1

Posl. br. Gž 779/2022-3

 

 

Posl. br. Gž 779/2022-3

             

 

U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. A. odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku M. V. odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 1168/20 od 7. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.

 

 

                                           p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. A. d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 1168/20 od 7. ožujka 2022., građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 1168/20 od 7. ožujka 2022.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 10. st.2. Ugovora o kreditu br.  ..., koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“,  točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.488,55 eur[1] / 18.750,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.304,33 eur /  9.827,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

2.Protiv citirane presude, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u  čl. 353. st.1.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

 

7.Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome između ostalog:

 

-da je 10. siječnja 2008. sklopljen uvodno spomenuti Ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 41.200,00,

-da je čl. 10. st.2. Ugovora, navedeno da: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, 

-da je čl. 10. st.3. istog Ugovora, utvrđeno da ugovorne strane na sve što nije  regulirano predmetnim Ugovorom da se primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora,

-da je iz akta tuženika „Naknade u poslovima kreditiranja građana“ od 27. listopada 2008., točnije t.9. istog, razvidno da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita iznosi 3.00 % nedospjele glavnice, a minimalno 26,54 eur / 200,00 kn,

-da je iz Izvješća o naplati iz inozemstva od 11. studenog 2008. vidljivo da je tužiteljici naplaćen iznos od 2.500,00 eur, te da je ta naplata vezana za predmetni Ugovor o kreditu,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi u bitnome da je Ugovor o kreditu sastavljao isključivo djelatnik tuženika, da nije bilo mogućnosti pregovaranja, da joj se prilikom sklapanja spornog Ugovora nije posebno obrazlagalo ni odredbu o prijevremenoj otplati kredita, da je sam Ugovor pročitala, da prilikom konačne otplate kredita rečeno da mora platiti 2.488,55 eur / 18.750,00 kn jer da je tako u paketu  tuženika, koju informaciju da nije provjeravala, zbog čega da je i platila utuženi iznos.

 

8.1.Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja, u odnosu na prigovor tuženika da je plaćanje sporne naknade predviđeno  općim njegovim općim aktom,  pozivajući se na čl. 59., 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP-a/03), zaključuje da je na tuženiku teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, te da kako iz iskaza tužiteljice, kao i sadržaja same sporne odredbe proizlazi da se o istoj ipak nije pojedinačno pregovaralo, stav je prvostupanjskog suda da nije dokazao svoju tvrdnju o navodnom pojedinačnom pregovaraju o sadržaju sporne ugovorne odredbe.

 

8.2.Uvažavajući prednje, sud zaključuje da ugovor koji je tuženik pripremio je tipski ugovor,  utvrđuje da je plaćanja sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što da dalje ukazuje na to da je ta odredba ništetna sukladno čl. 87. ZZP-a/03, kao i čl. 102. u svezi s čl. 96. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje ZZP-a/07), a sve u svezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a).

Pored toga, sud prvog stupnja je stava da je sporna ugovorna odredba protivna i čl. 1024. ZOO-a, jer da tuženik istom  naknađuje dio kamate koju je po Ugovoru o kreditu trebao ostvariti, zbog istu smatra ništetnom i sukladno čl. 326. i 6. ZOO-a, napose u situaciji kada nema nikakvog dokaza da bi tuženik prijevremenom isplatom pretrpio nekakvu štetu.

 

8.3.Nadalje, prvostupanjski sud je uvjerenja da okolnost da je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, ne otklanja primjenu niti prethodno spomenutih zakonskih odredaba, niti da utječe na pravo tužiteljice da zatraži zaštitu u smislu čl. 1111. st.1. i čl. 1115., a u svezi čl. 323. st.1. ZOO-a

U svezi sa prednjim, ukazuje sud i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. na okolnost zastarnog roka kod restitucijskog zahtjeva, posljedično čemu ne smatra da je u konkretnom slučaju istekao zastarni rok za tražbinu tužiteljice sadržanu u točki II. izreke. Nastavno tome, utvrđuje da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve što je stekao temeljem djelomičnog ništetnog ugovora, ujedno smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem, pa prihvaća i zahtjev tužiteljice za isplatu pozivom na smislu čl.323., 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a u svezi s čl. 29. ZOO-a.

Odluku o parničnom trošku temelji na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i dr., dalje: Tarife), čl. 155. ZPP-a, čl. 29. ZOO-a i 30. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i dr., dalje: OZ-a).

 

9.1.U kontekstu svega do sada iznesenog, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke, točnije one sadržane u točki I. izreke, nije utvrdio da li su bile ispunjene pretpostavke za utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom.

 

9.2.Protivno tome, iz obrazloženja prvostupanjske presude, razvidno je po ocjeni ovog suda, da je sud prvog stupnja iznio pravno valjane razloge temeljem kojih je zaključio da su ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tog tužbenog zahtjeva tužiteljice, a koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Naime,  sukladno čl. 1024. st.2. ZOO-a, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom st.3. istog članka, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. Prema st.4. istog članka, određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

 

9.3.Sporna ugovorna odredba sadržana u čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, koja sadrži uvjet pod kojim korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit (pod uvjetima određenim aktom „Naknade u poslovima kreditiranja građana“)  i suglasnost o primjeni tog akta, te ostalih važećih akata Kreditora, a za sve ono što nije regulirano tim ugovorom, je suprotna ranije citiranom čl. 1024. st.4. ZOO-a, te je ista ništetna.

Naime, pored utvrđenja da je naplaćena naknada pri otplati kredita, obračunata kao kamata, a vezano uz primjenu akta tuženika „Naknade u poslovima kreditiranja građana“, dakle, da predstavlja djelomično nadoknađivanje dijela kamata koje je tuženik trebao dobiti za vremenski period do predviđenog trajanja Ugovora o kreditu, a na što tuženik nema pravo, sporna je ugovorna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i kao takva ništetna u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

9.4.Ponovno se skreće pažnja tuženiku i na čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog ZZP-a/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st.2. istog članka, propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Prema čl. 102. st. 1. ZZP-a/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

 

9.5.Polazeći od toga, da je iz rezultata dokaznog postupka, nedvojbeno razvidno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno unaprijed pregovaralo, da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, niti je tuženik predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i njenoj visini, te da je tuženik bio taj koji je unaprijed pripremio sadržaj cijelog Ugovora o kreditu, uključujući i sadržaj sporne ugovorne odredbe, nameće se zaključak da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba i prema uvjerenju ovog suda, nepoštena, a posljedično i ništetna, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

U svezi toga, pravno utemeljenim smatra ovaj sud pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda i u dijelu u kojem smatra da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta zbog prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice kao korisnika kredita.

 

              9.5.Svakako u svezi sa prednjem, treba ukazati i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. sukladno kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je i ovdje slučaj.

 

9.6.U prilog prednjem, ukazuje i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH, poslovni broj  Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., donesenu povodom izvanredne revizije u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

Pri tome se napominje da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijele ranije spomenute Direktive, kao i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Nadalje se naglašava da je iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu kao i u ovom konkretnom predmetu sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju), da je evidentno da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

 

10.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na to da je tužiteljica potpisala Ugovor o kreditu, odnosno pristala na sve ugovorne odredbe, uključujući i ovu koja je predmet spora, suprotno tumačenju tuženika, nije ni na koji način od utjecaja na opstojnost ranije iznesenih argumenata temeljem kojih i prvostupanjski sud i ovaj drugostupanjski sud, smatraju spornu ugovornu odredbu ništetnom, niti zbog toga može ništetna ugovorna odredba postati pravno valjana.

 

11.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se poziva na čl. 16. st.2. Zakona o potrošačkom kreditiranju  („Narodne novine“ broj 75/09, dalje: ZPK-a), valja reći da je istom odredbom propisano  pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, sa time da se ZPK ne primjenjuje na kredite sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona – 1. siječnja 2010., a posljedično tome ni na konkretan slučaj, budući je sporni Ugovor sklopljen 2008. Tim je Zakonom preuzeta Direktiva 2008/48/EZ u nacionalno pravo, a čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojeg se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st.2.), te da se naknada iz st.2. tog članka, ne plaća ako se radi o  dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa (st.3.).

To bi primijenjeno na ovu pravnu situaciju (kad bi se spomenuta odredba primijenila) značilo da tuženica ne bi imala pravo na predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu jer je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije bila određena fiksna kamatna stopa.

 

12.Drugim riječima, prosudba je i ovog suda da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije sama po sebi ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Direktive 93/13 EEZ, te kasnije Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK-a), no samo u situaciji ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako tako ugovorena naknada ne uzrokuje znanu neravnotežu između potrošača i trgovca.

12.1.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna, te nastavno tome udovoljio zahtjevu tužiteljice sadržanom u točki I. izreke presude.

 

13.1.Nadalje, sagledavajući prethodno izneseno, pogrešnim drži ovaj sud tvrdnje tuženika kojima i nadalje ustraje na prigovoru zastare tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu, sadržanog u točki II. izreke.

Protivno tumačenju tuženika, kako je i po prosudbi ovog suda osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice sadržan u točki I. izreke, pravilnim drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu, u odnosu na koji nedvojbeno nije nastupila zastara.

 

13.2.U prilog pravilnosti navedenih stajališta ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 213/21, donesenoj povodom revizije po dopuštenju, sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Kako je dakle točkom I. izreke pobijane presude utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, nameće se zaključak da je od pravomoćnosti te odluke, tek počeo teći zastarni rok u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu, a temeljem utvrđene ništetnosti, što drugim riječima znači da u konkretnom slučaju, nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

 

14.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da je sporna ugovorna odredba čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a.

U svezi toga, skreće se pažnja tuženiku na čl. 324. ZOO-a koji propisuje mogućnost traženja djelomične ništetnosti, kao što je to i ovdje slučaj, budući da tužiteljica predmetnom tužbom, traži da se utvrdi samo djelomična ništetnost spornog Ugovora, točnije čl. 10. istog.

 

15.Također nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem osporava stajalište prvostupanjskog suda vezano za visinu utuženog iznosa čiju isplatu tužiteljica traži.

Naime, ovaj je sud vodio računa o tome da je tužiteljica u historijatu tužbe navela da utuženi iznos predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da u Izvješću o naplati od 11. studenog 2008. nije decidirano navedeno na što se odnosi naplaćeni iznos od 2.500,00 eur.

Međutim, neovisno o tome, ono što je ovdje jedino pravno relevantno je to da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita, tužiteljici naplatio određenu naknadu, a da tijekom ove parnice ni na koji način nije dokazao da je zbog prijevremene otplate predmetnog kredita imao troškove uzrokovane tom otplatom, niti je iz raspoložive dokumentacije razvidno da je imao neke administrativne troškove obrade zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako, niti jednim pravno relevantnim dokazom, nije doveo u dvojbu iskaz tužiteljice u odnosu na ovu spornu okolnost.   

 

16.Sukladno svim prethodno navedenim razlozima, pravilno je u konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda, postupio sud prvog stupnja kada je temeljem provedenih dokaza, utvrdio pravno utemeljenim i osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa, primjenom ranijih citiranih odredaba, te odlučio kao u točki II. izreke.

 

17.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.             

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

 

18.Obzirom na sve do sada utvrđeno, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

 

19.Zbog svih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 12. srpnja 2023.

 

 

                                                                                                                     Predsjednica vijeća

                                                                                          Ksenije Dimec, v.r.