- 1 -              Poslovni broj: Usž-1045/23-2

 

                              

Poslovni broj: Usž-1045/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr. sc. Inge Vezmar Barlek i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. L., Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Stručne službe Gradske uprave, Z., radi izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2621/21-9 od 25. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2621/21-9 od 25. studenoga 2022.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-04/20-01/208, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 4. lipnja 2021. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/19-11/7, URBROJ:251-19-01-20-20 od 18. svibnja 2020. kojim je odbijen njezin zahtjev za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji Općine T., Sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne i stambene poslove, KLASA: UP/I-943-04/90-01/14, URBROJ: 2207-05-03-90-4 od 30. listopada 1990.

2.               Tužiteljica u žalbi protiv navedene presude u bitnom navodi da pogrešno prvostupanjski sud smatra da činjenice nisu sporne pa da stoga nije trebao održati raspravu. Naime, tužiteljica je u tužbi iznosila razloge protiv rješenja tuženika koji se odnose na pravilno utvrđivanje činjenica od presudne važnosti. Tako je isticala da je korisnik eksproprijacije bila Stambena zadruga S., koja nije stupila u posjed, ni ishodila građevinsku dozvolu, kao ni izgradila objekt. Izdana je lokacijska dozvola 19. studenoga 1999., no ona je istekla, a gradnja nije započeta. Navedeno nije utvrđivano, a Grad Z. je tijekom prvostupanjskog upravnog postupka naveo da su samim rušenjem objekta izvršeni radovi radi kojih je nekretnina eksproprirana odnosno da je postignuta svrha eksproprijacije odnosno priprema zemljišta za izgradnju. Dakle, sporno je da li je i kada korisnik eksproprijacije stupio u posjed. Tužiteljica ističe da je u svibnju 1991. predmetna nekretnina predana Gradu Z. odnosno Zavodu za izgradnju i uređenje grada koji je vršio pripremu za izgradnju u korist korisnika eksproprijacije. Nije došlo do predaje nekretnine Stambenoj zadruzi S., već se Grad Z. upisao u posjedovni list, a kasnije i kao vlasnik. Stoga smatra da rok za podnošenje zahtjeva propisan odredbom članka 45. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“, broj 74/14., 69/17. i 98/19.-dalje: Zakon) nije niti počeo teći. Naglašava da je Grad Z. tek uz očitovanje na poziv za očevid istaknuo prigovor nepravovremenosti zahtjeva. Grad Z. je pravni sljednik Općine T. koja je donijela rješenje o eksproprijaciji i znao je da korisnik nije započeo građenje. Ističe da odredba članka 45. Zakona govori o roku za poništenje rješenja o izvlaštenju, a ovdje je riječ o poništenju rješenja o eksproprijaciji te smatra da je isto odlučno da se ne primijeni predmetna odredba već odredbe tog zakona koji se odnose na postupak određivanja i plaćanja naknade. Upućuje na povredu prava vlasništva u smislu odredbe članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.-dalje: Konvencija) i smatra da ima pravo na legitimno očekivanje da će ostvariti povrat nekretnine koja joj je oduzeta radi svrhe koja nije ostvarena. Predlaže poništiti rješenja javnopravnih tijela i rješenje o eksproprijaciji te naložiti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige i posjedovni list.  

3.              Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.

6.              To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je, ocijenio pravilnim i osnovanim utvrđenje javnopravnih tijela da je tužiteljica podnijela zahtjev za poništavanje rješenja o eksproprijaciji od 30. listopada 1990. izvan roka propisanog odredbom članka 45. Zakona.

7.               Prema navedenoj odredbi članka 45. Zakona na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvlaštene nekretnine pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se ako korisnik izvlaštenja u roku od pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju odnosno od dana stupanja u posjed izvlaštene nekretnine nije započeo izgradnju građevine ili izvođenje radova radi kojih je nekretnina izvlaštena, ili ako izvlaštenu nekretninu ne koristi sukladno članku 4. ovog Zakona. Rješenje o izvlaštenju ne može se poništiti nakon isteka sedam godina od njegove pravomoćnosti, odnosno od dana stupanja u posjed izvlaštene nekretnine.

