom ugovoru bili poništeni, kao niti da je u za to predviđenim rokovima pokrenuo sudski postupak, pa su isti valjani i obvezuju stranke.

 

              Glede prijedloga tužitelja da se u ovom postupku utvrdi visina potraživanja, sud prvog stupnja navodi kako to nije predmet utvrđivanja u ovom postupku, već je u ovom postupku tužitelj bio dužan dokazati da je preplatio iznos zajma, odnosno da je određeni iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva uplatio tuženiku bez valjane pravne osnove, a što tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati, niti je za dokazivanje istog predlagao odgovarajuće dokaze. S tim u vezi neosnovanim smatra pozivanje tužitelja na nalaz i mišljenje vještaka koje je sam dao izraditi, jer suprotno nedvojbeno proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu, a osim tog iz samog nalaza i mišljenja proizlazi da vještak nije imao svu potrebnu dokumentaciju, te je isti nalaz izradio bez Ugovora o odobrenom kreditu i sa nepotpunim uplatnicama.

 

Na utvrđeno činjenično stanje  pravilno je sud prvog stupnja primijenio  materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Pravilno je sud zaključio da odluka u predmetu tog suda poslovni broj P-5325/13 a koji postupak se vodi između stranaka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, nije prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari u kojoj se postupak vodi radi isplate po osnovi stjecanja bez osnove. Naime,  tužitelj tijekom postupka činjenično niti ne tvrdi da je tuženik navedeni iznos koji traži u ovoj parnici stekao bez osnove po osnovi ništetnih ugovora odnosno ništetnosti pojedine njihove odredbe. U odgovoru na žalbene navode, treba reći da je tužitelj stavljanjem svog potpisa na ugovore potvrdio njihov sadržaj, a time i dio koji se odnosi na mjesto i vrijeme sklapanja ugovora. Sadržaju ugovora tužitelj nije prigovarao, iz čega jasno slijedi da su ugovori sklopljeni u G., a činjenica da je predmetni Ugovor ovjeren i solemnizaran u RH ne utječe na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je isti sklopljen u R A.

              Nadalje, prilikom prosudbe radi li se o stjecanju bez osnove  odlučno je,  da li je u času stjecanja ili  prelaska imovine na drugoga za to stjecanje i prelazak postojala pravna osnova. Međutim, tužitelj tvrdi da je prema ugovorima o kreditu platio više nego što je trebalo, pa samo ukoliko takvo  plaćanje ne bi imalo osnove u ugovoru, tada bi se pitanje odnosa stranaka prosuđivalo prema odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO). Međutim pogrešan zaključak suda prvog stupnja glede primjene navedenog  instituta nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa stoga niti od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

              Naime, prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP-a tužba treba sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 106.).

 

              Tužitelj zahtjev za isplatu stečenog bez osnove temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da su između stranaka sklopljeni ugovori o kreditu broj D08.925/6  na iznos zajma do 2.800.000,00 ATS i ugovor o kreditu broj D11.079/4 za iznos od 2.030.000,00 ATS te ugovori o zalogu nekretnina. Također da je dana 8. svibnja 2009. sklopljen između stranaka Ugovor o nagodbi, temeljem kojeg je utvrđeno da je davatelj kredita s primateljima kredita sklopio Ugovor o kreditu broj D11.079/4 te da primatelj kredita duguje davatelju kredita na dan sastava Ugovora o nagodbi iznos od 125.588,92 EUR i da je dana 8. svibnja 2009. između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o nagodbi, temeljem kojeg je suglasno utvrđeno da primatelj kredita duguje davatelju  kredita iznos od  125.588,92 Eur. Također proizlazi da je tužitelj prestao plaćati jer smatra da je zajam vratio u cijelosti i preplatio za iznos od 132.529,29 eur.