8.               Nije sporno da je navedeno rješenje o eksproprijaciji Općine T., Sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne i stambene poslove, KLASA: UP/I-943-04/90-01/14, URBROJ: 2207-05-03-90-4 od 30. listopada 1990. postalo pravomoćno 3. veljače 1991.

9.               U pogledu stupanja u posjed predmetne nekretnine od strane korisnika izvlaštenja, treba reći da je u postupku utvrđeno da je kao korisnik izvlaštenja predmetne nekretnine u predmetnom rješenju o eksproprijaciji navedena općina T.-Z.. Tužiteljica i Grad Z. su sklopili sporazum na zapisnik od 21. svibnja 1991. kojim joj je Grad Z. dao, a tužiteljica prihvatila na trajno korištenje zamjenski stan te se Grad Z. obvezao na ime novčanog dijela naknade isplatiti tužiteljici tamo navedeni novčani iznos, a tužiteljica obvezala predati Gradu Z., putem stručne službe ZOIG-a, predmetne eksproprirane nekretnine slobodne od osoba i stvari u roku od 8 dana od primitka odluke Izvršnog vijeća Grada Z. o dodjeli zamjenskog stana na trajno korištenje. Odluka o davanju stana na korištenje Grada Z., Skupštine Grada Z., Izvršnog vijeća, KLASA: 370-01/91-01/574 donesena je 23. svibnja 1991. te je njome dan na korištenje zamjenski stan tužiteljici kao nositeljici stanarskog prava. Očevidom na licu mjesta 6. ožujka 2020. utvrđeno je, između ostalog, da su objekti koji su bili predmet eksproprijacije srušeni te da se predmetno zemljište koristi kao neoznačeno i pošljunčano parkiralište. Tužiteljica je već i u svom zahtjevu navela da je predmetna nekretnina predana u posjed Gradskom zavodu za izgradnju i uređenje grada još 1991. godine. Također, na zapisnik prvostupanjskog tijela od 4. prosinca 2019. opunomoćenik tužiteljice je naveo da je neposredno po isplati naknade po sklopljenom sporazumu od 21. svibnja 1991. u lipnju iste godine predan posjed ekspropriranih nekretnina korisniku izvlaštenja.

10.               Slijedom izloženog, pravilno su javnopravna tijela i prvostupanjski sud utvrdili da je korisnik izvlaštenja stupio u posjed predmetne eksproprirane nekretnine 1991. godine.

11.               S obzirom da iz svega navedenog proizlazi da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno 3. veljače 1991. te da je iste godine korisnik izvlaštenja stupio u posjed izvlaštene nekretnine, a da se prema naprijed citiranoj odredbi članka 45. Zakona o izvlaštenju rješenje o izvlaštenju ne može poništiti nakon isteka sedam godina od njegove pravomoćnosti, odnosno od dana stupanja u posjed izvlaštene nekretnine, to je pravilno ocijenjeno da se navedeno rješenje o eksproprijaciji ne može poništiti jer je tužiteljica podnijela zahtjev za poništenje nakon isteka tog roka (2017. odnosno 2019. godine).

12.                Bez utjecaja na drugačije rješavanje ove stvari tužiteljica prigovara neodržavanju rasprave pred prvostupanjskim sudom. Ovo iz razloga jer je odredbom članka 36. točke 4. ZUS-a propisano da sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave. S obzirom da nisu sporne naprijed navedene pravno odlučne činjenice, a tužiteljica nije izričito zahtijevala održavanje  rasprave, to neodržavanjem rasprave pred prvostupanjskim sudom nije povrijeđena navedena odredba ZUS-a. 

13.               Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

14.               Slijedom svega navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 12. srpnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.