Iz takvih činjeničnih navoda  tužbe proizlazi da je činjenična osnova   tužbe stjecanje bez osnove, međutim u tužbi niti tijekom postupka tužitelj nije iznosio činjenice iz kojih bi proizlazilo da je iznos od 132.525,29 Eur bez osnove prešao u imovinu tuženika. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj imao  sklopljene ugovore s tuženikom, da iz sadržaja ugovora koje je tužitelj sklopio s tuženikom proizlazi njegova obveza na plaćanje, odnosno vraćanje kredita ( pozajmice ). Tuženik u tužbi, niti tijekom postupka nije obrazložio zašto iznos od 132.525,29 eur ne predstavlja sadržaj njegove obveze, odnosno zašto ne bi postojala osnova za plaćanje tog iznosa u ugovorima stranaka i kakva je bila njihova volja u trenutku njihova zaključenja,  a temeljem čega bi mogao tražiti vraćanje stečenog bez osnove. U takvoj situaciji sud prvog stupnja je pravilno odbio dokazne prijedloge tužitelja da se pribavi od tuženika dokumentaciju koja se odnosi na oba ugovora, kao i pregled kretanja kamatnih stopa te utvrdi pravo RA.

Naime, prema odredbi čl. 210. ZOO, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

               Iz sadržaja citirane odredbe razvidno je da u tijeku parničnog postupka pokrenutog tužbom zbog stjecanja bez osnove, tužitelj mora dokazati postojanje pretpostavki za nastanak odnosa stjecanja bez osnove, a to su: 1) povećanje imovine na jednoj strani, 2) smanjenje imovine na drugoj strani, 3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine 4) nepostojanje pravne osnove - bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala te 5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. Ako se utvrde sve navedene pretpostavke, dakle nastane izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove, osnovno je pravilo da će stjecatelj biti dužan vratiti ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. 

S obzirom na navedeno, ne može se utvrditi na čemu se temelji izvanugovorna obveza tuženika s osnova stjecanje bez osnove, odnosno postojanje navedenih potrebnih pretpostavki za nastanak takve obveze (izostanak pravne osnove) te zbog čega bi isti bio dužan vratiti vrijednost onog što je tužitelj platio po osnovi ugovora o kreditu

Prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak 1.). Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak 2.).

Polazeći od zaključka da  tužitelj nije naveo činjenice iz kojih bi proizlazilo da je temeljem  Ugovora o kreditu platio više nego što je trebao, proizlazi da nije došlo do prijelaza  tužiteljeve imovine u imovinu tuženika, dakle da na strani tuženika nema stjecanja bez osnove, pravilno je sud prvog stupnja postupajući po ovlaštenju iz navedene odredbe, odbio izvođenje predloženog dokaza financijskim vještačenjem.

U odgovoru na žalbene navode tužitelja treba reći da nalaz i mišljenje vještaka sačinjen na zahtjev jedne od stranaka izvan sudskog postupka, bez suglasnosti stranaka da se takav nalaz koristi za potrebe sudskog postupka, ne može se cijeniti jednako kao nalaz i mišljenje vještaka koje je, na prijedlog jedne od stranaka, odredio sud u skladu s odredbom članka 250. ZPP. Stoga ni odluka suda ne može biti utemeljena na takvom nalazu i mišljenju.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio  da dug tuženika po ugovoru o kreditu broj  D11.079/4 ukupno iznosi  128.578,92 Eur.

Naime, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZOO-a ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i  određuju svoja uzajamna prva i obveze.

Nagodba stvara pravno relevantne učinke za sve odnose u vezi kojih je sklopljena i nakon nagodbe prava i obveze stranaka prosuđuju se u skladu s njezinim odredbama, a budući je nagodba između stranaka zaključena i glede činjenica odlučnih za  utvrđenje visine ugovorne obveze u času njezina zaključenja, tužitelj nakon što je zaključio tu nagodbu ne može s osnovom tvrditi da temeljem ugovora o kreditu duguje neki drugi iznos iz odnosa u vezi kojih je  prethodno sačinjenom nagodbom prekinuo spor i otklonjena neizvjesnost.

Tužitelj u ovoj parnici nije tražio utvrđenje ništetnosti ugovora o nagodbi niti je pobijao nagodbu, dakle, nagodba egzistira i veže stranke.

Iz navedenih razloga valjalo je  žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka. ( čl. 155. ZPP-a )

 

                                                                      U Rijeci, 12. srpnja  2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                      Milena Vukelić Margan v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu